DIVLJAŠTVA VOJSKE CARA FRANJE: Ne vidi se ništa drugo sem izgorelih kuća i zajedničkih grobova

Arčibald Rajs

14. 01. 2021. u 18:00

PRNjAVOR je bio mesto gde divljaštvo ordija Franca Josifa nije više poznavalo granica. Ovo veliko bogato selo brojalo je 2400 stanovnika.

ДИВЉАШТВА ВОЈСКЕ ЦАРА ФРАЊЕ: Не види се ништа друго сем изгорелих кућа и заједничких гробова

Foto arhiva

Bilans onoga što su učinili Austro-Mađari u ovom selu, više je nego strašan. Sudite po ovome: 109 osoba je odvedeno u Lešnicu i ubijeno u ovom mestu, 199 stanovnika je iskasapljeno ili spaljeno, 37 je odvedeno u Bosnu i od tada niko od njih nije dao glasa o sebi, 179 porodica ostale su bez imanja koja su izgorela.

Austrijanci su došli 30. jula i odmah okupili sve ljude u selu. Ako bi našli vojnu objavu kod nekog stanovnika ili da neko ima jedan puščani metak, odmah bi ga streljali. Oni koji su bili u poljima i nisu došli na poziv Švaba, bili su puškarani. 26 ljudi poginulo je na ovaj način. Invalidi iz dva prošla rata, isto tako su pobijeni. Četvrtog avgusta, na povratku sa Cera, Austro-Mađari su bili napadnuti od srpske konjice koja im je otela tri topa. Posle povlačenja naših, neprijatelj je onda sve masakrirao. Imao je spisak članova Narodne odbrane i sve ih je streljao.

U ŠKOLI je bilo zatvoreno 17 starih osoba i one su bile žive spaljene. Vlada Praisavić ima kuću pored crkve gde je Crkvena Mala. On je primio u svoju kuću jednog teško ranjenog srpskog konjanika. Kad su došle Švabe, Praisović je pobegao misleći da će oni poštedeti njegovog ranjenika. Kad se vratio, našao je ovog siromaška vezanog i karbonizovanog u krevetu, ispod koga su divljaci naložili vatru. U kući Mirka Žikića bilo je osam ranjenika. Od njih su zverovi spalili četvoricu, a ostale pobili. Starci, žene i deca, njih oko 100, bili su izvedeni pred kuću Milana Milutinovića, pobijeni najpre na razne načine i onda bačeni u kuću u plamenu.

Briga o neprijateljskim ranjenicima

SUNCE počinje da odužava svoje zrake, a mi hoćemo još da vidimo Vidojevicu, položaj koji je potpuno go i bez drveća i još nosi ostatke rimske tvrđave. Zaista je lep pogled koji čovek ima sa ovog visa od 408 metara i koji se vidi iz Beograda u lepim vlažnim večerima. Jasno vidi Drina, ispresecana mnogobrojnim adama, srebrna vrpca reke kako se vijuga kroz tamno zelenilo. Bio je u rukama neprijatelja i čovek ne može da objasni kako se ovaj dao odatle tako lako izbaciti. Vidojevica služi kao osmatračnica i odatle se podešava gađanje baterije na Šancu. Pravo pred sobom, video sam na austrijskim položajima, dve bele kuće sasvim blizu jedna druge, od kojih je jedna u ruševinama, a druga ne nosi tragove bombardovanja. Pitao sam zašto ova razlika u postupanju. Onda mi objašnjavaju da su zarobljenici, ispitivani, izjavili da je jedna od ovih kuća služila za previjalište, ali da ne nosi zastavu sa crvenim krstom.

Odmah, cirkularom, štab je zabranio da se bombarduje ova kuća. Lešnica, Prnjavor, Vidojevica, eto razlike u poimanju rata između Austro-Mađara s jedne strane i Srba s druge.

U ovom zlosrećnom Prnjavoru, ne vidi se ništa drugo sem izgorelih kuća i zajedničkih grobova gde počivaju izobličeni ostaci svih ovih ljudi, staraca, žena i dece, žrtava bestijalnog besa "kulturtregera". Nemoguće je provesti noć u Prnjavoru. Treba da pođemo u Čokešinu, gde se nalazi štab timočke divizije i njen komandant, pukovnik Mirko Milosavljević. Ali to nije daleko i lepa mesečina nam osvetljava put.

