POŠTEN I USPRAVAN PRED NEPRAVDOM: Na poslednji počinak ispraćen veliki pisac i akademik Dragoslav Mihailović  

D. Matović

17. 03. 2023. u 07:15

IMAO si strašan, divan, ispunjen i dug život, a iskoristio si ga valjano i bez ostatka. O tvom umetničkom učinku govoriće se naraštajima, učiće se po školama gde god je i dogod bude srpskog jezika, po tebi će se zvati ulice i trgovi. Sve što si napisao stoji i stajaće kao tvrdi grad.

ПОШТЕН И УСПРАВАН ПРЕД НЕПРАВДОМ: На последњи починак испраћен велики писац и академик Драгослав Михаиловић  

Foto: N.Skenderija

Ovo je istakao dr Vladeta Janković opraštajući se od svog dugogodišnjeg prijatelja Dragoslava Mihailovića (1930-2023), koji je juče sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. I pisca i akademika na poslednji počinak ispratili su mnogobrojni poštovaoci njegovog velikog dela, književnici, glumci, reditelji... Služeći opelo, vladika Ilarion je rekao:

- Sabrao nas je i prijatelj, i otac, i veliki čovek i utešitelj. Sabrao nas je i ćale. Kad sam ga upoznao ja sam mu persirao, a on mi je u šali rekao: "Nemoj, ja sam ti ćale!" On je uspeo da stvori predivan svet, a samo mu je zlo nuđeno u ovom svetu. U njemu je ostao osmeh dečaka koji je počeo da piše. Taj dečak bio je u njemu do upokojenja. Govorio je da ne bi mogao da napiše "Petrijin venac" da nije pravoslavac. Imao je mnogo težak život, ali ga je ipak lepo završio. Neka današnji dan bude u slavu života.

Foto: N.Skenderija

 
 
Vladika Ilarion: Veliki čovek i utešitelj. Kovačević: Likovi iz knjiga živeće večno

Akademik Duško Kovačević prisetio se kako je Dragoslav Mihailović dolazio u Atelje 212 u posetu svom velikom prijatelju Borislavu Mihajloviću Mihizu. Mihiz je povremeno pričao o svom prvom susretu sa rukopisom knjige "Frede, laku noć".

- "Jednoga dana", pričao je Mihiz, uvek pred Dragoslavom, koji je slušao sa osmehom, "stigne na moje ime rukopis priča nepoznatog pisca. Čitam naslov knjige 'Frede, laku noć' i ime pisca Dragoslava Mihailovića, i mislim se - mora biti neka velika umetnost kad pisac sa tako klasičnim srpskim imenom i prezimenom želi laku noć Fredu. I počinjem da čitam rukopis sa tom sumnjom, i pročitao sam ga u jednom dahu sa osećanjem da u rukama imam knjigu darovitog pisca. Pozovem ga da se vidimo, sve ostalo je istorija književnosti." Ubrzo se pojavio roman o Ljubi Šampionu "Kad su cvetale tikve". Ne sećam se da je jedna knjiga u tom literarnom ozbiljnom vremenu izazvala toliko pažnje i pohvala. Sa dve knjige, što bi se reklo, preko noći je postao značajno ime jugoslovenske i srpske književnosti - rekao je Kovačević.

Foto: N.Skenderija

 

I taman kad je Mihailović pomislio da mu je u teškom životu malo svanulo, Tito ga napada u Zrenjaninu i ponovo mu ugasi svetlo, dodao je Kovačević. O tom slučaju napisane su mnoge stranice, eseji, priče - sve je bilo uzalud do pojave "Petrije" i novih izdanja knjiga.

- Dragoslav se od prvih dana kao pisac borio za očuvanje, negovanje i afirmaciju srpskog jezika - rekao je Kovačević. - U Akademiji je često vodio rasprave da se mora povesti više računa o jeziku i pismu, naglašavajući problem štampanja knjiga sa nelogičnim sadržajima u školskom obrazovanju. Insistirao je u Odeljenju jezika i književnosti da se isprave greške nasleđene iz zemlje koje više nema, a mi je pismom održavamo "na aparatima".

Oproštaj od čoveka s kojim je bio prijatelj pola veka, Kovačević je završio rečima:

- Odlazi veliki pisac i ostavlja svoju porodicu i mnogobrojne likove iz svojih knjiga koji će živeti večno, dok hodaju i pričaju po zemlji Srbiji, koju je Dragoslav toliko voleo. Crnjanski je pevao o Beogradu: "Ako mi se glas i oči i duh upokoje/ ti ćeš me znati uzeti na krilo svoje". Slava ti i hvala prijatelju.

VOLEO PSE

- SEĆAM se Dragoslava kako je sa beskrajnom empatijom brinuo o svojih desetak pasa, koliko sam ih ja upoznao tokom nekoliko decenija - rekao je Kovačević. - Viđali smo se u studentskom parku, u blizini Dragoslavljevog stana. I uvek bi mi predstavio novo ime, kao da je reč o čoveku. Kasnije sam čitajući njegove knjige prepoznao tu ljubav u pričama o životinjama, potvrđujući duboko lično ubeđenje - ko njih ne voli, ne voli ni ljude.

