SUSRET SA ISTORIJOM - CRNU GORU RASRBLJAVALA I KOMINTERNA: Kako je dinastički sukob u susednoj državi pretvoren u nacionalno pitanje

Ivan Miladinović

29. 08. 2021. u 15:00

NIJE bez osnova uverenje da je današnja kriza srpsko-crnogorskih odnosa inicirana sukobom knjaza, a potom kralja Nikole Petrovića sa predstavnicima srpskih dinastija, oko načina i oblika ujedinjenja ove dve države, koji je nadživeo svoje začetnike i prerastao u spor dugog trajanja.

СУСРЕТ СА ИСТОРИЈОМ - ЦРНУ ГОРУ РАСРБЉАВАЛА И КОМИНТЕРНА: Како је династички сукоб у суседној држави претворен у национално питање

Kralj Nikola sa sinovima i prestolonaslednikom Aleksandrom

U vremenima koja će uslediti oblikovan je u zavisnosti od nametnutih istorijskih i političkih okolnosti. Decenijama docnije taj dinastički spor će u glavama savremenika prerasti u nacionalno pitanje i odvajanje dva dela istog naroda, uz pripadajuću propagandnu retoriku.

Razvoj događaja krajem 19. i početkom prošlog veka pokazao je da je upravo dinastičko pitanje prevazilazilo lične i porodične okvire. Od Berlinskog kongresa, preko balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, kada je rešavanje srpskog nacionalnog pitanja bilo pred završnom fazom - dilema ko će biti stožer ujedinjenja postala je glavna prepreka bilo kom suštinskom dogovoru.

Na rivalitet dva dvora uticaće i rezultati balkanskih ratova koji će doneti veliki prestiž dinastije Karađorđević u odnosu na Petroviće. Kraj ovih ratova, upravo kada su Srbija i Crna Gora dobile zajedničku granicu, doneće i prve ozbiljne nesporazume i sukobe ovih vladara. Umesto da zbliži, zajednička granica je iz temelja promenila odnose. Romantičarska faza o zajedničkoj državi postepeno se preusmerava na "pragmatičnu politiku".

IZBIJANjE Oktobarske revolucije, ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat imali su i značajne odjeke na budućnost Balkana, naravno uključujući i Crnu Goru. Sve to je primoralo Nikolu Petrovića da krene u diplomatsku ofanzivu. Kako je oko sebe imao mali broj saradnika, uglavnom nevičnih diplomatiji, on se odlučio da sa liderima saveznika komunicira memorandumima, u kojima je tražio da se Crna Gora prizna kao posebna država. Pisao ih je sam, uglavnom na francuskom jeziku.

Sa slanjem memoranduma nastavio je i kada je završena odiseja oko stvaranja Jugoslavije, kada je bilo jasno da velike sile nisu raspoložene za njegov povratak pod Lovćen. Ovoga puta ovi dokumenti su bili naslovljeni na Društvo naroda. U jednom od njih, u novembru 1920. godine, prvi put se spominju Crnogorci kao posebna balkanska nacija. Bila je to prva klica teorije o novoj naciji. U tom diplomatskom dokumentu su začete sve potonje ideje o etnogenezi Crnogoraca.

Porodica Petrović i Aleksandar Karađorđević

Negde u isto vreme, na drugom kraju Evrope od Ženeve, dve i po hiljada kilometara u vazdušnoj liniji od sedišta Društva naroda, u Moskvi, na Drugom kongresu Kominterne, prihvaćeno je "nacionalno pitanje", kao deo revolucionarne strategije. Sledeći korak Kominterne je donošenje rezolucije o razbijanju Jugoslavije, kao veštačke versajske tvorevine koja je stvorena silom, i formiranju samostalnih država - Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore.

Kao disciplinovana članica Kominterne KP Jugoslavija je izvršavala direktive centrale iz Moskve i već na Trećem kongresu u Beču 1926. godine donosi rezoluciju o nacionalnom pitanju i za nju nacionalni pokret Crne Gore nije pokret srpskog, već crnogorskog naroda. Dve godine kasnije na Četvrtom kongresu KPJ, u novembru 1928, u Drezdenu, proklamovali su politiku razbijanja sopstvene i stvaranja nezavisnih država, a među njima i "nezavisne Crne Gore", u kojoj se "crnogorski narod" bori za svoje oslobođenje. Ovim odlukama jugoslovenski komunisti definitivno su proglasili da su Crnogorci posebna nacija.

Branko Petranović piše kako se istoriografski ne može tačno utvrditi koji su bili motivi Kominterne da (posredstvom svoje "transmisije") utiče na razbijanje Jugoslavije. Prema ovom autoru, u sferi "podosta uverljivih" pretpostavki je i strah da se Kraljevina SHS ne iskoristi kao "placdarm" za napad na SSSR, da se odgovori na politiku velikih sila Zapada kojom se stvarao "sanitarni kordon" protiv boljševizma, zatim oslabi versajski pion, kako se tretirao režim Kraljevine.

Prilikom priprema za održavanje Pete zemaljske konferencije KPJ u jesen 1940, u Zagrebu, Milovan Đilas je odlučno zastupao stav o samobitnosti Crnogoraca, u čemu su ga podržali Edvard Kardelj i Josip Broz Tito, dok je Moša Pijade smatrao da se proces formiranja posebne crnogorske nacije još nalazi u razvojnoj fazi.

