INTERVJU Irina Dečermić: Moje biće uvek gleda ka suncu i dobroti

M. Ćunković

28. 11. 2021. u 10:52

GODINAMA unazad, dom glumca i producenta Gorana Šušljika, i njegove partnerke, pijanistkinje Irine Dečermić, prava je oaza ljubavi, porodične sreće i harmonije, ali i profesionalne kreativnosti.

ИНТЕРВЈУ Ирина Дечермић: Моје биће увек гледа ка сунцу и доброти

Foto Milan Petrović

Poslednji u nizu primera je Irinina izuzetno zapažena muzika za televizijsku seriju "Vreme zla", po romanu Dobrice Ćosića, čiji je autor Šušljik. Dečermićeva, zbog toga, odiše zadovoljstvom.

- Proces komponovanja je uvek nepredvidiv, ali ovde je to teklo veoma spontano - ističe umetnica za "Novosti".

- Nije bilo velikih sumnji da li će muzika funkcionisati ili ne.

Kad ste sigurni u to u čemu učestvujete, mnogo lakše vam dolaze ideje.

Dve godine smo u pandemiji. Živimo li vreme zla?

- Ne osećam ga tako, već kao vreme velikih promena. Ne mogu da definišem zlo unutar mog bića, jer ono, i u teškim vremenima, uvek gleda ka suncu i dobroti. Živimo u teškim vremenima, ali, mislim da nije toliko strašno koliko je bilo našim precima koji su se, recimo, suočavali sa Drugim svetskim ratom. Pandemija je drugačije prirode. Postoje razne teorije zavere, da li je ovo oblik rata u kome živimo... Ja to, ipak, ne osećam tako, već kao proces koji se dešavao i pre. Bila je i kuga, i razne druge pandemije.

Seriju "Vreme zla" mnogi opisuju kao vanvremensku?

- Slažem se. Taj deo istorije pripada gotovo celom svetu. To su i lične priče, odnos prema idealima... Različitost u nama je uvek prisutna. Nekad se manifestuje u dramatičnim situacijama kao što je rat. Postoje razne drame u porodici koje su već postojale, pa ratno stanje još više pospeši drugačije poglede na život, ljubav, vreme, posvećenost. Jedan od glavnih likova je posvetio celo biće svojim idealima, pa vreme ima značaj i u tom smislu - koliko ste spremni da posvetite svoj život nečemu.

Trilogiju će, posle serija "Koreni" i "Vreme zla", po Šušljikovoj ideji, zaokružiti

"Vreme smrti". Kako teku pripreme za ovaj, takođe, veliki projekat?

- Gorana nema u kući (smeh), po tome sam primetila da se intenzitet pojačao.

Foto privatna arhiva

Nedostaje li vam pozorište, i glumački izleti poput onog u "Krojcerovoj sonati", po Tolstojevom romanu?

- Naravno. Imali smo, u maju ove godine, zakazana izvođenja u Francuskoj, gde dosta igramo, sa tamošnjim timom, ali je otkazano. Sad je zakazano za februar 2022, možda će ponovo krenuti da se normalizuje život. Verujem da ćemo i dobro proći, u odnosu na to kako su prolazili pre nas, u raznim teškim situacijama.

Imali ste i muzičko-scensku monodramu "Ljubav i smrt"?

- Kod nas se uvek uloži ogroman trud, što meni pričinjava zadovoljstvo, ali, kad to stupi u realnost, malo se kosi sa tim radom. Nema dovoljno publike. Isto kao i sa "Krojcerovom sonatom", koja se jako malo igrala u Beogradu, a u Francukoj se igra godinama. I "Ljubav i smrt" je sad na francuskom jeziku. Tamo ima mnogo više mogućnosti, i ima publike. Ja ovde volim da radim u pozorištu, ali, onda morate da se bavite pi-arom, reklamom, da se osećate kao da nekome nešto namećete.

U kom smeru se kreću vaša deca, Đorđe i Dušan?

- Stariji, Đorđe, malo se udaljio od nas i onog što mi volimo. Ima 13 godina, što je danas kao 16. Tako izgleda i tako se ponaša. Pruža otpor svemu što volimo da radimo zajedno, gleda nas nezainteresovano. Sad mu je najvažniji sport i drugari. Postao je muškarac. Počeo je da se bavi muzikom, ali, kad je krenuo malo ozbiljniji program, digao je ruke. Shvatio je da mora mnogo da se radi. Ako želite baš da naučite da svirate bilo koji instrument, to zahteva posvećenost. Voli muziku, ali mu uho, po prirodi, nije bilo prijemčivo za sviranje. Sa mlađim, s obzirom na to da ima oštećen sluh, počeli smo da se igramo sa gitarom. Moja nada je da će poželeti da ima časove. Neke statistike pokazuju da deca koja se intenzivnije bave muzikom mnogo lakše prebrode pubertet, jer imaju fokus, i energija im je usmerena. Muzika pozitivno utiče na biće, ali, za to mora da postoji dar, baza, seme.

Uz sve što radite, ostali ste skromni, pristupačni?

- Drago mi je što ljudi cene moj rad, što me vole prijatelji, deca. Srećna sam zbog toga, ali sebe potpuno jednako vidim kao svoje bližnje, ne osećam da štrčim.

Kakvi su vam planovi za 2022?

- Dok dođem ja na red u "Vremenu smrti", to će malo potrajati. Bavim se i terapijom zvuka.

Otkrila sam je zahvaljujući svojoj deci, i u tome sam svakodnevno.

Foto Milan Tvrdišić

PRILAGODLjIVIJA SAM OD OCA

PO čemu ste najviše slični ocu Stojanu, čuvenom glumcu, a šta vas razlikuje?

- Slični smo u strasti prema poeziji. Nasledila sam njegovu ljubav prema teatru, prema reči kao takvoj, čistu dikciju. A različitosti... On je bio individualac, iako okružen ljudima. Ne mogu da kažem da je bio usamljen, ali je imao svoj svet. Nije se lako prilagođavao, kao, recimo, ja. To je, možda, vezano i za razliku u polovima.

GORANU SE DOPADA MOJA MUZIKA

KAKVA je saradnja sa Goranom kad je u ulozi producenta, glumca, autora? Ima li kreativnih razlika, nesuglasica oko muzike?

- Ne. Mislim da ne bismo sarađivali, da to postoji. On zna šta želi, i zna da će od mene to da dobije, jer mu se moja muzika dopada, i bliska mu je. Dobiće moj maksimum, i to na vreme. Saradnja je, naravno, i poluprivatne prirode (smeh). Oboje smo slobodni jedno drugom da kažemo šta mislimo. Može da dođe do malih nesuglasica, i onda niste sigurni da li su kreativne ili privatne. Tako je to kad radite sa privatno bliskom osobom. Granica se malo izgubi. To se, međutim, nama jako retko dešava.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

RUSI U ŠOKU: Evakuisali 1.500 takmičara iz Krokusa, nijedan nije stradao od terorista, a sad se bune: Što nas niste spasili ranije? (VIDEO)