NEĆE MOĆI: Pitanje narativa

Filip Rodić

28. 08. 2022. u 12:00

I STRANI i domaći zagovornici nam uporno poručuju da treba da "prihvatimo realnost" i pomirimo se s neminovnošću "kosovske nezavisnosti", ali dokle bi čovečanstvo uopšte stiglo da se ikada mirilo s realnošću?

НЕЋЕ МОЋИ: Питање наратива

Foto: Privatna arhiva

IMAM san da će moje četvoro male dece jednog dana živeti u državi u kojoj neće biti ocenjivani na osnovu boje svoje kože, nego prema svom karakteru. Taj san imam danas - rekao je pre skoro 60 godina, 28. avgusta 1963, Martin Luter King u govoru za koji se i danas misli da je remek-delo retorike, ali i ključni momenat u borbi za ostvarivanje elementarnih ljudskih prava američkih crnaca. Taj govor smatra se toliko važnim da su reči "imam san" uklesane na mestu na kojem su izgovorene, na stepenicama jednog od najsvetijih mesta američke države - Linkolnovom memorijalu u Vašingtonu - a na obeležavanju pedesete godišnjice tog događaja, 2013, okupljenima su se obratila čak dva bivša predsednika i tadašnji lider SAD - Džimi Karter, Bil Klinton i Barak Obama.

Tužna je činjenica da je Martin Luter King ovaj govor održao ceo vek posle Proklamacije o emancipaciji, izvršnog naređenja kojim su oslobođeni crni robovi u državama Konfederacije, a da u međuvremenu njihov status nije bio znatnije poboljšan i da su još bili predmet diskriminacije i segregacije u mnogim segmentima života u SAD, te da je ravnopravnost crnaca u Americi i stotinu godina od njihovog oslobođenja još bila san.
Šta bi se, međutim, desilo da su neki, poput specijalnog američkog izaslanika Gabrijela Eskobara ili drugosrbijanske ikone Vesne Pešić, Martinu Luteru Kingu govorili da ne gubi vreme sanjareći, nego da se suoči s realnošću diskriminacije i odustane od "jalove" borbe za ravnopravnost? Uostalom, govore li oni i pripadnicima LGBTitd. zajednice da "prihvate realnost" da je Srbija konzervativno društvo koje ne prihvata njihove izbore i okanu se "ćorava posla" poput "Evroprajda"? Svi znamo da ne, već čine upravo suprotno - podstiču ih i pomažu da intenziviraju svoju borbu i promene tu realnost.

ZAŠTO, onda, najčešće upravo oni koji se najviše zalažu za borbu za ravnopravnost (da ne kažemo jednakost) crnaca ili LGBTitd. osoba, za poništavanje bilo kakve vrste diskriminacije (osim one koja je proglašena za "pozitivnu") Srbima uporno poručuju da se moraju "suočiti s realnošću" takozvane kosovske nezavisnosti i pokazuju neprihvatljivo razumevanje za diskriminaciju kojoj su Srbi podvrgnuti na tom "nezavisnom Kosovu"?

S kojim pravom i sa kojom moralnom pozadinom nam američki specijalni izaslanik Gabrijel Eskobar poručuje da treba da "zaboravimo" na "narativ" da je Kosovo Srbija i otkud mu sloboda da određuje na koji narativ da pređemo? Odgovor je jednostavan, kao uostalom i na ostala pitanja u odnosu na američko ponašanje na svetskoj sceni - s pravom puke sile, a moral je za one koji idu u crkvu. Još je licemernija njegova poruka da Srbija i "Kosovo" imaju "zajedničku budućnost" u Evropskoj uniji. Zašto je, onda, neophodno poništiti zajedničku prošlost? Zašto je bilo potrebno agresijom i silovanjem međunarodnog prava prvo odvojiti Kosovo i Metohiju od Srbije?

IAKO je njegova zemlja izgrađena na snu, i to ne samo onom o ravnopravnosti koji je životom platio Martin Luter King nego i onom koji se naziva "američkim", Eskobar nama želi da nametne isključivo povinovanje "realnosti". A pri tome zaboravlja ili neće da vidi da ta "realnost" nije baš tako realna kao što bi on i njegovi voleli da bude, jer da je "kosovska nezavisnost" realna, ne bi bilo potrebe za njegovom funkcijom i bilo kakvim pregovaranjem s Beogradom, a "Kosovo" bi odavno bilo punopravna članica UN i funkcionalna država. To što on iz svoje američke perspektive ne može da shvati da kod Srba ništa vezano za Kosovo i Metohiju nije pitanje "narativa" nego zaveta na kojem se temelji čitav moderni srpski identitet, neka je sasvim druga priča za čije razumevanje je neophodno u sebi imati i duhovnu stranu.

To što se Eskobar kao državljanin i činovnik jedne svetske sile bori za interese svoje države i za to prima platu je jedna stvar, ali pravo pitanje je zbog čega ljudi poput pomenute Vesne Pešić, koja je isto tako jedno vreme bila državni činovnik Srbije, tvrde da Srbi treba da se "pomire sa tim da je Kosovo izgubljeno" i da je to nepovratno, pošto "nema načina da se Kosovo vrati". Zašto sada ona Srbima nameće nešto čime se i ona sama nije vodila u svom životu, a to ne čini ni danas? Nije se Vesna Pešić mirila s realnošću vladavine Slobodana Miloševića i zahvaljujući upornosti u borbi za promenu te realnosti ostvario joj se i san da bude ambasador u Meksiku, gde je, pretpostavljamo, zastupala srpske interese. Njen i Eskobarov san o "evropskoj budućnosti" Srbije i Kosova nije ništa realniji od očuvanja teritorijalnog integriteta naše zemlje, pa se, opet, bore za to.

U svom zastupanju realizma, Pešićeva čak kaže da je sever Kosova i Metohije "problem" s obzirom na to da na njemu živi većinsko srpsko stanovništvo. Problemi se rešavaju, pa treba pretpostaviti da ona zapravo podržava realne napore lidera kosovskih Albanaca Aljbina Kurtija da taj "problem" i reši. Možda baš kao i što je i Franjo Tuđman rešio problem srpskog stanovništva u Hrvatskoj. To je, čini se, realnost koju bi ona rado prihvatila i s kojom bi se pomirila. Da li se treba pomiriti i s realnošću da Dragica Gašić ne treba da živi kao čovek u svojoj rodnoj Đakovici? Da treba da živi gore nego crnac u Misisipiju šezdesetih?

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (7)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!