 

Krsto Zrnov Popović

Diplomatski dokument kralja Nikole iz novembra 1920. punu društvenu snagu dobiće tek nakon oslobođenja zemlje i stvaranja Narodne Republike Crne Gore kao federalne jedinice u sastavu nove Jugoslavije. Milovan Đilas objavio je u "Borbi" 1. maja 1945. tekst "O crnogorskom nacionalnom pitanju" kojim je ozvaničena nova nacija. Napisao je da crnogorska nacija ne postoji, da se stanovništvo naziva srpskim, ali bi se ta svest trebala zameniti crnogorskim nacionalnim identitetom. Njegovi stavovi postali su okosnica zvanične partijske i državne politike.

Sledeći korak državnog i partijskog aparata je bio da naruče novo tumačenje crnogorske "nacionalne" istorije. Istoričar Jagoš Jovanović je 1947. je objavio obimnu knjigu "Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti: Istorija Crne Gore od početka VIII vijeka do 1918. godine". Pojavom ovog dela postavljena je osnova za ideološku crnogorizaciju u mnogim oblastima društvenog i kulturnog života.

POSLEDICE veštačkog stvaranja jedne nacije su da danas imamo tri vrste Crnogoraca. Jedni su, uslovno rečeno, sledbenici Đilasovog načela o postepenom izdvajanju iz srpskog naroda. Oni govore srpskim jezikom i pripadnici su Srpske pravoslavne crkve. Ne osporavaju zajednički koren sa Srbima, srednjovekovno doba doživljavaju kao deo zajedničke baštine.

Drugi su pobornici "dukljanske" škole i oni zagovaraju teoriju o potpunoj različitosti od Srba, od Južnih Slovena do današnjih dana. Njima su za sve nevolje ovog sveta krivi Srbijanci, okupatori, asimilatori, eksploatatori... Oni govore crnogorskim jezikom i podržavaju crkvu Miraša Dedeića. Koriste se svakakvim falsifikatima i insinuacijama da dokažu nesrpski karakter srednjovekovne Duklje-Zete i novovekovne Crne Gore. Posle osamostaljenja 2006. država se priklonila njima.

Ima i trećih, koji dokazuju da su potomci antičkih starosedelaca, ali je njihov broj zanemarljiv. Da ne preskočimo Savića Markovića Štedimliju, koji je tvrdio da je Crna Gora u ranom srednjem veku pripadala "crvenoj Hrvatskoj", iz čega je izvodio tezu o hrvatskom poreklu stanovništva Crne Gore.

 

Kralj sa suprugom u emigraciji

IAKO je učestvovao u stvaranju crnogorske nacije, Đilas je umro kao Srbin. Posle silaska sa vlasti, ostao je Crnogorac zavičajno, ali ne i nacionalno. Na suđenju se izjasnio kao Srbin. Matija Bećković svedoči da se o tome raspravljao sa optuženičke klupe sa svojim sudijama i tužiocima i to ga nije malo koštalo. Nije hteo da ostane "otac nacije".

"Da je ostao Crnogorac, verujem da bi našli načina da ga po toj osnovi stave pod neki zaštitni kišobran kao 'nacionalnu vrednost' kao što su to činili u nekim drugim slučajevima. Jedan od ključnih crnogorskih funkcionera zvao ga je na razgovor i otvoreno spomenuo takvu mogućnost. Đido nije hteo poštede po tu cenu, dodajući da je crnogorska nacija ideološki izum i da on to najbolje zna."

Četiri meseca posle objavljenog teksta u "Borbi", 1. maja 1945, Đilas je na jednom predizbornom govoru u Podgorici rekao "da dvije stvari nikad niko nije uspio u Crnoj Gori: da crnogorski narod odvoji od Srbije i od Rusije".

Boško Vukićević, crnogorski analitičar i potomak Novice Radovića, vođe tzv. Božićne pobune u Crnoj Gori iz 1919. godine, povodom stogodišnjice ovog događaja, koji već čitav vek proizvodi kontroverze, izjavio je: "Moj pradeda je napisao knjigu o tome (Božićna pobuna) - "Crna Gora na savezničkoj golgoti", u kojoj govori o dinastičkom sukobu Petrovića i Karađorđevića, a pre svega o srpskom identitetu Crne Gore. Pasoška isprava brigadira Krsta Zrnova Popovića, takođe jednog od vođa pobune, izdata je 18. oktobra 1929. od belgijskih vlasti u Liježu (Belgija). U rubrici de nationale upisano je Serbe. Popović se iako pristalica suverene Crne Gore sa dinastijom Petrovića na čelu, nacionalno osećao kao Srbin. Ovu ispravu čuva porodica M. P. Stojanovića sa Cetinja.

SRPSKA NARODNA SKUPŠTINA KNjAŽEVINE

ZA RAZLIKU od mladocrnogorskih revizionista istorije, njihovi preci nisu imali nedoumica o tome ko su i šta su, pa je tako 10. decembra 1906, u Vladinom domu na Cetinju, Narodna skupština većinom glasova odlučila da njen zvaničan naziv bude "Srpska Narodna Skupština Knjaževine Crne Gore". Dva dana kasnije knjaz Nikola uputio je pismo predsedniku Skupštine Šaku Petroviću Njegošu: "Razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protivu toga nemam ništa... Već kada je skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu da se i ja prozovem 'Mi po milosti božjoj knjaz i gospodar srpsko-crnogorski', jer inače, ostajući na samo 'crnogorski', izlazi nekako da smo u nesuglasici Skupština i ja, što u stvari, Bogu hvala, nijesmo."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri