INTERVJU - Vojislav Voja Nedeljković: I u životu i u poslu pratio sam sebe

MAJA JEŠIĆ

18. 04. 2021. u 15:46

VOJISLAVA Voju Nedeljkovića zatičemo u Radiju S, na njegovom radnom mestu. Tu "vojuje" (autor i voditelj radio emisije "Vojevanje") već preko deset godina. Bio je preteča, začetnik specifičnog načina voditeljskog posla i na TV i na radiju, u kome je bilo mnogo humora, autorskog pečata, od aforističnog do grotesknog pristupa temama naše stvarnosti.

ИНТЕРВЈУ - Војислав Воја Недељковић: И у животу и у послу пратио сам себе

Foto Vojislav Danilov /Promo

Bio je avangarda voditeljskog posla svojim angažmanom na Trećem kanalu i traje preko trideset godina, iako su smeh i humor jedna od najtežih disciplina u medijskom prostoru.

* Raditi zabavno-humoristički program na televiziji i radiju smatra se "vojevanjem" najteže i najzahtevnije "bitke" u medijima. Kako izgleda biti u toj bici duže od trideset godina?

- Srećom, zamor materijala još nije došao do tačke pucanja. Trideset pet godina rada je što se tiče radija, 36 što se tiče "Ritma srca" na Studiju B, a što se tiče televizije, jedno 32-33 godine u vidu tog famoznog Trećeg kanala koji je krenuo '89. kao naslednik OK kanala. Tu smo se formirali kao ekipa, moja generacija je imala tu sreću, ili nesreću, ne znam ni sam kako da se odredim prema tome, da formiramo medije, da ih stvaramo. Nastao je Treći kanal, zatim RTV Studio B i TV Politika, Art, TV Palma... Dobili smo priliku da se pojavimo kao nova lica, u odnosu na ona već prepoznatljiva lica RTV Beograd. Bio sam stvaralac i prisutan u ekspanziji televizije, ali i radijskih medija koji su tada nastajali. Mnogo toga se ispodešavalo za ovih 30 i kusur godina. Tu sam gde jesam, radim to što radim i verujem još uvek u to što radim. Ne radim samo zbog para. Neke mnogo isplativije stvari mogao sam da radim zbog para, ali nisam. To je neka moja voda u kojoj se osećam komotno, plivam i dalje.

* U svojoj emisiji "Vojevanje" prezentujete slušaocima kratke forme. Najteže je sa malo reči reći mnogo?

- Bio sam negde i prinuđen, uzimajući u obzir termin emisije u 18 časova, kako se popularno kaže "vozački termin". U tom terminu imam zadatak da ljudima dam neku "pozitivu", dobru energiju. Pružam slušaocima duhovite, kratke misli, aforizme, neke statuse, citate. Hvala bogu, toga ima dosta na mrežama, ljudi mi šalju, nešto mi pišemo sami kao ekipa. Čini mi se da je u tom terminu ljudima već puna glava od ranog jutra, i da im neke priče teškog sadržaja, bilo kog segmenta života, socijalne, političke, naučne, ne bi "legle". Svako može da pronađe neki fragment na koji će bar da se nasmeši, i da ga podseti na nešto lepo. Imamo altruističku želju da čoveka malo zabavimo, opustimo, da mu olakšamo dan. To je to neko "Vojevanje" koje, hvala bogu, traje od septembra 2010. godine. Ušli smo u 11. sezonu.

 

Foto Vojislav Danilov /Promo

* Rekli ste nešto mnogo lepo, da "danas ljudi rade samo da bi preživeli, nema tu strasti, nekada su snovi bili moćniji od svega". Da li postoji malo sete kada tako nešto kažete, ili ste se i sami prilagodili vremenu?

- Moram da se prilagodim vremenu. U ono vreme entuzijazam je bio veći. Ne mogu nekim svojim mlađim kolegama, koji su mlađi po 20 i 30 godina, da objasnim da sam bio srećan što radim, pa i da me ne plaćaju, samo da bih učio posao. Danas imamo jednu stavku u startu, bez obzira na to s kakvim pedigreom dolazite, kažete - "koliko to košta, koliko ja mogu da uzmem para". To je današnja realnost. Kvalitet tu često nije opcija. U ono vreme je bilo "samo da se ja dokopam toga, da se dokažem nekim ljudima, nekim urednicima, direktorima, šefovima, pa da dobijem priliku..." Jesam zarađivao, ali nisam mogao da se baškarim, ne baškarim se ni sada. Ali sam srećan jer sam izabrao posao koji volim.

* U vreme Trećeg kanala, vi ste bukvalno bili legenda, prvi, najpoznatiji.

- Bilo je mnogo divnih, dobrih ljudi tu, trebalo bi mnogo prostora da ih pobrojim, učilo se, igralo, neki su se kraće zadržali, a neki duže, ostavili su traga, i, hvala bogu, još rade i postoje.

* Da li vas ljute piplmetri, koji pobedu daju nekim sadržajima koji ponekad uz sebe nose epitet - opskurno?

