POZORIŠNA KRITIKA: Sve se plaća

Neukrotivi duh, koji je izopštenošću i robijanjem platio svoju ekstravaganciju, Oskar Vajld (1854-1900), dobio je, na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, predstavu, koja će se pamtiti. Ali ne po vanvremenim, oštrim, cinični porukama, koje Vajld smešta u svoju literaturu, već po klasičnom "promašaju teme", u svakom smislu.

U proslavi jubileja, BDP stavlja na repertoar Vajldovog "Idealnog muža", komediju o licemerstvu i hipokriziji, koja, najblaže rečeno, zahteva visoku produkciju, što nekada slavnom teatru na Crvenom krstu u ovom trenutku nije dostupno. Podeljen unutar teatra, ansambl BDP , bar oni koji igraju u "Idealnom mužu", jasno na sceni pokazuje da je došlo do fatalnog nerazumevanja, najpre, reditelja, Predraga Štrpca, Vajldovog teksta, a onda, između reditelja i njegovih glumaca. Izvesno je da se Vajld danas, bez jasne ideje kako da se učini sceničnim njegov društveni sarkazam, ne može dobro igrati i Štrbac nije jedini, koji se na tome "okliznuo". Nažalost, nije ostalo mnogo dobrog ukusa u njegovom tumačenju Vajldovog estetizma, koji se volšebno pretvorio u kič i preterivanje.

PROČITAJTE JOŠ: POZORIŠNA KRITIKA: Ni kolač, ni ogledalce

Od scene maskenbala, koji uvodi u priču o stradanju nevinog Ser Roberta Čilterna, podsekretara inostranih poslova (Branko Janković), kada se otvara intriga, koju zapliće Gospođa Čivli (Milica Milša), koji kao da je izašao sa scene nekog osrednjeg dečjeg pozorišta, do kraja predstave, kada se Čiltern, uz "pomoć prijatelja" spasava bračnog i društvenog kraha (što je, kao radnja, beznačajno, ako nema uporište u persiflaži i scenskoj ironiji), predstava "Idealan muž" se dešava u konstantnom nesporazumu između proverene Vajldove subverzivnosti i pogrešnog rediteljskog čitanja, koje od glumaca stvara tumače,kojima nije najjasnije šta treba da rade.

Jasno je nama, da reditelj hoće da ukaže na današnji trenutak, dostojan oštrog pera genijalnog Oskara Vajlda (pisca drama "Važno je zvati se Ernest", "Lepeza ledi Vindermir", romana "Slika Dorijana Greja"...), kad je reč o političkim nepočinstvima. No, borba za bilo kakav smisao, koji bi, eventualno, mogao da opravda izlišnost postavljanja "Idealnog muža" na scenu BDP, a sa ovakvim konceptom, ubija svaku želju da se predstava, uopšte, tumači po principa stvarnog i mogućnog, kada u njoj nema ni istinitosti, ni tačnosti, uprkos velikom glumačkom trudu.

Umesto poigravanja rastegljiivim granicama etike u ambiciji, manipulaciji i društveno-političkom "spinovanju", "Idealan muž" je postao primer, kako se od dobrog pisca, lošim tumačenjem, može stvoriti neduhovita predstava.