TUŽNA SAHRANA TOPOVSKIH CEVI: Patrijaršija je bila nemi svedok jednog stradanja

Miloš Ković

16. 03. 2021. u 18:00

ZAMENIK vojvode Putnika, pukovnik Živko Pavlović tvrdio je da mu je vojvoda Mišić još 24. oktobra, u telefonskom razgovoru, predlagao potpisivanje separatnog mira sa neprijateljem.

ТУЖНА САХРАНА ТОПОВСКИХ ЦЕВИ: Патријаршија је била неми сведок једног страдања

Foto Arhiv Beograda

O tome da je vojvoda Mišić zagovarao predaju i da je tražio od Vrhovne komande da ne sluša vladu, bio je obavešten i regent. Aleksandar je bio uveren da je to zaista bilo Mišićevo mišljenje, iako je ovaj to odricao. Pavlović je, ipak, bio stari Mišićev protivnik i bio je gnevan zbog toga što su vojvode i generali, umesto da poslušaju Putnikovo i njegovo naređenje, savetujući se u Peći potrošili vreme i hranu:

"Da se nije zaludničilo u Peći u održanim sednicama za prelaz u ofanzivu za nekoliko dana, hrane bi bilo i do Skadra i ne bi nastupila formalna glad, te ni odstupanje ne bi bilo u onoj meri tragično. To je bila krivica komandanata armija, koji su se bili odmetnuli od Vrhovne komande, imajući direktivu Vrhovne komande za rad do Primorja."

Na ratnom savetu održanom 1. decembra, vojvoda Stepa Stepanović, general Pavle Jurišić Šturm i general Mihailo Živković ipak su ostali pri prethodnoj odluci. Dogovoreno je da se Vrhovna komanda obavesti o teškom stanju armija kod Peći, "te da ona naredi dalje šta treba".

POŠTO direktne komunikacije sa Vrhovnom komandom više nije bilo, telegram je poslat crnogorskoj Vrhovnoj komandi, čiji je načelnik, pukovnik Petar Pešić, trebalo da ga prosledi u Skadar. Pored ostalog, tu se kaže:

"Moralno i materijalno stanje naših trupa je očajno. Pored sviju mera preduzetih da se dezertiranje spreči trupe se naglo tope. Begstvo je u masi. Begunci borbom sa našim trupama prokrčuju sebi put ka selu Istoku i Mitrovici. Begunci prodaju oružje Arnautima.

TOČAK ISTORIJE KRENUO UNATRAG

BRANISLAV Nušić, koji se tih dana zatekao u Peći, kaže da mu je jedan profesor, uoči polaska, ispred Pećke patrijaršije, rekao: "Idem putem, otud, i mislim o nesretnoj sudbini ovoga naroda. Odatle, iz te iste Patrijaršije, krenuo je naš narod u zbeg, u tuđinu; pa evo, sad se opet ponavlja to i sa istoga mesta." Profesor se pitao: "Zar se točak istorije unatrag okreće?!" Nušić je, opet, primetio da su Srbi 1690. godine od Albanaca bežali u Austriju, a da 1915. beže od Austrijanaca u Albaniju.

Po izveštaju našega delegata sa Cetinja hrane u Crnoj Gori nigde nema, niti se trupe do Primorja mogu gde naći. Po izveštaju odaslatih organa na pravcu odstupanja, Crnogorci od Berana ne primaju naš novac. Veliki broj trupa je go i bos. Putevi određeni armijama za povlačenje samo su konjske i pešačke planinske staze, koje su sad usled snega i poledice postale gotovo neprohodne."

Tog 1. decembra Trupe Novih oblasti već su bile otpočele povlačenje kroz Albaniju. Do 3. decembra komandanti armija održaće još dve sednice, ali odluka o povlačenju preko Crne Gore i Albanije više nije menjana. Vojvoda Mišić, kome će pripasti najteži zadatak zaštite odstupnice ostalih armija, svoje dužnosti će izvršavati lojalno i uspešno. Sve armije koje su dolinom Pećke Bistrice kretale ka Rugovskoj klisuri, kao i one koje su se probijale ka Rožaju, morale su da prođu pored Pećke patrijaršije.

