ISTORIJSKI DODATAK - KARDELJ POVAMPIRIO DUH KOMINTERNE: Osudom Milovana Đilasa pogašena sva svetla demokratije u jugoslovenskoj partiji

Dušan Čkrebić

02. 06. 2022. u 17:14

KOČA JE SA KARDELjEM bio dosta blizak i imao je prilike da se uveri da je njegova uloga u kreiranju samoupravljanja i našeg ukupnog sistema bila presudna. Naravno, to Kardelj nije radio sam niti "na svoju ruku", već je za to uvek imao "zeleno svetlo" od Tita, a u ključnim stvarima i od CK SKJ. Koča je smatrao da je Kardelj u velikoj meri odgovoran za rasplet jugoslovenske krize...

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - КАРДЕЉ ПОВАМПИРИО ДУХ КОМИНТЕРНЕ: Осудом Милована Ђиласа погашена сва светла демократије у југословенској партији

Tito i drugovi

"Sada sa žaljenjem mogu da konstatujem da sam se silno prevario: vremenom sam, naime, došao do zaključka da je Kardeljeva demokratičnost bila više formalna nego stvarna... Svoj 'Pluralizam samoupravnih interesa' i druge teorijske konstrukcije iz kojih je vremenom izrasla samoporažavajuća, od života otrgnuta piramida svakojakih, pa i međusobno neusklađenih propisa, on je svesno naturao kao surogat za istinski demokratski socijalizam. Nije mu cilj bio da potiskuje jednopartijski politički monopol nego da mu produži život."

Kardelj je, po Kočinom mišljenju, takođe bio, suštinski gledajući, i slovenački nacionalist. "Kad je razrađivao svoje teorijske koncepte, Kardelj je možda imao u vidu Sloveniju, ali nikako, na primer, Srbiju ili Kosovo... Njegova vizija bila je ograničena privrednim, političkim i opštim prilikama u tom delu jugoslovenskog prostora. To ga je neizbežno činilo odbojnim prema drugim sredinama, čak i kad su težnje tih sredina bile izrazito demokratske, jugoslovenske, antinacionalističke, kao na primer u Srbiji 1972. godine."

On je odigrao ključnu, represivnu ulogu u kritičnom razdoblju naše političke krize - početkom sedme decenije (posebno u pripremanju i izvođenju birokratskog kontraudara protiv tzv. liberalizma u Srbiji. Znao je da s ciničnim prezirom svemoćnog tvorca "najdemokratskijeg sistema" žigoše zahteve za širenje ljudskih prava i slobode kao "malograđansko zanovetanje". Koča Popović, sa pristojne vremenske distance, deset godina posle Kradeljeve smrti bio je sigurano u njegov netrpeljiv odnos prema kritičkoj inteligenciji, ali i celoj generaciji političara kojoj su pripadali Nikezić, Tepavac, Kavčič, Budislav Šoškić, Latinka Perović, Mirko Čanadanović i mnogi drugi.

Edvard Kardelj i Koča

TVRDNjU KOČE POPOVIĆA da je Kardelj bio slovenački nacionalista podupire i događaj na tajnoj sednici Izvršnog komiteta CK SKJ , održanoj 12. i 13. novembra 1965. godine. Otvoreno se raspravljalo o zatvaranju u republičke granice, dupliranju proizvodnih kapaciteta, borbi za sredstva iz centralnih fondova, nesaglasnost oko lokacija za izgradnju aluminijumske industrije.

Poseban problem je izazvala Slovenija, koja je kupila električne lokomotive na jednosmernu struju, dok su sve druge republike nabavile lokomotive sa dvosmernom strujom. Na izrečene kritike povodom ovog Kardelj je rekao: "Nismo se mi u Jugoslaviju ujedinili zbog Jugoslavije nego smo se ujedinili zbog socijalizma. I ako nam ne bude jasno da je socijalizam taj koji ujedinjuje Jugoslaviju, onda nikakav drugi faktor ne može Jugoslaviju da ujedini, a kad kažem socijalizam, mislim na društveni progres na bazi socijalizma."

U kontekstu ove Kardeljeve izjave nikako ne bi trebalo zaboraviti prvobitni stav Kominterne koji je bio da Jugoslaviju treba rasturiti i da je ovaj njegov stav povampirio duh vođa Komunističke internacionale. I još jedan detalj: "U razgovoru sa Nikezićem i Latinkom Perović, Kardelj je pored ostalog rekao da je centralno pitanje - pitanje partije, odnosno da se tokom nužne promene, posle IV brionskog plenuma CKSKJ, u nju svašta uvuklo.

