VREME JE BIBLIJSKO, STVORIĆE SE NOVI DUHOVNI AMBIJENTI: Intervju Miroslav Maksimović, pesnik, za „Novosti“

Dragan Bogutović

07. 01. 2023. u 11:00

PRESTIŽNU "Veliku nagradu Ivo Andrić" za životno delo dobio je nedavno Miroslav Maksimović (1946), jedan od najznačajnijih srpskih pesnika.

ВРЕМЕ ЈЕ БИБЛИЈСКО, СТВОРИЋЕ СЕ НОВИ ДУХОВНИ АМБИЈЕНТИ: Интервју Мирослав Максимовић, песник, за „Новости“

Foto P. Milošević

Kao malo čija, njegova poezija predstavlja svojevrsno svedočanstvo o svom vremenu i mestu poezije u njemu. O tome je sam zapisao: "Poezija je čudan, ali autentičan svedok vremena".

Nagrada će biti svečano uručena u ponedeljak, 9. januara, u Andrićevom institutu, u Andrićgradu, u 17 časova. Ovo novo priznanje pridružuje se mnogobrojnim koje je zaslužio, kao što su: Brankova nagrada, "Milan Rakić", "Branko Miljković", "Isidora Sekulić", "Branko Ćopić", Zmajeva, Dučićeva, Disova nagrada, "Desanka Maksimović"....

- Književna nagrada koja nosi ime pisca u svom nazivu, tim imenom nešto poručuje. Tako i ova, pod imenom Ive Andrića. Nismo mi izabrali Ivu Andrića da bude naš, kako reče Mihiz, nego je on izabrao nas. Zašto je to učinio? Zato što je video u srpskoj književnosti i srpskoj kulturi nešto vredno i dobro. Ivo Andrić nam je, svojim izborom, poručio - zaobilazno, kako on ume - da gledamo u sebe, da vidimo to vredno i dobro, i ne previđamo ga, zaneti raznim šarenim lažama. Tu poruku i ova nagrada prenosi - kaže, za "Večernje novosti", Maksimović.

* Može li se reći da je vaša poezija u znaku "Soneta o životnim radostima i teškoćama", kako glasi naslov vaše pesničke knjige?

- Pošto su u pitanju tri knjige sa varijacijama tog sklopa reči u naslovu, moglo bi se tako reći. Ali ja ne bih tako rekao. Meni se čini da je taj sonetni korpus u ravnoteži sa drugim, takođe izrazitim delovima mog pisanja. Takođe mi se čini da on sam sebe, neprimetno, takođe kroz sonetnu formu, prevodi na neočekivanu značenjsku ravan. To je "prevođenje" počelo davno, jasno se pokazalo u sonetnom vencu "Skamenjeni", i nastavljeno je u sonetnoj poemi "Bol". Životne radosti i teškoće prožete su dimenzijom vremena, pokazalo se da u njima odjekuju potmuli zvuci istorije.

* Kao izuzetno zasebna forma, šta sonet omogućuje pesniku?

- Ne znam da li je jedan pesnik, u jednom trenutku, izmislio sonet, ili je sonet plod dužeg procesa "izmišljanja" i doterivanja kroz delo više pesnika, ali tom pesniku, ili tom procesu trebalo bi da pesnici podignu spomenik zahvalnosti. Omogućio im je da već vekovima imaju siguran oslonac u svom inače nesigurnom i neizvesnom poslu. Toliko sam pisao o sonetu, da ne bih hteo da sada to ponavljam. Samo bih naglasio da sonet pokazuje, na pesničkom terenu, kako se stiže do slobode: stvaranjem. A ne kukanjem nad ograničenjima koja nam (životna) forma postavlja.

Foto D. Karadarević

Tekst potpisa

* Šta vas sve podstiče na pesmu i koliko radite na doterivanju stihova?

- Kad bih to znao, mogao bih namerno, i stalno, da proizvodim te podsticaje, pa da budem mnogo "plodniji" nego što sam. Poezija je neizmerljiv prostor duha i mi ne znamo kad ćemo i koliko ćemo tog prostora "uhvatiti" u pesničku formu. Niti znamo kako smo ga "uhvatili". Istina, pesme se mogu pisati i po narudžbi. Evo, ako se dogovorimo, ja ću, kad god vam zatreba, napisati pesmu za "Večernje novosti", na temu koju zadate. Ali tu je reč o pisanju stihova, za šta je potrebno samo znanje i veština, a ne o poeziji. Kako je rekao moj prijatelj Stevan Raičković, poezija je skriveni posao.

* Prvu knjigu objavili ste pre više od pola veka. Kako su izgledali vaši pesnički počeci i ko su vam bili uzori?

