FELJTON - UBISTVA PRED STANICOM MILICIJE: SRBI su optuživani da su teroristi i "peta kolona"

Dragan Vujičić i Ivan Miladinović

09. 05. 2021. u 18:00

SAMOVOLJNA hapšenja, pritvori i policijska brutalnost nad Srbima bili su uobičajena pojava u Sarajevu. U aprilu 1992. godine, zamjenik načelnika CSB Sarajevo, Zlatko Bećkanović u svom dnevniku je ostavio sljedeći značajan zapis:

ФЕЉТОН - УБИСТВА ПРЕД СТАНИЦОМ МИЛИЦИЈЕ: СРБИ су оптуживани да су терористи и пета колона

Likvidacije srpskih civila su bile svakodnevne / Foto iz izveštaja Nezavisne međunarodne komisije

- Dana 9. 4. 1992. ...nešto malo prije 8.00 u hodniku ispred moje kancelarije na drugom spratu (gdje su bile smještene i kancelarije načelnika CSB-a i sekretara SUP-a Sarajevo, klečala su na koljenima četvorica ljudi licem okrenutim prema zidu i rukama vezanim žicama na leđima. Po glavama izubijani, okrvavljeni, razdrte odjeće, s manjim lokvama krvi oko njih... Okolo njih stajali su meni nepoznati ljudi s oružjem u rukama bez ikakvih uniformi ili oznaka i neprestano motrili četvoricu vezanih, povremeno vičući i udarajući po njima... Prethodnog dana po podne nekakvi naoružani mladići, uglavnom poznati operativi kao kriminalci, počeli su privoditi muškarce, a po imenima uglavnom srpske nacionalnosti, navodno zbog toga što su petokolonaši ili snajperisti. Svaki od privedenih bio je iscijepane odjeće, izubijan po glavi i tijelu, dok neki od njih nisu mogli ni da stoje na nogama, a većini su ruke bile vezane. (...) Popodne su uvodili u zgradu jedno takvo lice sa bijelom, razbijene grudne kosti, s okrvavljenom košuljom. Osobu su, batinajući kundacima, uz stepenice popeli na drugi sprat, a jedan operativac mi je rekao da ga je priveo teški kriminalac Kokora Jasmin. (...) Nisam znao ko je ovlastio i organizovao te ljude da privode, prethodno tuku, muče ta lica ili da pretresaju stanove i druge prostorije, s mogućnošću podmetanja inkriminisanog materijala, jer su upadali bez sudskog naloga i bez prisustva svjedoka, tako da su praktično vladali gradom.

PETAK, 10. 4. 1992. (...) kao i prethodnog dana, hodnik na drugom spratu bio je ispunjen isprebijanim "petokolonašima", o čemu na sastanku kolegija nije bilo ni riječi... iz kancelarije, koja je do rata služila referentu za izdavanja putnih isprava, sada su se čuli povici, prijetnje i jecaj. Na sredini prostorije stajao je stariji čovjek, izudaran po licu s lijeve strane, držao je glavu malo spuštenu. Ispred njega na radnom stolu sjedio je milicionar odjeven u maskirnu uniformu (kasnije sam saznao da je pratilac Jusufa Pušine, tadašnjeg pomoćnika ministra za unutrašnje poslove), koji je "lakše" šamarao tog starca. Kada je maskirani počeo sa jačim udarcima, nisam to mogao da gledam, kao ni ostali prisutni operativci i izašao sam van.

Subota, 11. 4. 1992, nakon 22.00, muškarac na koljenima puzao je ka stolici. Iznad njega je stajao operativac, koji je ovog čovjeka udarao lijevom nogom u bubrege, a potom ponovo po glavi. Starom čovjeku je rasječena lobanja, okrvavljena kosa, da mu se vidi bjelina mozga (Bećkanović, 2016, str. 103-111).

RADIO POZIVA NA LINČ SRBA

BIVŠI član Predsjedništva Republike BiH Nenad Kecmanović opisao je antisrpsku histeriju u gradu: "Nakon lažnih vijesti da su Srbi ubili 300.000 Muslimana, Muslimani su postali opsjednuti osvetom. Vodeće svjetske medijske agencije prenosile su ove lažne vijesti širom svijeta. Nakon lažnih vijesti, sarajevski Radio Hajat sproveo je uživo telefonsku anketu i pitao slušatelje kako Muslimani treba da se ponašaju prema Srbima nakon tako strašnog zločina. Većina onih koji su nazvali studio rekli su da bi 'trebalo da ubiju svoje komšije Srbe na ulicama u kojima žive'."

DOLASKOM rata, Srbi koji su iz različitih razloga odlučili da ostanu u Sarajevu bili su podijeljeni u tri grupe: oni koji su bili neskloni politici Alije Izetbegovića, ali su bili nasukani na pogrešnoj strani linije fronta; oni koji su javno izrazili lojalnost Republici BiH; i oni koji su pokušali da ostanu neutralni. Međutim, postojala je jedna stvar koja je svima bila zajednička. Svi su bili "pogrešne nacionalnosti", podložni šovinizmu i teroru bosanskih Muslimana. Prema memoarima Manojla Čalije, "Svi mi bili smo etnički taoci, pod etničkim ugnjetavanjem, i naši su životi zavisili od Alijinih mesara i njihove volje" (Čalija, 2005, str. 227).

Kao i svi ostali građani u gradu, Srbi su bili izloženi opasnostima zbog borbenih aktivnosti u gradu, artiljerijskog granatiranja i vatre iz oružja manjeg kalibra. Ali Srbi su kolektivno optuženi da su "teroristi" i "peta kolona". Smatralo se da Srbi ostaju u gradu kao "krtice", kako bi pripremili "Srpsko osvajanje Sarajeva iznutra", i slali signale džepnim lampama srpskim artiljercima u brdima. To je bio alibi za provaljivanje u srpske kuće i stanove i vršenje pljački, za proizvoljna hapšenja, premlaćivanja i ubistva Srba. Tjerani su iz svojih stanova i kuća, otpuštani sa posla i proganjani iz redova za hljeb i vodu (Pejanović, 2002, str. 138-140).

TVRDNJU Mirka Pejanovića potkrepljuje izjava sudije porotnika Marka Mikervića koji je učestvovao u mnogim suđenjima u Sarajevu: "Što se tiče suđenja, pošto sam na njima učestvovao kao sudija porotnik, primijetio sam da su Srbima izmišljana krivična djela, kao što su slanje raznih signala. Dokazi o posjedovanju oružja bili su fingirani jer su pozivani vojni policajci da svjedoče protiv optuženih. To su bili upravo oni vojni policajci koji su oružje podmetnuli u njihove domove i učestvovali u pretresima i hapšenjima optuženih.

Suđenja Srbima za iste zločine bila su mnogo stroža od suđenja Muslimanima i često su optuživani za zločine koje uopšte nisu počinili. Počinjene su razne mahinacije i kršenja zakona, a sve u cilju što strožeg osuđivanja Srba. Bilo je lažnih optužbi na osnovu kojih su Srbi osuđeni. Na primjer, Ždrale Goran je bio optužen za kasapljenje i ubijanje Muslimana u Ahatovićima, što nije dokazano, ali je ipak osuđen na tri godine zatvora.

SDA EKSTREMISTI su počeli da sakupljaju Srbe bez ikakvih kriterija i odvode ih u lokalne zatvore. Desetak nenaoružanih Srba ubijeno je iz vatrenog oružja ispred policijskih stanica prvog dana rata, što je bilo masovno ubistvo s predumišljajem koje nije dovelo do hapšenja. Naizgled nasumično nasilje ubilo je još desetine Srba, kako je proljeće prelazilo u ljeto. Mnoga ubistva su bila hladnokrvna i bila su namijenjena zastrašivanju Srba van grada. U tipičnom slučaju, Dušana Đukića su njegove komšije Muslimani izboli nožem u maju 1992. godine; njegovu ženu su komšije kojima je vjerovala i voljela ih zvale "četničkom kučkom" dok je njen muž ležao na samrti. Ona i ostali Srbi iz komšiluka razumno su napustili grad prije nego što su i oni ubijeni (Schindler, 2007, str. 104).

Istaknuti srpski sportista i član jugoslovenske gimnastičke reprezentacije Manojlo Čalija (1995. opisao je situaciju u kojoj su se sarajevski Srbi iznenada našli: "Stradalništvo građana Srba u Sarajevu ne može se mjeriti ni sa jednim drugim stradalništvom minulog rata. O njemu se najmanje zna. Ova patnja je najmanje poznata. Niko se nije brinuo o patnjama Srba (...) Ono se prikrivalo. I danas se zataškava. Svijet je Sarajevo prihvatio i zapamtio kao grad stradalništva Muslimana. Zato je, još uvijek, teško prihvatljiva jedina istina da su u njemu najviše stradali Srbi."

SUTRA: PUCALI NA LJUDE DOK SU RUČALI

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)