Vrhunac poštovanja u Beogradu

Piše Miloje Pavlović

18. 07. 2020. u 19:01

U ISTORIJI savremene srpske književnosti Meša Selimović (1910-1982) ima prestižno mesto, i s pravom se - zajedno sa Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim i Dobricom Ćosićem - smatra jednim od njenih legitimnih klasika.

Врхунац поштовања у Београду

Foto: Foto-dokumentacija

Meša Selimović rođen je u Tuzli, u poznatoj patrijarhalnoj porodici Selimovića, gde je autoritet oca bio dominantan. Detinjstvo je proveo u Tuzli, u rudarskom okruženju, obeleženom krajnjim siromaštvom i bedom, što je uticalo na njegovo rano kritičko poimanje života i sveta, a u kasnijem periodu i na vlastito književno stvaralaštvo. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu (grupa za srpski jezik i jugoslovensku književnost). Kao student, učestvovao je u aktuelnim zbivanjima na Univerzitetu, kritički se postavljajući u odnosu na tadašnju društvenu stvarnost. Dobar deo života proveo je u Sarajevu i do početka Drugog svetskog rata radio kao profesor u Građanskoj školi, a zatim i u Realnoj gimnaziji. Kao učesnik u Narodnooslobodilačkom pokretu, obavljao je više funkcija, između ostalog i dužnost političkog komesara Tuzlanskog partizanskog odreda.

U POSLERATNOM periodu Selimović se posvetio pedagoškom radu i razvoju prosvete, zaposlivši se kao nastavnik u Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu tek osnovanog Sarajevskog univerziteta. To vreme je obeležio Selimovićev izuzetan angažman na razvoju prosvete i kulture i osnivanju bosanskih kulturnih i prosvetnih institucija - bio je umetnički direktor "Bosnafilma", direktor Drame sarajevskog Narodnog pozorišta i glavni i odgovorni urednik izdavačkog preduzeća "Svjetlost" - Sarajevo, koje je objavljivalo biblioteku "Kulturno nasleđe".

Povratak u Beograd 1971. godine, nakon penzionisanja i preživljenog moždanog udara u Sarajevu, značio je, uprkos bolesti, prekretnicu u Selimovićevom životu. U Beogradu, gde je provodio vreme u okruženju vodećih kulturnih poslenika, književnika i markantnih intelektualnih veličina posleratne epohe, nastavio je da piše, drži književne večeri i daje intervjue o svom životu i pogledima na stvarnost koja ga je okruživala. Prema svedočenju Dobrice Ćosića, u Beogradu je doživeo vrhunac poštovanja, slave, prijateljske i čitalačke ljubavi; bio je bodar, vedar, samosvestan, sve do teške operacije aorte u Vojnomedicinskoj akademiji 1975.

Nažalost, u Beogradu je kratko živeo - umro je 26. jula 1982. godine.

ZA KNjIŽEVNA i društvena dostignuća Selimović je ovenčan značajnim priznanjima: nosilac je Ninove nagrade - 1967, Goranove nagrade - 1967, Njegoševe nagrade -1967, i Nagrade Avnoja. Bio je predsednik Saveza književnika Jugoslavije, počasni doktor Sarajevskog univerziteta i redovan član ANUBiH i SANU.

Za Selimovića je karakteristično da je relativno kasno osvojio naklonost čitalačke publike i priznanja književne kritike: kao pisac, sporo je zadobijao svoje mesto u književnom svetu - prvu knjigu objavio je 1950, kada je već bio namirio 40 godina.

Selimovićev književni uspon bio je spor, ali stalan; u svom književnom razvoju sve više se vezivao za hronotop "teretne zemlje" Bosne i milje i sudbinu bosanskog čoveka. Njegov stvaralački postupak u tom periodu zasnivao se na istančanoj, živopisnoj slici zavičajnog sveta, u koju je unosio dah bosanskog podneblja.

IPAK, iako izvrstan stilista i izuzetan poznavalac bosanskog čoveka i njegovog specifičnog sveta, koji obeležava prožimanje raznorodnih kultura, običaja i religija, Meša Selimović u prvim decenijama svog književnog stvaranja nije imao onaj književni prestiž koji bi u potpunosti odgovarao stvarnom rasponu njegovog književnog talenta.

