FRANCUSKA PREDGRAĐA GETA BESNIH I SIROMAŠNIH: Kako je Francuska zapustila svoju periferiju?

RUŽIČASTI pastel naleže na peščano sive vrhove solitera. Plavi repovi provlače se horizontom. Još malo, i među uspravnim kubičnim siluetama minuće poslednji trag svetlosti. Blizu je deset uveče. U ovom delu Evrope, leti se smrkava kasno.

ФРАНЦУСКА ПРЕДГРАЂА ГЕТА БЕСНИХ И СИРОМАШНИХ: Како је Француска запустила своју периферију?

Foto: Goran Čvorović

Devojka u nešto kraćoj suknji izlazi iz gradskog autobusa i užurbano zamiče za betonskim kockama u ranom sumraku. Još malo, s prvom tminom, lokalna pravila ovde će, kao i svake večeri, postati stroža. Severna pariska predgrađa mogu da budu svakojaka, samo nisu idilična.

Lokalne vođe bandi, ili kaidi, kako ovde vole da ih zovu koristeći arapsku reč za komandanta, utvrđuju uzuse, norme i pravila. Ustrojitelji su načina na koji ovde teku zemaljski dani.

Kratke suknje nisu dobrodošle. Nisu rado viđeni ni novinari. Svako mora da gleda svoja posla i da pusti kaida i dilere da rade svoja posla. Policija, žandarmerija, ali i bilo ko u uniformi, ko predstavlja državu, nije dobrodošao. Čak ni u belim odorama hitne medicinske službe.

Ima i onih koji ovde žive i odbijaju da plaćaju struju, vodu, stanarinu. Svoji su na svome. I niko im ništa ne može. Poštari džaba navraćaju. Dovoljna je samo iskra, pa da zapali celo naselje. I da se to posle proširi na čitav splet uzavrelih predgrađa oko velikih francuskih gradova. A onda i da siđe u gradske centre. Kao što smo tome bili svedoci prethodnih dana.

Nikome od političara nije cilj da se situacija dodatno zateže. Zbog toga su ovi kvartovi prepušteni sami sebi. Ćuti, i pravi se da ne vidiš. I tako od izbora, do izbora. Bude, tu i tamo, ambicioznih predloga, nuđenja pratećih zabavnih sadržaja, uređivanja trgova, otvaranja sportskih centara. Ubrzo, sve krene po starom.

Veliki betonski blokovi naročito su počeli da niču pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Bila su to radnička naselja, u kojima su smeštaj nalazili žitelji bivših kolonija, došli u Francusku da pronađu bolji standard, posao, budućnost, a neki od njih i da sačuvaju živu glavu, jer su bili na strani kolonijalne sile u građanskim ratovima za oslobođenje.

Prve generacije vrednih radnika ubrzo su zamenili njihovi potomci, rastrzani između nasleđenog porekla i realnosti nove sredine u kojoj su i sami rođeni. Iz decenije u deceniju, situacija je sve napetija. Matje Kasovic je to fantastično opisao u svom filmu "Mržnja" još pre trideset godina.

Pogrešno je shvatanje da se mladi žitelji francuskih predgrađa ne osećaju Francuzima. Naprotiv, misle da su pravi Francuzi. Nalaze potporu u tom stavu u uspešnim sportskim zvezdama u nacionalnom dresu iz njihovih naselja. Ali, budu silno razočarani kada shvate da ih oni "pravi" Francuzi, iz bogatih i mondenskih delova zemlje, ne prihvataju kao sebi ravnima. Osim levičara. I tu onda nastaje kurcšlus. Kad ih već neće, neki od njih se poistovećuju sa svojim dalekim korenima, traže nova pravila i vrednosti.

Tako ovde umesto policajaca pozornika posao kontrolora ponašanja, čuvanja stidljivog reda, pomiritelja i sprovodnika običaja obavljaju starija braća, koja su nekada i sami često umeli da skliznu s druge strane zakona, pa se, s godinama, uozbiljili, stekli porodice, i svoje skupo plaćeno iskustvo primenjuju, s manje ili više uspeha, na mlađim generacijama.

Nezaposlenost ovde neretko prelazi i preko pedeset odsto. Ko navede adresu iz ovih krajeva, ima male šanse da pronađe perspektivno uhlebljenje u velikom gradu. Prinuđeni su i faktični osuđeni da se kreću u svom malenom začaranom krugu koji se često završava sa poslednjom osvetljenom ulicom u naselju.

Mladi ne žele da tavore kao prethodne generacije u njihovim porodicama, neće da mole za posao, pa ih se dosta polakomi na brz i nelegalan novac. Sve je više dece, koja za pozamašne svote, služe kao stražari dilerima. Tako za tili čas dođu do najmodernijih patika i "besnih mašina" na asfaltu. Zapanjujuće deluje podatak da su učesnici nedavnih protesta uglavnom imali između 15 i 18 godina, a da je među njima bilo i dvanaestogodišnjaka. Prosek starosti do sada osuđenih po ekspresnom postupku iznosi 17 godina!