Bio je to nagoveštaj čišćenja Partije pod vidom jačanja njene revolucionarne uloge. U više javnih nastupa u Sloveniji u to vreme, Kardelj je isticao pojavu tehnokratizma i tehnomenadžerstva u Srbiji, o čemu je bilo rasprave i na sednicama CK SK Slovenije. To je postepeno postajala parola celokupnog partijskog aparata."

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Davljenje krhkih tekovina Jugoslavije

LATINKA PEROVIĆ u knjizi "Zatvaranje kruga" je napisala: "Za vreme julske sednice Predsedništva SKJ - razgovarala sam, na Brionima, o tome sa Kočom Popovićem. Ispričala sam mu i naš razgovor sa Kardeljem. Slušao me je i na kraju rekao: " Kardelj je uplašen od demokratije, ali nije samo to. U njemu je progovorio stari Kunmzovac (Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada, u Moskvi, na kome je Kardelj bio docent).

U strahu da preterana demokratija ne izazove konzervativne snage - koje su čas bile identifikovane sa vojnom diktaturom, čas sa ruskom okupacijom - odstupano je korak po korak, i vlastitim rukama davljena jedna po jedna - svaka posebno i sve zajedno - još krhka tekovina socijalističke demokratije u Jugoslaviji. Pravi sudar sa Centralnim komitetom SK Srbije bio je motivisan njegovim nepristajanjem da u tome učestvuje."

Optuživao je Kardelj Srbiju upravo u vreme Nikezića da se u njoj razvija tehnokratizam u isto vreme kada je on u Sloveniji cvetao ("Iskra", "Gorenje", "Merkator", Ljubljanska banka, razvijen malogranični promet i specijalni odnosi sa Austrijom i Italijom i sl.).

Latinka Perović i Marko Nikezić

Dok je u Sloveniji važio politički stav da bi svaki Slovenac trebalo da ima svoju kuću ili svoj stan, kod nas se eksperimentisalo s Kardeljevom zamisli o "usmerenoj" stambenoj izgradnji i o instituciji stanarskog prava, odnosno nekoj varijanti "sirotinjskog socijalizma" u kojoj možeš biti i večiti vlasnik prava, ali ne i vlasnik svojine - što je daleko od teze - svoja kuća ili svoj stan.

VREMENOM ĆE KOČA Popović sagledati Kardeljevu ulogu u celom posleratnom životu Jugoslavije. Shvatio je da su Tito i Kardelj konstante istorije KPJ. Kardelj je zapravo bio prvi tandem sa doživotnim predsednikom. On je uvek nešto širio, tumačio, a zapravo je bio apologet establišmenta.

"To, kao kad imate biskupa koji nešto propoveda, ali na kraju uvek je za kralja", rekao je jednom prilikom Marko Nikezić o Kardelju, i dodao: "...On je čovek kome je smetalo da ma ko bude demokrata izuzev njega... On tačno zapaža šta ne valja u Rusiji, a istovremeno je boljševizam njegov glavni izvor, ma koliko je evoluirao. Kada ga na kraju izmerim, ne mogu da kažem da se ostvaruje drukčije nego kao varijanta jugoslovenskog samoupravnog Ždanova. Za ovu našu etapu ipak je Kardelj neka vrsta Ždanova... Koliko su on i Tito bitni shvatio sam kada sam pročitao pismo Staljina i Molotova. Oni se obraćaju Titu i Kardelju. Pomislio sam: pa oni su ipak nešto drugo od ostalih. Na kraju, oni su poslati iz Moskve kao broj jedan i broj dva. Nije njega Tito izabrao ovde: njegovi su akreditivi mnogo temeljniji nego ostalih u Politbirou jer obojica nose moskovski pečat."

Latinka Perović

Konačno, Koča Popović je imao dosta argumenata i informacija da bi označio Kardelja kao ključnog inspiratora obračuna sa prodemokratskom strujom u Savezu komunista i Centralnom komitetu Srbije iako nije bio njegov nosilac i "gvozdena pesnica" protiv Nikezića, Latinke Perović i užeg rukovodstva.

To i nije bilo potrebno, jer su taj posao na sebe preuzeli Petar Stambolić i Dragoslav Draža Marković, za razliku od "slučaja Đilas", u januaru 1954, kada je Kardelj podneo uvodni referat - kritiku, i dao pravac diskusiji i osudi Milovana Đilasa. Konačno se uvidelo da su glavni konzervativci u partiji i društvu bili Tito i Kardelj, a da je uklanjanje Rankovića bio obračun unutar istog kruga, dok su najavljivane promene služile kao prihvatljivo pokriće i izgovor. Nijedna promena zapravo nije bila moguća ako je na bilo koji način dovodila u pitanje vladajuću ulogu Partije.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Zapečaćena politička sudbina

MILOVAN ĐILAS I KOČA poznavali su se pre Drugog svetskog rata. Poznato je da je Koča imao problema s Đilasom i partijom jer su oni drugačije protumačili njegov iskaz u policiji. Za posledice koje je morao da snosi, Koča je smatrao da je Đilas kriv. Ipak, poštovao je odluke partije, a sa Đilasom je ostao prijatelj tokom čitavog rata. Za vreme rata Koča ne krije simpatije prema Đilasu.

Milovan Đilas i Josip Broz Tito

U svojim "Beleškama uz ratovanje" Koča je u više navrata pominjao Đilasa. Na primer 16. april 1944. beleži: "Bliži mi je Milovan (Đilas) od Radovana (Zogović). Pričinilo mi se juče da smo bili prisni - i bili smo. Ali nije trajalo (misli na Zogovića) - iako je tako požrtvovano, verno popravljao moj rukopis. Na nekoliko dana pre nego što ću otputovati, Đilas me zagrlio, i, razdragan kakav ume da bude, pogledao me i rekao: 'Dobri smo prijatelji.'" Đilas tada nije još znao da mu uskoro predstoji put u Moskvu i razgovor sa Staljinom. Prvo je Đilas s generalom Terzićem, sredinom aprila 1944, otputovao u Moskvu, dok je Koča početkom jula preko Barija otputovao na jug Srbije za komandanta Glavnog štaba NOV i POJ Srbije.

PO PRIRODI I KARAKTER Đilas se mnogo razlikovao od Kardelja. U suštini, Đilas je, pogotovo od kraja rata, bio postao neka vrsta individualca i buntovnika u najužem partijskom rukovodstvu. Dok je Kardelj svoje zamisli o našem sistemu proveravao s Titom ili bar nastojao da za to dobija "zeleno svetlo" od Tita i CK SKJ, Đilas je počeo u javnost da iznosi neke svoje teze koje nije poput Kardelja "verifikovao" kod Tita a potom i na CK-u SKJ, a koje su bile dosta prijemčive i koje su budile nadu da su očekivane promene moguće.

Naravno, partija koja je imala boljševičku prirodu (priznalo se to ili ne), po definiciji nije podnosila individualce, pogotovu one koji najavljuju promene. Partija nije odricala mogućnost promena, ali kada bi osetila da ih treba uvoditi, to je činila onako kako je mislila da je najbolje i najkorisnije. Đilas nije poklanjao potrebnu pažnju toj imanentnoj partijskoj filozofiji, delovao je kao individualac, i tako izazvao veću reakciju na svoj metod nego na suštinu stvari. Time je njegova partijska i politička sudbina bila zapečaćena.

Tito i Đilas

Naime, u Beogradu je 16. i 17. januara 1954. godine održana Treća vanredna plenarna sednica CKSKJ na kojoj je član Izvršnog komiteta Milovan Đilas okarakterisan kao glavni nosilac "antisocijalističkih pojava" i oštro osuđen. Kao osnov za takvu kvalifikaciju Đilasovog držanja poslužili su njegovi članci objavljeni u partijskom listu "Borba" i u časopisu "Nova misao" u kojima je zastupao teze o prevaziđenoj ulozi partije, birokratskoj kasti i degenerisanom moralu rukovodećeg kadra.

Po Titovoj oceni izrečenoj na plenumu CK SKJ Đilasova gledišta vode "anarhiji" i "strahovitoj neizvesnosti". Konstatujući da su Đilasova gledišta "unela zabunu u javnost i nanela ozbiljnu štetu SKJ" CK je odlučio da ga isključi iz svojih redova, udalji sa svih funkcija. U godinama koje su sledile Milovan Đilas je bio podvrgnut žestokom sudskom progonu, pa je izdržao devet godina na robiji.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Institucije scenografija za ličnu vlast

PARTIJA JE ZAPRAVO na Đilasovom primeru veoma rano pokazala svoju nespremnost da u svojim redovima raspravlja o različitim mišljenjima i da jednopartijski monopol kao "zenicu oka" čuva od bilo kakve erozije. Interesantan je Kočin odnos prema Đilasu, koji se od svih visokih partijskih funkcionera i revolucionara toga doba jedino sa njim pomirio.

Koča je o tome govorio: "Obračun s Đilasom bio je krajnje surov. Duboko žalim zbog dugotrajne osude kojoj je on bio podvrgnut - tim pre što sam se u velikoj meri slagao s napisima zbog kojih je počela istraga protiv njega... Partija koja je smelim suprotstavljanjem Staljinovom hegemonističkom pritisku stekla značajan ugled u svetu, sada je bezobzirno u svojim redovima, staljinističkim metodama proganjala izazovnog neistomišljenika..."