- Mnogo pisanja i mnogo unutrašnje, neprimetne patnje. Teško disanje u zaptama književnosti. A onda, kad sam pronašao "svoj jezik", ili svoj vazduh, eksplozija stvaranja, polet duha. Ne sećam se da sam imao uzore. Bio sam "ni učitelj, ni đak". Ali se sećam mladalačkih pesničkih ljubavi: Dučić i Rakić - žudnja za formom, Rembo - pesnička žeđ, toliko jaka da može da ostavi poeziju, Mandeljštam - vatra stvaranja u stegama života, Miljković - zanos pesničkom sudbinom.

* Žiri je posebno ukazao na vašu knjigu "Bol".

- S razlogom. Mada je prirodno izašla iz svega što sam radio u prethodnih pola veka, jer je suštinski i nastajala sve to vreme, tu knjigu ističu dva momenta. Prvo, neobična a pogođena i do detalja tačno izvedena forma, i drugo - njena tema: genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Mislim da je taj genocid bitan elemenat našeg identiteta, koji nam je doneo 20. vek, ali je očigledno da se, pre svega zbog istorijskih okolnosti, s njim nismo suočili kako treba i koliko treba. To se najjasnije vidi u našoj kulturi i umetnosti. Kada ta tema bude adekvatno prisutna u našoj umetnosti, pa i poeziji - to će biti znak da učvršćujemo, kao narod, osnovu svog postojanja. Ali, do te prisutnosti ne može da dođe po političkoj direktivi, ili zbog neke trenutne konjunkture. U umetnosti, to ne daje rezultate.

* Dugo ste radili kao urednik u BIGZ-u. Kako pamtite te godine?

- Nemamo prostora za moja iskustva, ona su ovakva i onakva, i nisu samo urednička. Znam da vas, u stvari, interesuje, čuvena redakcija BIGZ-a, formirana 1982. Prvo moram pomenuti Gojka Zečara, generalnog direktora, on je, veštim formalnim potezom, stvorio novac koji je toj redakciji omogućio da počne uspešno da radi. A zatim, u raznim periodima i u raznim ulogama: Vidosav Stevanović (sastavljač ekipe), Dimitrije Tasić, Ljubiša Jeremić, Ljiljana Lapčević, Rajko Petrov Nogo, Radoslav Bratić, Jovan Radulović, Tiodor Rosić, Zlatija Mladenov, Gligorije Đerić, Rade Rančić, Snežana Ljiljak, Miroslav Maksimović. Sad, veći deo ovih ljudi okuplja se, utorkom, na nebu.

* Da li je ovo čudno vreme koje živimo destimulativno ili je možda podsticajno za poeziju?

- Vreme je biblijsko: sudaranje tektonskih ploča u dubini ljudskog društva, koje će stvoriti nova kopna, nove i duhovne i socijalne ambijente. Za sto godina, ja neću biti živ, ali se nadam da će biti novinara i pesnika, pa bih voleo da znam kako će tadašnji pesnik odgovoriti na pitanje: kako je 21. vek uticao na poeziju? Već sama činjenica da ima pesnika, reći će nam da se do tada nije dogodilo ništa katastrofalno, i da je čovek ostao čovek: odupro se strujama koje danas vidimo i koje ga vuku od sebe, u suprotnom smeru.

* Već duže vremena živite van Beograda. Da li se to i kako odrazilo na vaše stvaralaštvo?

- Prvo se odrazilo na moj život. Ja sam formalno i dalje Beograđanin, ali da nisam, pre 14 godina, otišao u Golubac, da sam nastavio da živim na beogradski način - pitanje je da li bih bio živ. Mojim godinama više odgovara život bliže prirodi. Ta promena sigurno utiče i na pisanje. Ali ne mnogo. Onoliko koliko kombinacija začina utiče na jelo: promeni nijanse ukusa, ali ne menja mere sastojaka.

* Završili ste knjigu "Beogradske črčkalice", koju ste pisali više od pedeset godina, ali ona još nije pred čitaocima?

- Jedan izdavač je tražio da je objavi, ali omela ga korona, pa se ućutao. A ja se oko toga ne trudim. Možda će to biti rukopis iz zaostavštine. Ali, evo, izašla je knjiga koju nisam ni pisao kao knjigu, niti očekivao da se kao takva pojavi, "Vukova azbuka po Dušanu Radoviću".

 

OTKRIVANjE SVOG PROSTORA

* U autopoetičkom tekstu "Šta sam radio" naveli ste da ste između 1965. i 1971. napisali mnogo pesama, više nego ikada posle...

- Najviše do novembra 1967. Srećom, ništa od toga nisam objavio. A zatim, u naredne 3-4 godine: prva napisana a nikad neobjavljena knjiga, prva i druga objavljena knjiga, knjiga pesničkih vežbi. Mislim da svaki pesnik na početku, dok traži sebe i otkriva svoj prostor, mnogo piše. Dobro je ako to traženje i otkrivanje ostane unutrašnji proces, u pisanju. Da se tu završe svi obračuni. Da ne izađu u javnost, u objavljivanju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)