Kliši su Boa, u istočnom pariskom predgrađu. U vreme pobune, koga ovde put slučajno nanese, pametnije je da se osmeli starijim automobilom. Za svaki slučaj, da posle ne zažali. Vreme kreteanja, od svitanja, do prvog mraka. Na ulici, sprženi ostaci plastike i motornog ulja, od prethodne noći.

Na severu, Garž Le Gones. Pri dolasku, uputno je prijaviti se lokalnom kaidu. Ali, telefon mora da bude isključen, i duboko u džepu. Slikanja nema. Inače, to može dobro da razbesni društvo iz kraja koje ubrzo počne da se okuplja. Kratak boravak, pa brz povratak na sigurnu teritoriju.

Banje, južno. Tu su opljačkali policijski automobil i pokrali oružje, a policajce nagnali u beg. U Laj le Rozu napali gradonačelnikovu porodicu. Ovakvih naselja ima tušta i tma.

Krajnji levičari su prema njima popustljivi. Ističu da se bune jer su praznih stomaka i novčanika, nepoštovani i građani drugog reda. Krajnji desničari tvrde da su lezilebovići, koji žive od socijalne pomoći, a na raspolaganju imaju besplatnu školu, stanove, gradski saobraćaj i fiskulturne dvorane. Istina je, naravno, negde na sredini. Daleko od toga da je reč o privilegovanoj sorti koja, eto, ima sve na raspolaganju. Pre će biti da je reč o svojevrsnim getima, pa makar bili pravljeni i po samom Le Korbizjeovom modelu.

Danas kada uđete u veliki broj ovih moderno projektovanih betonskih kocki, stepenišne sijalice su često odvrnute, prekidači polupani, smeće razbacano po podu, dok neka zlokobna promaja fijuče između spratova. Neretko su prolazi zatrpani pokućstvom i kolicima iz supermarketa, da bi se tako osujetila, istina previše retka, policijska potera za dilerima. Ispred ovih zgrada, grupe mladih besciljno tumaraju ulicama, dok vazduh paraju zvuci motorcikala skraćenih auspuha i motora preskupih limuzina sumnjivog porekla.

Suočeni sa razuzdanom mladeži koja ne poštuje bilo kakav autoritet, policajci, koji su primorani da ovde pokušaju da zavedu red, sve više gube strpljenje. Pojavljuje se, kod nekih u uniformi, i rasizam, sve više jača podrška krajnjoj desnici. Primetio je to nedavno i Visoki komesarijat UN za ljudska prava.

To što je uradio policajac koji je ubio maloletnog Naela za volanom automobila, uz dužno poštovanje pretpostavke nevinosti, strašno je i za svaku je osudu. Ako se pogleda širi aspekt, prekoračenja sile, među iznerviranim čuvarima reda, nažalost, ima. Rade i pendreci, i dimne bombe, i gumeni meci, ali ne treba zaboraviti ni drugu stranu medalje. Često na predstavnike vlasti s vrhova solitera bacaju kugle za boćanje, staru belu tehniku, boce s kiselinom...

Foto: Tanjug/AP photo

Tokom proteklih nereda dobijali su kocke iz kaldmre u glavu, "streljali" su ih vrlo opasnim hicima iz lansirnih rampi za vatromet, a bogami bilo je i sačme, pa i pravih metaka. Na sve to, naređenje je bilo da ne uzvraćaju silom, iako su naoružani. Ne bi li se situacija, nekako, smirila.   

U takvim uslovima deluju neralno i iracionalno pokušaji vlasti da praktično svu krivicu za ponašanje mladeži svale na roditelje. Jasno je da sve najpre potiče iz kuće, ali je istovremeno zakazao i obrazovni sistem, a društvo je naprosto ovim naseljima okrenulo leđa. Kako će u takvoj situaciji, samohrana majka, s petoro dece, voditi računa gde se u pojedinom trenutku nalazi svako od njih, kad ne poštuju ni mnogo veći autoritet, kao što su policija, vlast i država?  

Bilo je majki ovih dana koje su ujutro plakale na zapaljenim automobilom, dok su njihovi sinovi prethodne večeri učestvovali u pobuni. Neki sin izaći će i ove večeri, možda da zapali automobil, ili bar da šacne da li neka devojka iz naselja, slučajno, ne poštuje kodekse oblačenja, kada se bude vraćala iz Grada svetlosti s noćnog provoda.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (8)

DA LI JE JUTARNJA RAKIJICA OTROV ILI LEK? Stručnjak za toksikologiju razbila mitove (VIDEO)