PUKOVNIK nas je ispratio do manastira koji leži, kao i svi srpski manastiri, daleko od glavnog druma u živopisnoj udolici. Kod igumana smo našli jelo i konak. Pričali smo sa kaluđerom o Srbiji iz prošlog vremena i o današnjoj Srbiji. Otkad sam došao u Srbiju, često sam razgovarao sa duhovnim licima, ali nikad, kao te večeri, još nisam imao tako jasan utisak da je u Karađorđevoj zemlji vera pre svega jedna nacionalna tradicija, blagodareći kojoj narod za vreme dugih vekova pod jarmom nije izgubio svoju narodnost.

Posle provedene noći u manastiru, sišao sam u selo. I tu je neprijateljska soldateska pobila 32 osobe. Isti slučaj je i u Ivan Selu. Tuda su prošli četnici vojvode Vuka i savetovali narodu da beži, ali seljaku je tako teško da se otrgne od svoje zemlje. Mnogi su, dakle, ostali. Oni su se kasnije pokajali. Austrougarski "kulturtregeri" ostavili su u ovom selu samo grobove, zapaljene kuće i silovane žene.

LEŠNICA! I tu su se zbili grozni prizori za koje pošten čovek jedva može da veruje da su istiniti. 109 stanovnika iz Prnjavora bilo je streljano, 11 u Lešnici pobijeno, a petoro u Jadranskoj Lešnici obešeno. Kuće su bile zapaljene, a selo opljačkano.

Pored stanice je velika zajednička raka od 20 metara dužine, 3 metra širine i 2 metra dubine. U ovoj raci pokopano je 109 prnjavorskih mučenika. Jovan Maletić, starac od 60 godina koji je prisustvovao sa 40 drugih stanovnika iz Lešnice kao talac ovom pokolju, priča nam o njemu: Kad su Švabe dovele 109 prnjavorskih stanovnika, njihovi vojnici su već bili iskopali grob. Povezali su ih zajedno užetima i okružili grupu bodljikavom žicom. Onda su vojnici stali na železnički nasip, na nekih 15 metara od žrtava, i opalili jedan plotun. Cela grupa se skotrljala u raku, a drugi vojnici su je zatrpali zemljom, ne tražeći da provere da li su svi mrtvi ili ih ima samo ranjenih. Izvesno je da mnogi nisu bili smrtno pogođeni, neki možda nimalo, ali njih su drugi povukli sa sobom u grob. Oni su živi sahranjeni! Za vreme ovog streljanja, dovedena je jedna druga grupa zarobljenika, među kojom je bilo mnogo žena, i kad su oni drugi bili streljani, dželati su primorali ovaj jadni svet da viče: "Živeo car Franc Josif!"

MAJKE, žene, kćeri pohitale su da se mole Bogu na ovoj dugoj humci, gde počivaju njihovi pobijeni muževi, njihovi sinovi, njihovi očevi. One su donele jela koje meću na grob, i sveće koje zabadaju, zapaljene, u zemlju. I dok blagi jesenski vetrić leluja male plamenove i dok jarko sunce plavi sva polja, one koje ostaju, razgovaraju sa svojim pokojnicima kroz ravnodušnu zemlju na kojoj će naredno proleće učiniti da niknu, mesto pokrova, crveni makovi, plavi različci i bele rade.

Tronut do dna srca, polazim da nađem štab 13. pešadijskog puka kojim komanduje pukovnik Bacić, i on mi pokazuje šta Srbi rade sa svojim poginulim neprijateljima. Oko oskvrnjene crkve, nižu se grobovi Austro-Mađara, svaki obeležen krstom sa natpisom koji su stavili, oni vojnici što su ih zločinački ludaci Beča i Budimpešte hteli da istrebe. Plemenita osveta zaista dostojna junaka pesama o Kraljeviću Marku.

PUKOVNIK mi predlaže da, produžavajući svoj put prema Jadranskoj Lešnici, posetim položaje, prelazeći preko brda. Prihvatam, naravno, i krećemo na put na malim brdskim konjima.

Prvu posetu činimo Šancu, artiljerijskom položaju, gde nas dočekuje kapetan Bogdanović. Odatle puca širok vidik na Drinu, na planine Iverka i Gučeva, odakle se čuje živa topovska paljba i iznad čijih visova se vide beli oblačići šrapnela koji se rasprskavaju. Šanac nije položaj za spokojno odmaranje. Samo juče Austrijanci su izbacili 583 šrapnela, ali nisu uspeli da ubiju ni da rane nijednog vojnika. Topovi su francuski, od 75, ali optički instrumenti su iz Berlina i nose turske natpise. Uspomene iz 1912!

SUTRA: Vandalski pir po Loznici

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!