Književna kritika, pa i sama književna javnost, nije odmah prepoznala bitne vrednosti i specifične osobenosti Selimovićevog dela, kao ni čar novine koju je ono unosilo u tadašnju srpsku književnost. Njegove rane knjige - zbirka pripovedaka sa temom iz NOB-a "Prva četa" (1950), kao i prvi roman "Tišine" (1961), ostale su bez značajnog čitalačkog odziva, ne privukavši znatniju pažnju tadašnje književne javnosti.

Nedovoljan čitalački odziv pratiće, kao neka vrsta stvaralačkog usuda, i njegova potonja književna ostvarenja - zbirku pripovedaka "Tuđa zemlja" (1962) i roman poetske strukture "Magla i mjesečina" (1965), koji je značajan u okviru celine njegovog romanesknog opusa jer je najavio promenu i modernizaciju dotadašnjeg piščevog stvaralačkog postupka.

BITAN preokret u književnom razvoju i vrednovanju celokupnog Selimovićevog književnog dela poklapa se s pojavom romana "Derviš i smrt" (1966), koji predstavlja krunu njegovog književnog stvaranja. Već u svojim ranim proznim ostvarenjima, Selimović - probranim, izbrušenim književnim sredstvima - projektuje složenu sliku čoveka u teškim i surovim vremenim, ali istovremeno i misao o veri i nadi u ljudske vrednosti kao što su istina, humanizam, dobrota, vera u ljubav, radost, lepota, ljudskost. Otuda se njegova proza može svrstati u literaturu koja je na svoj način angažovana, jer je usmerena kao potpora čoveku - da krepi i vaspostavlja njegovu nadu u hodu ka novom i humanijem svetu.

Ne događa se retko da pojedini pisci u vlastito delo unesu svoj intimni, unutrašnji autoportret - prikazan ponekad iz ironične vizure, uključujući i igru sa vlastitim likom - ali istinski su retka književna dela i književnoumetnička svedočenja u kojima junak odigra tragičnu rolu, vrati se preobražen i sa ljudima u svom vremenu učestvuje u velikom preobražaju društva i epohe.

USPEŠAN PISAC SCENARIJA

KAO i mnogi pre njega, Selimović je počeo stihovima, još kao đak drugog razreda gimnazije. Potom je, pod uticajem dela Emila Zole i Maksima Gorkog, prešao na prozu. Za vreme NOB-a pisao je dnevnik, koji je u ratnom haosu izgubljen. Prvi objavljeni prilozi sa Selimovićevim potpisom su, u stvari, tri novinske reportaže, publikovane u januaru, oktobru i novembru 1944. u tuzlanskom listu "Front slobode". Prva Selimovićeva objavljena pripovetka imala je naslov "Pjesma u oluji"; reč je, zapravo, o fragmentu nedovršene veće celine o rudarima partizanima koji pevaju iako su smrtno ranjeni. Od te pripovetke, objavljene u novembarskoj svesci beogradskog časopisa "Naša književnost" (1946), Selimović se potpisuje kao Meša, što je hipokoristik od prilično rasprostranjenog muslimanskog imena Mehmed. Po materijalu te pripovetke Selimović je kasnije napisao scenario za film "Rudari", koji nikada nije snimljen. Ali ovaj prozaista bio je uspešan pisac scenarija za druge filmove koji su snimljeni: "Kuća na obali" (1954), "Tuđa zemlja" (1957), "Noći i jutra" (1959), "Konjuh planinom" (1966), "Uđi, ako hoćeš" (1968) i "Plamen nad Jadranom" (1969). Prema romanu "Derviš i smrt" Zdravko Velimirović snimio je 1974. istoimeni film (pisac scenarija je B. Mihajlović Mihiz). Od 1980. do danas "Derviš" je izvođen na scenama više domaćih pozorišta u dramatizaciji B. Mihajlovića Mihiza, Jovana Putnika, Nebojše Bradića, Darka Lukića, Sulejmana Kupusovića i drugih.

SUTRA: Čovekova upitanost pred svetom

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (2)