KAD JE TITO OTKUPLJIVAO ŽITO: Novo istorijsko svetlo na sve faze i privide jugoslovenskog projekta

Slobodan Jovanović

19. 02. 2023. u 17:00

KOJU GOD etapu iz novije srpske istorije uzeli za temu istorijskog dodatka "Novosti", na primer iz perioda neposredno po oslobođenju, i iz kojeg god ugla pristupali - hronološkog, tematskog ili nekog trećeg - otkriće se jedna zajednička, antisrpska, "linija" i suština. Zapravo, ne samo da će se otkriti, nego će se i nametnuti, kao neprekidna i neprekinuta, kao neka vrsta konstante i lajtmotiva u tom dramatičnom i haotičnom vremenu.

КАД ЈЕ ТИТО ОТКУПЉИВАО ЖИТО: Ново историјско светло на све фазе и привиде југословенског пројекта

Foto: Muzej Jugoslavije/ Sajt BIA/ Arhiv porodice Jovanović/ Fejsbuk/ Arhiv Pančeva/ Vikipedija/ Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Iako je najčešće bila prikrivena i umotana u propagandne fraze i floskule, pomaljala se čim se malo začeprka ispod površine, kroz sva ta zbivanja - bilo da je reč o Sremskom frontu ili o tzv. savezničkom bombardovanju Beograda i drugih gradova, o obračunu sa "narodnim neprijateljima" i opozicijom, potom i s informbirovcima, o crtanju granica među republikama ili o prinudnom otkupu poljoprivrednih proizvoda, čime se i bavi ovaj novinski temat.

Nije lako ljudima da to shvate i prihvate, a bili su spremni da poginu za okamenjene predstave o Avnoju ili o bratstvu i jedinstvu, o Titu i Partiji, verujući da su se borili za ideale slobode i pravde, istine i patriotizma, umesto za revoluciju i pre svega za revoluciju, zapravo za vlast, u značenju za apsolutnu vlast, za bratoubilaštvo, za svakojake podvale i prikrivene ciljeve. Ali činjenice su jače od predrasuda, a konačna sudbina čitavog jugoslovenskog projekta, čiji je konačni slom programiran Ustavom iz 1974. godine, baca novo istorijsko svetlo i na sve njegove prethodne faze i privide.

Upravo činjenice, iz prethodnog "Istorijskog dodatka", na primer, o sudbini "narodnih neprijatelja" i suđenjima opoziciji posle rata, kažu da ih je likvidirano "ne manje od 60.000" u prvim mesecima i godinama slobode. "Treba požuriti s likvidacijama pre nego se uspostavi legalna vlast i zakon, svedoči komandant Prvog šumadiskog partizanskog odreda o naredbi koju je dobio "odozgo" u jesen 1944. godine. Samo jedne noći u Zaječaru je streljano 700-750, u Boljevcu oko 150, Knjaževcu 90, Aleksincu 150 ljudi. U Požarevcu je likvidirano između 400 i 500 građana, u Smederevu najmanje 450; u Jagodini, Čačku i Šapcu po 1.000; u maloj kosmajskoj opštini Sopot - 200. Samo u jednu masovnu grobnicu u Kragujevcu bilo je strpano 400 ljudi. U Kruševcu je masovne egzekucije vršio Marko Mesić, Titov oslobodilac Srbije, pre toga Pavelićev borac za Staljingrad...("Pero Simić - Tito i Srbi").

Foto: Muzej Jugoslavije/ Sajt BIA/ Arhiv porodice Jovanović/ Fejsbuk/ Arhiv Pančeva/ Vikipedija/ Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Istomišljenici: Tito i Petar Stambolić

Činjenice govore da su ljudi olako proglašavani za narodne neprijatelje, bez dokazivanja i suđenja, da bi bili streljani po kratkom postupku i bez prava na odbranu. Naročito ako su bogatiji i obrazovaniji, i ako su Srbi. Slični kriterijumi su pre toga važili i za upućivanje na Sremski front, gde je, po opštem uverenju, nepotrebno izginulo na desetine hiljada srpskih mladića, više nego u svim "neprijateljskim ofanzivama" zajedno. Sredoje Urošević, bivši komandant Druge proleterske, koji je bio zadužen upravo za tu mobilizaciju, svedoči da je imao službeno uputstvo o tri kriterijuma: da budu deca iz bogatijih kuća, iz intelektualnih porodica, i da su Srbi.

KAD JE TITO OTKUPLjIVO ŽITO

Kad je o prinudnom otkupu poljoprivrednih proizvoda reč, koji je dobio narodni stihovani naziv "Kad je Tito otkupljivo žito", činjenice su, kao uostalom i u drugim istorijskim procesima toga doba, više nego surove. Noćni prepadi i upadi u kuće u traganju za skrivenim žitom bili su praćeni batinanjem i čupanjem brkova, pa onda držanjem golih ljudi u ledenim podrumima, gušenjem u pregrejanim prostorijama (ključaonice su zaptivane voskom da ne bi ulazio kiseonik), sve do prženja kulačkih vratova vrelim gvožđem i davljenja u bunarima, navodi Dragiša Božić u svojoj knjizi "Crveni jaram", i dodaje da dosta "kulaka" nije izašlo živo iz ruku Udbe, a skoro niko neoštećenog zdravlja.

Zrenjaninskim seljacima je govoreno da narod u Zaječaru gladuje, a Zaječarcima da gladuje Crna Gora. Osim Božića još i M. Pavlović i drugi autori navode podatak da je samo kroz KPD Zabela prošlo do sredine 1951. godine 86.000 "žitara", odakle su odvođeni na prinudni rad u Kostolac i druga gradilišta širom zemlje. Do maja 1947. godine u zatvoru je završilo 9.000 vojvođanskih seljaka a, poređenja radi, slovenačkih 93, ili sto puta manje. Dok je u Sloveniji kazna iznosila do godinu dana prinudnog rada, a novčana 500 do 5.000 dinara, u severnoj pokrajini Srbije kazna zatvorom je iznosila do pet godina, a novčane kazne su se kretale i do 300.000 dinara.

Pri tome, najviše je u planovima otkupa opterećivana Srbija i njena pokrajina Vojvodina. U sezoni 1948/1949, na primer, dala je državi 61 posto ukupno otkupljenog žita. Kvote je pravio slovenački dvojac Boris Kidrič - Franc Leskošek, a oni su i vrednovali rezultate prinudnog otkupa i Srbiji po pravilu davali nezadovoljavajuće ocene. Vetar je, po logici stvari, duvao "odozgo", sa vrha države i partije: "Kulak u Vojvodini je zajašio partiju, a vi ste mu na repu, ocenio je Tito rezultate prinudnog otkupa na sednici Politbiroa marta 1947. godine i kao odgovornog proglasio CK KP Srbije: "Vaša seljačka politika je u stvari kulačka politika".

Foto: Muzej Jugoslavije/ Sajt BIA/ Arhiv porodice Jovanović/ Fejsbuk/ Arhiv Pančeva/ Vikipedija/ Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Franc Leskošek je razrezivao kvote za otkupu Srbiji

Šef vojvođanski komunista Jovan Veselinov se, kako kažu neki izvori, zaplakao, ali se zato suprotstavio prvi čovek Srbije Blagoje Nešković, kome, inače, to nije bilo ni prvi ni jedini put. Suprotstavljao se Titovim nastojanjima da Zemun i Srem priključi Hrvatskoj, s obzirom valjda da su bili sastavni deo Endehazije; pa da se Metohija priključi Albaniji, južna Srbija Makedoniji, istočna Srbija Rumuniji i šta sve ne. U vezi s prinudnim otkupom je govorio da se na srpski narod bacaju veliki tereti, a da se drugimam gleda kroz prste. Posebno je u tom smislu apostrofirao Kidriča i Leskošeka. "Posmatrajući politiku otkupa, govorio je Nešković, čovek dobija utisak da neka neprijateljska ruka hoće da priguši srpski narod koji je stub ove države".

Kako piše istoričar Venceslav Glišić, Tito je krenuo oštro, vrteći se u svojim formulacijama oko sintagme "linija Partije" i optužujući CK KP Srbije da se suprotstavlja politici CK KPJ oko otkupa. Kada je došao red za smenu Neškovića, a to se dogodilio u dve faze - 1948. je sklonjen iz Srbije na "više" dužnosti u federaciji, a 1952. je smenjen sa svih funkcija i isključen iz partije - Titovim ocenama se pridružio Petar Stambolić, "dežurni" kritičar srpskih političara neposlušnih Titu, tj. onih koji su se setili da je njihova obaveza da zastupaju interese svoje republike i svog naroda. Optužio je Neškovića dežurnom etiketom - za velikosrpski nacionalizam i pridodao tome, za svaki slučaj, i šovinizam. Tako je postupio i u slučaju Rankovića, pa zatim Marka Nikezića i drugim.

Zapravo, sam taj sukob, a zatim i slučaj Nešković, bio je paradigmatičan ne samo u vezi sa prinudnim otkupom žita, nego, takoreći, i sa čitavom Titovom - kako je govorio - "potuljenom antisrpskom politikom". Bila je to politika okrivljavanja i kažnjavanja Srbije i Srba, kao "ugnjetačke nacije", što je formulacija preuzeta od Kominterne. To se manifestovalo gotovo u svim prilikama i neprilikama za Titova života - od Avnoja do Ustava iz 1974. godine - ali i posle toga. Uostalom, vidimo i nosimo se s nasleđem i posledicama te politike i danas, po logici nekada popularnog propagandnog slogana "I posle Tita - Tito".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (7)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!