- Jedostavno je to postala svakodnevica. Protiv nužnosti se ni bogovi ne bore. Druga opcija je da odem da pišem pesme, ili da pecam, ili da otvorim knjigovodstvenu agenciju, i kao neću da se bavim piplmetrima. Ne, hoću da budem tu gde jesam, dok budem mogao i hteo, i dok me budu hteli. Nikada nisam pripadao nijednom klanu, nisam bio član nijedne produkcije, sam sam i rođen, nemam ni braće ni sestara, tako da je to i prednost i mana, morate da se snalazite u određenim vremenima. Nisam bio najsrećniji sa onim što radim, ali sam morao i da preživim, ima tu i taj "mali" životni momenat - životnog preživljavanja...

ZEMUNSKA ZAVEŠTANjA

* ZEMUN vam je u srcu od rođenja?

- Pa tu su mi neka zaveštanja ostala, gore na groblju imam dosta grobnih mesta, tako da mi je tu početak, tu će mi biti i kraj. Nisam ja lokalpatriota zato što mislim da je Zemun najlepše mesto na svetu, daleko od toga, ali je moj. Tu su mi neki momenti punjenja i pražnjenja, šale. Idem u nabavku, guram kolica, susrećem se sa ljudima, nešto mi dobace, kažu, ja im odgovorim, malo se šalim. Malo me nervira ova epidemija, evo već je godinu dana kako traje. Nešto nemam više ni inspiraciju da se zezam sa njom. Sada mi je već ovo kao film koji je trebalo da bude isečen pre pola sata. Kao kada reditelj ne zna kako da ga završi pa traje četiri sata, a moglo je sve da stane u dva i po, kao i ovo - alo, majstore, daj odjavnu špicu korone, pa da nastavimo dalje.

* U tom kontekstu, ne ponašate kao velika zvezda, niste ljuti zbog toga?

- Ne, ne, ne. Zato što sam u takvoj porodici odrastao, moji roditelji su bili obični službenici, radnici, tako da nisam odrastao u nekakvom glamuru, ogromnom novcu, niti sam postavio letvicu tako visoko - da ću biti direktor svemira. Ne, nego sam spram talenta, pratio sebe. Imao sam različite ponude, ali tamo gde mi je bilo baš ispod granice osetljivosti nisam mogao da zagrizem. Nisam pristao da ulazim u neke rijalitije, i neke druge projekte koji su pravljeni upravo zbog piplmetara, i nije mi nimalo krivo zbog toga. Da sam radio zbog para, mislim da bi se tu više i izgubio, izgubio sebe.

Foto Vojislav Danilov /Promo

* Šmekerski, sa duhom i šarmom, koji je deo vaše profesionalne pojave, vodite i dugovečne i veoma gledane "Zvezde Granda".

- Ako sam nečim zadovoljan, to je što se bavim poslom kojim volim, i što sam imao priliku da upoznam divne ljude iz raznih oblasti života, i vrsne novinare, i glumce, i muzičare, i pevače, i pisce, i neke uspešne ljude iz privrede. I dokazalo se da što su ljudi bili veći i ostvareniji, i uspešniji u svom poslu, bili su normalniji, negde i skromniji. Oduševljen sam tim velikim ljudima koje sam upoznao, koliko su jednostavni, pristupačni, nemaju potrebe da nameću svoje mišljenje, koliko nemaju potrebu da drže glavu visoko podignutu da bi bili viši od vas. Mene su takvi ljudi zauvek "kupili". To je način na koji i sam shvatam svet, to je moja lična životna filozofija. Ostaće samo ono što smo u životu uradili, kakav smo trag ostavili. Ja sam našao svoju ulogu, štiteći lični identitet koji se zove - Vojislav Voja Nedeljković, da radim posao koji volim. Vrlo lako sam i sa produkcijom "Grand" našao svoju meru. Imam svoju malu autonomiju u toj "Sobi emocija", da mogu sa ljudima koji su potpuni naturščici i koji su došli tu kao podrška takmičarima da izvučem neku rečenicu, misao, smeh, bude i suza, i sve to u sklopu jedne velike emisije. I da vam kažem, upoznao sam sa prostora cele bivše Jugoslavije neke divne ljude i napravili smo lepe kontakte i prijateljstva. Mislim da je to lepota mog posla.

* Kada niste medijsko lice, kako se opuštate?

- Družim s ljudima koje volim. Imam možda nekih desetak prijatelja. Od toga polovina su bukvalno iz moje rane mladosti. Ove godine sa svojim kumom proslavljam 50 godina druženja, od moje sedme a njegove šeste godine života, mi smo nerazdvojni. To su neki moji ventili. Moji drugari su najrazličitijih zanimanja, i taksista, i recepcioner, i vozač, i vlasnik objekta, i novinar. Kod nas je kao u "đul-bašti". Onda kada se okupimo, možemo da pričamo o svemu i svačemu, jer nismo iz jednog esnafa. To mi je neki beg, gledam serije, filmove, volim da se šetam pored reke. Ako me neko vidi u kasno doba noći kako šetam da ne pomisle ljudi da sam poludeo, jer slušam muziku i hitam prema hotelu "Jugoslavija" i prema Zemunskom keju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

UKRAJINA POVLAČI RADIKALNI POTEZ: Ovo mnogi nisu očekivali, čak su i Rusi zbunjeni pred Olimpijske igre Pariz 2024