NARICANJE GM JUGONOSTALGIČARA ZA TABLAMA ULICA: Autorski tekst Gorana Vesića, zamenika gradonačelnika Beograda

Goran Vesić

29. 12. 2021. u 10:00

VUDRO Vilson je simbol kosmopolitizma, a ne Matija Gubec. I time je priča sa takozvanim intelektualcima, zadnja pošta "druga Srbija" završena, a njihovo lažno puštanje suza nad kvazijugoslovenstvom okončano. Naročito ono da moja malenkost iz naziva beogradskih ulica uklanja sve toponime koji podsećaju na bivšu državu.

НАРИЦАЊЕ ГМ ЈУГОНОСТАЛГИЧАРА  ЗА ТАБЛАМА УЛИЦА: Ауторски текст Горана Весића, заменика градоначелника Београда

Goran Vesić / Foto promo

Upravo u jeku njihovog orkestriranog naricanja, veliki bokser Mate Parlov, jedan od najvećih sportista koje je Jugoslavija imala, dobio je ulicu u Beogradu upravo na moj predlog, kada je Beograd nedavno bio domaćin Svetskog prvenstva u boksu. Parlov je bio olimpijski, evropski i svetski šampion u profesionalnom boksu, a Beograđani su ga smatrali svojim najrođenijim, kao što je i on, najveći, uzvraćao tu ljubav, osvajajući šampionate na beogradskim ringovima. Mate, rođen u selu Ričice kod Imotskog u Hrvatskoj, naš Beograd je smatrao svojim gradom, kao što je njegov bio čitav svet.

- Kako ja, kao prvak sveta mogu biti nacionalista - govorio je Parlov. Po izbijanju krvavog građanskog rata u Jugoslaviji, Mate se izolovao u svom kafiću u Puli i nije želeo da učestvuje u njemu. On, sam, protiv svih, u usplamteloj Tuđmanovoj Hrvatskoj, koja je proterala više od pola miliona Srba, ostao je čovek i svetski šampion. Zato mu je Beograd uzvratio večnim poštovanjem.

Genetski modifikovani jugonostalgičari, a ne oni iskreni, kao što je to bio svetski prvak u boksu, sa snažnim direktima i ogromnim srcem, niti razumeju niti mogu da se pomire sa činjenicom da je Beograd odavno glavni grad Srbije i da kroz njegov krvotok - njegove ulice, teku imena Tina Ujevića, Antona Gustava Matoša, Ivana Gorana Kovačića... Veliki pesnici bili su daleko iznad nacionalnih podela, brojanja krvnih zrnaca i genetike.

Kako objasniti horu narikača da su Ujević i Matoš bili Hrvati koji su stvarali u Beogradu, a Ivan Goran Kovačić napisao najpotresniju poemu "Jama" o stradanju Srba od ustaškog noža? Smeta li vam Kovačić u vašem popisu imena i toponima, ili se ne uklapa u vaš antisrpski svet?

Neće biti da grešim, dok se šetam Makedonskom ulicom ili prolazim pored Palate "Albanija" ili Ljubljanskom ulicom. Hoćemo li ikada prestati sa nacionalnim mazohizmom i samoponižavanjem? Primer Ljubljane je ilustrativan. Najpre su ukinuli, a potom, na moj predlog, vratili Beogradsku ulicu. Naša prestonica je u tom činu videla pružanje ruke pomirenja i uvažavanja. Prihvatili smo je sa zadovoljstvom.

Primećujem da pomenuti hor, verovatno zaslepljen suzama, ne primećuje u svom fejk kosmopolitizmu, koji prerasta u provincijalizam, da su ostavljene sve ulice po toponimima iz Hrvatske gde žive ili su živeli Srbi. Tako su ostale Baranjska, Lička, Vukovarska, Dalmatinska, Dubrovačka, Kordunaška, Dinarska, Kninska, Petrinjska, Glinska... Ili njihova istina stanuje negde drugde, pa te oblasti Hrvatske koje su sada puste, jer u njima više nema Srba, smatraju precrtanim kako za Hrvatsku, tako i za Beograd i Srbiju.

Razlika između njih i nas je upravo u tome: mi ne delimo ljude i toponime po poreklu, već po delima, ljudskosti i istorijskim činjenicama. Dubrovnik je posebna priča, jer nije samo ostavljena Dubrovačka ulica, već je dodeljeno više ulica dubrovačkim Srbima. Tako spomenik dobija dubrovački Srbin Matija Ban, a ulice su dobili znameniti Dubrovčani pravoslavne vere koji su se smatrali Srbima kao što su Medo Pucić, Dum Ivan Stojanović, Luko Zore, Nikša Gradi i Antun Fabris. Zašto bi bilo kome smetala istina da je Dubrovnik i srpski i zašto bi se činili nadljudski, a rekao bih i neljudski, napori da se ona sakrije ili ospori?

Zato se Beograd ne odriče ni Ujevića, ni Matoša ni Kovačića ni Parlova, kao što se ne stidi već promoviše srpsku istoriju i njen srednji vek koji se, na žalost uplakanog hora, prostirao do Dubrovnika, Dalmacije, Knina, Petrinje...

Ako kosmopolitizam po taktovima uplakanih podrazumeva odricanje od srpske istorije, Stefana Nemanje ili despota Stefana Lazarevića, po kojoj je nagrada grada Beograda dobila ime, to potvrđuje koliko je njihov angažman licemeran, jer dok njihova žalopojka traje, Beograd je dobio Bulevar Vudroa Vilsona, odajući poštovanje nekadašnjem američkom predsedniku, velikom prijatelju Srbije i srpskog naroda. Pre nekoliko dana, ulicu u Beogradu je dobio i nekadašnji američki ambasador u Jugoslaviji, legendarni diplomata Džordž Kenan. On je žrtvovao svoju karijeru braneći interese Jugoslavije u kojoj je službovao. Beograd ga nije zaboravio, jer je to odlika i dokaz zahvalnosti našeg grada i svih Beograđana prema našim prijateljima, bez obzira na veru, nacionalnost ili misiju koju su obavljali.

Ožalošćeni hor oplakuje vojvodu Hrvoja i Gupca, a smetaju im Stefan Nemanja, despot Stefan Lazarević, Vilson i Džordž Kenan. Uveren sam da Beograđani znaju koji ljudi i koje ulice njihov grad čine svetskom metropolom. Smeta li im i legendarni novinar Bogdan Tirnanić, pisac knjige "Beograd za ponavljače" i ulica koju je dobio? Kladim se da bi Tirke poslao mali, tužni krug dušebrižnika na popravne časove etike, ljudskosti i logike!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!