7. JUL NIJE DAN USTANKA, ALI SE SVETKUJE: Jednima svetac - drugima ustanak

V. Mitrić

13. 07. 2020. u 14:23

I OVE godine, sa brojem ljudi manje nego ikad, zbog pandemije korona virusa obeležen je 7. jul, dan kada je Valjevac Žikica Jovanović, španski borac i komunista, ispalio, kako se godinama govorilo, "hice koji su označili ustanak naroda i narodnosti Srbije".

7. ЈУЛ НИЈЕ ДАН УСТАНКА, АЛИ СЕ СВЕТКУЈЕ: Једнима светац - другима устанак

Foto: V. Mitrić

Hici su bili smrtonosni za Žikicine sunarodnike, Bogdana Lončara i Milenka Brakovića, čije je spomen znamenje, u portu crkve, koja je preko puta istorijske lipe i bista Jovanovića i njegovih saboraca na kom piše, pored ostalog, „nikada više“.

Mada ovaj događaj nije od 2001. godine Dan ustanka naroda Srbije, kako je odlučila Vlada Srbije, on je u kalendaru značajnih događaja Srbije, pa se svetkovina, svake godine, održava uz sve državne počasti pod patronatom nadležnog ministarstva i uz učešće lokalne vlasti kao što je, i ove godine, bio slučaj. Oni koji se okupljaju oko istorijske lipe, i dalje, 7. jul nazivaju Danom ustanka, što, sada, bar formalno, nije.

Foto: V. Mitrić


Episkop šabački Lavrentije, nedavno je, u Beloj Crkvi, rekao da šalju poruku, do neba, da je“ dosta srpskim podelama, posebno bratoubilaštvu“ i naglasio da je siguran da su „stasale generacije koje to žarko žele“.

Akademik i pesnik Matija Bećković, govoreći o događaju iz Bele Crkve, čije je žrtve rehabilitovao Okružni sud u Šapcu, kao nevine žrtve, kaže da je „bratoubilaštvo u Srbiji počelo u ratu, produženo posle rata, a nije prestalo ni u miru, do današnjih dana“.                 

 - Oni koji su takvu odluku doneli nisu bili naivni i znali su šta rade - kaže akademik Bećković.

- Znali su šta se i Srbiji zbivalo i predvideli da će se zbivati sve dok bude taj dan slavila kao veliki praznik.Ta odluka je daleko veći zločin od onog koji se dogodio u Beloj crkvi, Na Ivanjdan 1941 godine. Da je ostalo po onom što se ovde dogodilo, već bi se zaboravilo. Bogdan, Žikica i Milenko odavno bi jedni drugima poljubili rane, zagrlili se i poljubili, ali nisu im dali oni koji su odlučili kako su odlučili, a ta odluka je umnogome odlučila sudbinu Srbije i srpskog naroda.

Foto: V. Mitrić

Bećković kaže da oni koji su Velu Crkvu preselili na tako ubitačan način za naš rod liči „kao kada bi za simbol Prvog srpskog ustanka, umesto Marićevića jaruge, uzeli Radovanjski lug, a umesto časnoga krsta, na kom su se ustanici zakleli, uezli sekiru kojom je ubijen Karađorđe.

I dok jedni smatraju da je „nedopustivo slavlje događaja u kom je Srbin ubio Srbina, i dalje,

Foto: V.Mitrić

glasno, uz zvaničnu organizaciju svetkovine, može da čuje, pored ostalog, „da nije ubio Srbin Srbina, već slobodar kvislinga“. 

Utešno je što nikad, ni u vreme najvećih političkih i ideoloških sukoba kod nas, devedesetih godina,  a posebno ne sada, ne beleži bilo kakav incident u Beloj Crkvi. Narod je ove godine, u najvećem broju, i ove kao i proteklih godina, vašarao u miru, uz muziku, zabavu, igru, iće i piće, bez istorijskog opterećenja, okrenut ka stvaranju boljitka za sebe i svoju porodicu. A, samo Bela Crkva, u vreme komunizma nije videla neku naročitu vajdu što je bila mesto ustanka… 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!