Patnja za ocem i njegovim delom
16. 12. 2009. u 20:58
Sećanja kćerke Tatjane na oca Dragišu Vasića, koji je nedavno rehabilitovan. Olakšanje je što sam konačno dočekala pravdu, kaže Tatjana. Bio je zanet idejom preporoda Srbije
VEST o rehabilitaciji svog oca, Dragiše Vasića, Tatjana Vasić-Janićijević dočekala je, kaže, sa olakšanjem. Znala je da će pravda stići, ali nije verovala da će za to biti potrebno pola veka. Toliko je trajala i njena uporna borba da sa imena poznatog akademika, književnika i advokata, čoveka koji je okupljao srpsku intelektualnu elitu, skine atribut narodnog neprijatelja.
Iako su joj 84 godine, Tatjana hronološki ređa slike koje su joj, u ratu i slobodi, kao kćerki izdajnika, tvorca Ravnogorskog pokreta i najbližeg saradnika Draže Mihajlovića streljanog 1945. godine, bojile detinjstvo i odrastanje. U svom domu u Resavskoj ulici u Beogradu, penzionisana pravnica čuva uspomene i tek nekoliko predmeta koji je sećaju na oca. Rehabilitacija za nju znači pre svega "odmrzavanje leda sa zaleđenih korica očevog književnog dela".
- Zahvalna sam svim ljudima koji su mi pomogli da se njegovo stvaralaštvo, grubo iščupano iz srpske književnosti, prećutkivano i potiskivano u zaborav, vrati sa dostojanstvom na mesto koje mu pripada - kaže Tatjana.
- Plašila sam se da li ću živa dočekati pravdu.
Oca se seća kao principijelnog i čestitog, s visokim moralnim načelima. Govorio joj je da je istina "čistina" po kojoj treba uspravno hodati. Bio je duhovit, voleo je prefinjen francuski humor i filozofiju.
- Bio je zanet idejom preporoda Srbije - kaže Tatjana. - U vreme stvaranja Banovine Hrvatske, smatrao je da će srpski letargičan duh pokleknuti i da u njemu treba probuditi nacionalnu ideju. Nije bio velikosrbin već se zalagao za jaku Srbiju kao preduslov jake Jugoslavije. S takvom ambicijom ušao je u Drugi svetski rat u uniformi majora.
Ratniku i pobedniku sa Solunskog fronta nije bilo lako da prihvati poraz koji je došao s prvim danima rata. S Mladenom Žujovićem pobegao je u Gornju Trepču, odakle se na poziv Draže Mihailovića obreo na Ravnoj gori. Nikada se više nije vratio u Beograd.
- S majkom Natašom pobegla sam u Gornji Milanovac - seća se Tatjana.
- Nemačka kaznena ekspedicija zapalila je gotovo ceo grad, pa i našu kuću. Morale smo nazad, dve bake na volovskim kolima, a mama i ja peške, bez ičega, u Beograd. Ubrzo su nas Nemci uhapsili i priveli u logor na Banjicu. Bilo nas je 80 u čuvenoj "sobi talaca".
Družila se, kaže, sa ćerkom komuniste. U logoru su bile žena i ćerke Draže Mihailovića. Ni glad, ni zima nisu je boleli kao maltretiranja upravnika Banjice, Vujkovića, koji joj je svaki put pretio "mrtvim ocem". - Dugo nismo znali šta je sa tatom - kaže Tatjana. - Kada smo posle šest meseci puštene iz logora, dobile smo lažne isprave i pobegle u selo. Sa ocem smo se nekoliko puta srele na Ravnoj gori, a poslednji put u jesen 1944. godine u Ivanjici. Molila sam ga da me povede u Bosnu... Plakale smo dugo mama i ja.
Za očevu smrt saznala je sa prenosa suđenja Draži Mihailoviću.
- Pomislila sam da je bolje što nije živ, jer dostojanstven kakav je bio ne bi podneo hapšenje, zatvor i maltretiranje - kaže.
- Posle rata, sva imovina nam je konfiskovana, a ja sam kao ćerka narodnog neprijatelja dugo tražila posao. U našu kuću u Kralja Milutina 9 uselila se žena narodnog heroja.
Tatjana je, kaže, najviše patila za očevim knjigama koje su gorele na lomači zaborava.
Generacije su ostale uskraćene za delo modernog pripovedača koji je, što se malo zna, bio i pravni zastupnik naroda.
U knjizi "Karakter i mentalitet jednog pokolenja", govoreći o Srbima kao produhovljenom i pitomom narodu koga su istorijske prilike terale da se brani, Vasić je zapravo odgovorio optužbama francuskog psihologa Le Bona koji je o Srbima pisao kao o krvožednima i ratobornim.
TUMAČ DUŠE
ZALJUBLJEN u svoj narod moj otac prošao je sve srpske lomove i nedaće i upoznao dušu, muke i potrebe običnog čoveka i o njima pisao ne kao neutralni posmatrač već kao iskreni saučesnik - kaže Tatjana Vasić-Janićijević. - Njegov bliski prijatelj Mladen Žujović napisao je da se o ocu ne može govoriti nezavisno od događaja iz nacionalnog i političkog života koji su se odigrali u njegovo vreme.
Bozidar Cosovic Javorski
17.12.2009. 07:34
"Papir trpi sve"....Ali i to je mali korak ka velikom putu istine i slobode! - Ne pristaju na to komunisti i njihovi sinovi i unuci drage volje...Vec zato sto moraju. Nemoze se u EVROPU sa komunistickim simbolima. Nemoze se biti pristallica evropskih vrednosti a zalagati se za diktaturu i totalizam...Nemoze se u Evropu do evropskih fondova para...eeeeee (tu je poenta) to je ono sto ih tera da na to pristaju...da rehabilituju one kojima su njihovi ocevi i dedovi otimali kuce stanove, prodavnice. Da rehabilituju one koje su njihovi ocevi ubijali, satirali, prikrivali gobna mesta, mrzeli svih ovih 65 god. Proterivali, proganjali im potomstvo.... - Komunisti i njihovi sinovi i unuci ce pristati na sve samo ne na vracanje imovine i ekonomskom obestécenju onih kojima je naneta strahovita nepravda. Koliko moralna, psihicka, fizicka i na kraju ekonomska... - Zato budite svesni sve dok im ne ztreba para nece se dogoditi nista...2sve je isto samo njega nema" To je nama nasa borba dala !
stvari se izgleda u srba ponavljaju..tako da jue izgleda navika ..sve svoje proterati pri promeni sistema vlasti...sve me ove stvari potsećaju na režiju one skorašnje...sudbine porodice milošević...hapšenja proterivanje i onda posle opet rehabilitacija i proglašenje olakšanja....bojim se da je to u genima srba da to rade......pa videćemo
Nemam reci da iskazem svoj gnev kako se ova drzava Srbija ponasala prema svojoj eliti. I danas se tako ponasa. U ustanovi gde ja radim ne smete da pomenete ime ni Dragise Vasica, ni Dragise Cvetkovica, ni Slobodana Jovanovica, a od Draze ni "D" ne sme da vam padne na pamet. Cak i kada je bila sahrana patrijarha Pavla receno nam je da ta preporuka Vlade ne vazi za nas zaposlene u drzavnoj upravi, sef mi je rekao doslovce: "Ma kakav Pavle, sedite tu, nemate potrebe da idete na sahranu". A ovamo obrazovali neku komisiju za potragu za mestom gde je sahranjen Draza Mihailovic i od toga prave nevidjenu farsu, a evo koliko ima da je podnet zahtev za njegovu rehabilitaciju i ne pada im na pamet da ga rehabilituju. A Draza je priznari antifasista i od strane SAD, i od strane Engleske, a o Francuskoj i da ne govorimo. Pa De Gol nije hteo da primi Broza niti da sa njim ima bilo kakav kontakt zato sto je ovaj streljao Drazu. Cuvamo Kucu cveca kao zenicu oka svog, pa eto i to je razlog zasto prolazimo kroz ovu golgotu, jer onaj Gore ipak sve vidi.
Jedan moj dalji rodjak , bio je sa Dragisom Vasicem i pre dvadesetak godina pricao mi je o Dragisi sve najbolje . Ja sam tada prvi put cuo za Dragisu Vasica . Taj moj Rodjak nije doziveo rehabilitaciju .
Rehabilitacija bilo kojeg cetnika je glupost koja moze kostati srbiju i vise od ovoga sto placamo sada za ratove u bivsoj jugi.To pitanje je davno reseno,cetnici su suradnici fasista i kao takvi zasluzuju prezir i zaborav.Rehabilitacije ce proizvesti nove polemike i svadje fasista(cetnickih unuka i dece)sa ostalima normalnim ljudima srbije.Toliko su zlocina napravili da je smesno bilo kakvo pomilovanje.Imali smo skoro feljton o oslobodjenju beograda,gde su tada bili ti heroji,imali su i tada sansu da se prikljuce antifasistima,ali su oni cekali svoju sansu i oporavak nemacke.Nazalost(njihovu) nisu uspeli.
Komentari (13)