Koča i Kardelj na „Galebu“

Možda i nehotice, Đilas je stavio na probu stvarnu spremnost vrha partije za demokratiju. Iako je naišao na širok prijem kod onih koji su to razumeli, partija to nije želela da razume već je uključila alarm za uzbunu. Koča je rekao da su osudom Đilasa "sva svetla bila pogašena". Već početkom 1954. odnos partije prema Đilasu za Koču je bio jasan test kakav je suštinski, bazičan odnos prema promenama u partiji i društvu.

Moguće su samo promene koje suštinu boljševizma ne dovode u pitanje. Time je ona sebi makar i nesvesno limitirala budućnost. Tako su i mlađi ljudi , bili indoktrinirani saznanjem da je demokratija samo ono što pod tim partija podrazumeva. Primer je banalan, ali sam za sebe mnogo govori. Kada Tito saveznom sekretaru za spoljne poslove Mirku Tepavcu kaže: "Dogovaraćeš se samo sa mnom, a u Odbor za spoljne poslove Savezne skupštine šalji svoje činovnike iz SIP-a i ne gubi vreme", sve je rečeno. Osim na sebe i Tita, partija je na druge institucije države i sistema gledala kao na scenografiju demokratije.

IZMEĐU TA DVA događaja prošlo je bilo 17 godina, u međuvremenu je radi promena srušen Ranković, mada demokratiji u punom smislu te reči nismo bili ni korak bliži.

Đilasov primer samo pokazuje da je usamljeni pojedinac, ma koliko bio u pravu, nemoćan da utiče i inicira promene u sistemu, partiji i društvu, izuzev, ako se nametne partiji, pa da ona promene doživljava kao svoje delo i svoju intelektualnu svojinu (Kardelj), ali i to do mere koja je konzistentna sa postulatom svog postojanja i uz saglasnost vođe.

Koča za govornicom u UN

Koča, koji se napajao evropskim demokratskim vrednostima, koji je dobro poznavao suštinu i potrebu demokratskih institucija i demokratskih vrednosti i kome za ugled nisu služili ni Staljin ni Kominterna, već francuski filozofi i klasici francuske političke misli i literature, kao i tekovine društva u kome je izvedena Francuska revolucija, nije imao iluzije o mogućnostima za promene kod nas. Ipak, nije ga napuštala nada da će se promene dogoditi, kako je govorio, makar u vremenu koje on neće dočekati.

Tri i po decenije Popović je ponovo progovorio o Đilasovom slučaju: "Nismo bili spremni za sučeljavanje različitih gledišta. Još smo bili zastupnici - i zatočenici - sistema u kome demokratska politička kultura nije uhvatila korena.

Sve se podređuje borbi za ličnu vlast. Kakav sistem takav i metod. S tog stanovišta moglo bi se kazati da 1954. godine nije osujećen samo Đilasov politički radikalizam, u to vreme za mnoge sporan i neprihvatljiv, nego je usporen, zapreten, brži, antidogmatski prodor ka oslobađanju privrede i društva od partijskog monopola i birokratskog tutorstva".

Koča nazdravlja Aleksandru Rankoviću povodom njegovog pedesetog rođendana

BIROKRATSKO NASILjE NA BRIONIMA

KAO i u Đilasovom slučaju 1954, i na Brionskom plenumu je bilo najmanje prave, principijelne rasprave o dilemama društva i partije. Preovladala su ritualna, bezobzirna anatemisanja politički već osuđenog čoveka koji je, povrh svega, bio i fizički slomljen: uoči sednice pretrpeo je srčani udar. Bio je skrhan, nemoćan. Kad se pojavio u sali za sednice, izgledao je kao klajderštok, a ne živ čovek. Bilo mi ga je žao i to je jedan od razloga što sam odlučio da na toj sednici ništa ne kažem. Ne bih, naravno, mogao ni da ga branim. Njegova je uloga kao šefa policije i kadrovske politike bila i za mene sporna. S druge strane, nisam mogao sebi dozvoliti da ga u tom trenutku i ja napadam. Pogotovo ne onako kako je to činila većina govornika. Moj spor s Rankovićem nije bio personalno-policijski. Moja eventualna rasprava s njim morala bi biti načelna, politička a ne lična... Kvazidemokratski rasplet na Brionima 1966. godine pokazao je lice i naličje sistema.

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, legat Koče Popovića i Lepe Perović, Arhiv Grada Beograda, Muzej Jugoslavije, Vikipedija, , Arhiv Jugoslavije, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŠEŠELJ NIJE ZNAO O ČEMU SE RADI: Kruna u programu uživo ustala i došla do lidera radikala (VIDEO)