PRVIH dana decembra, uoči pokreta u planine, kod Pećke patrijaršije, Branislav Nušić je gledao kako su srpski vojnici u zemlju zakopavali svoje topove:

"Kada je pala noć, poslednja noć pre nego što ćemo krenuti u planine, nastala je jedna tužna svečanost. Pod svetlošću ogromnoga požara iznad Peći, koji je proždirao kare, lafete i svu ostalu opremu srpske artiljerije, tamo iza pećskoga groblja, nedaleko od Patrijaršije, vojnici su kopali duboke rake. Tu, u tišini, pod strogim stražama da se ko ne bi približio i video, vršena je sahrana topovskih cevi, sahranjivani su topovi okićeni slavom sa Kumanova i Oblakova, sa Jedrena i Bregalnice, sa Cera i Jagodnje.

To je bio duboko tužan obred. Vojnici su se, spuštajući topove u raku, praštali sa njima kao sa najrođenijim, kao sa drugom, kao sa roditeljem, kao sa detetom. Milovali su ih, grlili i ljubili ih i plakali su za svojim drugovima sa kojima se nisu rastajali za sve vreme teških dana borbe i slave. Tepali su im, nazivali ih milosnim imenima i plakali su, gorko su plakali.

Oficiri su okretali glavu da sakriju suze koje su i njima vrcale na oči. "Patrijaršija iz koje je nekada, u dalekoj prošlosti, nikla srpska vera, jedini je noćas nemi svedok tužnog čina sahranjivanja srpske vere." Sutradan, 3. decembra, iz Peći je ka crnogorskim planinama krenula glavnina srpske vojske.

U VREME dok je Srpska vojska prelazila Sitnicu u pokretu ka dubini Metohije, 22. novembra 1915. na sto generala Žozefa Žofra u Šantijiu, stigao je predlog novog operacionog plana savezničkih vojski. Njegov autor bio je načelnik štaba ruske Vrhovne komande, general Mihail Aleksejev.

Na kraju 1915. godine Antanta je na svim frontovima bila ili zaustavljena ili poražena. U ovom dokumentu se zato predlagalo se da se, posle neuspeha na glavnim frontovima na Istoku i Zapadu, težište svih operacija prenese na jugoistok. Britanija i Francuska bi, sa najmanje deset korpusa, napredovale od Soluna i odbacile nemačko-austrijske trupe preko Dunava. Srbi bi, za to vreme, štitili njihovo desno krilo prema Bugarima. Sa teritorije oslobođene Srbije oni bi, potom, krenuli na Budimpeštu. U pravcu mađarske prestonice u isto vreme probilo bi se najmanje deset ruskih korpusa. Italijanske trupe bi pokrenule ofanzivu ka Beču. Na taj način Grčka i Rumunija više ne bi mogle da ostanu po strani, Bugarska i Turska bi ostale odsečene od saveznika, Austrougarska bi bila potučena, dok bi Nemačka bila prinuđena na kapitulaciju.

U SVOJIM memoarima general Žofr piše da je "brzo došao do zaključka da je taj plan bio apsolutno neostvarljiv". Francuska i Britanija nisu bile u stanju da na to, kako Žofr kaže, "ekscentrično vojište" prebace i da tu snabdevaju traženih 800.000 ljudi. Protivnik je tu mogao da mnogo brže koncentriše svoje trupe. Do istih zaključaka došle su i Vrhovne komande Britanije i Italije, koje su takođe dobile predlog generala Aleksejeva. Ideja o odlučujućoj ofanzivi na jugoistoku sporazumno je odbačena.

Rusija je htela da glavne snage Antante baci na srpski front, dok je Francuska i dalje verovala da će sudbina rata biti odlučena na Zapadu. Htela je ipak, da se u Solunu zadrži, da pomogne Srbima da obnove svoje snage i da za taj front veže što veće neprijateljske snage. Takav je bio i stav Italije koja je, ipak, htela da utvrđuje svoje posede u Albaniji, umesto da šalje trupe u Solun.

Sve to više nije bilo od velike pomoći za srpsku vojsku i civile. Stav Britanije mogao je, međutim, da Srbima donese konačni slom i uništenje. Rusija, Francuska i Italija htele su, ipak, da posle povlačenja pomognu srpskoj vojsci da nastavi borbu. U trenutku kada je glavnina srpske vojske započela uspon u crnogorske i albanske planine, 1. decembra, Ratni savet u Londonu zaključio je, međutim, da je bitka za Balkan bila završena i da je došlo vreme da se britanske trupe konačno evakuišu iz Soluna. Na sednici održanoj 3. decembra, ovu odluku potvrdila je i britanska vlada. Lord Kičener je izjavio da će radije podneti ostavku nego trošiti britanske snage na operaciju osuđenu na propast.

SUTRA: Zamućena slika srpskog poraza

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!