Govoreći iz prve ruke o ličnosti velikog pisca, Vladeta Janković je naveo:

- Bio si pošten, vredan, velikodušan i nezlobiv. Bio si neustrašiv i uspravan pred nepravdom. Nikada nikome nisi uskratio pomoć u nevolji, a sve što si dotakao oplemenio si i obogatio. Rođen si sa darom prijateljstva, koji si negovao i neštedimice koristio. Umeo si da budeš tvrd, pa nekad i tvrdoglav, ali si osećao ljude, imao razumevanja za njihove slabosti, čuvajući oštricu osude za osione i razmetljive. Nisi podnosio podlace i licemere, i nisi se ustezao da javno odbiješ pruženu ruku jednoga od svojih nekadašnjih progonitelja, kada je još uvek bio na vrhuncu moći. Sa urođenom otmenošću podjednako si se odnosio prema skromnima i niščima kao prema uglednicima i moćnicima ovoga sveta. Laž, podjednako u životu i književnosti, bila ti je smrtni neprijatelj.

Foto: N.Skenderija

 

ĐOGO: ZLATNA DUŠA

- ISPRAĆAMO velikog pisca, jednog od najvećih koje smo imali. Ispraćamo velikog čoveka i jednu zlatnu dušu - kaže književnik Gojko Đogo za "Večernje novosti". - On je u srpsku književnost uneo nešto što je posle Bore Stankovića, na neki način, bilo zapušten deo srpskog mentaliteta, jedna deonica srpskog jezika, narečje koje, ipak, pripada srpskom jeziku. Iznad svega je prelepo kako je on koristeći taj jezik uobličavao portrete svojih junaka koje je obično birao sa društvene margine i poput Dostojevskog uzdigao ih među ikone. Sigurno je da će Mihailovićeva dela biti čitana i u narednim decenijama.

Napominjući kako se Dragoslav nikada nije predavao, odustajao, niti pristajao na zaborav, Janković je rekao:

- Nisi se dao pasjim sinovima, Dragoslave! Ni onda kad su te mučili na zlu mestu, ni dok su decenijama kasnije njuškali za tobom kad si već bio slavan i nedodirljiv. Bojali su te se oni, a imali su i zašto. Strpljivo, neumorno i neustrašivo sakupio si građu i objavio petoknjižje o Golom otoku, koje već jeste, a tek će biti glogov kolac udbaškim zlotvorima. Izorao si dugačku, duboku i plodnu životnu brazdu. Ostavljaš za sobom nezamenljivu Nenu, ostvarene umetnike Milicu i Baneta, sjajne unuke, bezbroj poštovalaca i poklonika svoga dela.

Vladimir Kecmanović

TOPAO ČOVEK

KAD sam upoznao Dragoslava Mihailovića, bio sam mlad pisac. Sreo sam ga na Sajmu knjiga. Bilo mi je neprijatno, ali sam prelomio i rekao mu da imam dve svoje knjige. On mi je rekao: "Pa šta onda!" Kad sam mu dao knjige, on se nasmejao. Posle toga smo se povremeno viđali. Uvek je bio prijatan čovek koji ima taj površinski nadrndani stav, a u stvari nosi toplinu. To mi je kod njega bilo simpatično i sećaću ga se po tome. A, po knjigama ću ga pamtiti uvek. "Kad su cvetale tikve" je moj najdraži roman u srpskoj književnosti, bez konkurencije. Do sada se nije pojavilo ništa slično. Verovatno bi i njega i mene radovalo da se pojavi, ali nisam siguran da hoće.

Dragan Bjelogrlić, glumac

OBELEŽIO NAŠE VREME

DRAGOSLAV Mihailović je pisac uz koga sam odrastao. Prva knjiga koja mi je bila kultna je, naravno, "Kad su cvetale tikve". Čitav njegov opus sam pročitao. Bio je jedan od najznačajnijih pisaca i intelektualaca, čovek koji je obeležio vreme u kom sam živeo i u kom živim. Velika je čast da sam ga poznavao, da sam imao prilike sa njim da razgovaram i da igram u seriji "Čizmaši", koja je rađena po njegovoj knjizi.

Tihomir Stanić, glumac

ROĐENI ISTOG DANA

RANO sam se sreo sa literaturom Dragoslava Mihailovića. Imao sam divljenje, strahopoštovanje i mnogo sam, čini mi se, učio o životu iz njegovih dela. Ispostavilo se da smo rođeni istog datuma, samo sa 30 godina razlike. Čestitali smo jedan drugom rođendane i šalili smo se na taj račun. Osetio sam svu njegovu blagost, toleranciju, razumevanje svih nas sa svim manama koje imamo. Još na Akademiji sam imao njegovu pripovetku "Gost" za jednu vežbu, a imao sam sreću da igram u predstavi "Petrijin venac".

Vladimir Kostić, predsednik SANU:

UMETNOST OGRNUO ŽIVOTOM

KADA ode ovakav čovek, onda se sve svodi na opšte reči. Veliki srpski književnik, ogromnog dara i rekao bih osoba koja je svoju umetnost ogrnula svojim životom i svoj život ogrnula umetnošću. Ono što kaže naš deseterac: Imao se rašta i roditi.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

GLOBALNO PREDGRAĐE U ĐARDINIMA:   Kolonijalnu izložbu Aleksandra Denića otvoriće Maja Gojković, ministar kulture