U FRANCUSKOM JEZIKU OSTALA STRANAC: Autobiografija Agote Krištof "Nepismena"

ČUVENA mađarska spisateljica Agota Krištof (1935-2011), koja je živela u Švajcarskoj i pisala na francuskom, ostavila je iza sebe samo osam knjiga.

У ФРАНЦУСКОМ ЈЕЗИКУ ОСТАЛА СТРАНАЦ: Аутобиографија Аготе Криштоф Неписмена

Foto Profimedia

Jedna od njih je kratak roman "Nepismena", kod nas nedavno objavljen u izdanju novosadskog "Nojzaca" i u prevodu Bojana Savića Ostojića.

"Nepismena" je, u stvari, autobiografija same Krištofove napisana prepoznatljivim, minimalističkim stilom. Autorka je svoju životnu priču svela na svega 11 epizoda i pedesetak stranica, po porudžbini ciriškog časopisa "Du", koji je na nemačkom delove objavljivao 1989-1990. U ovoj prozi seća se ranog detinjstva na selu, gde je otac bio jedini učitelj.

"Čitam. To je poput bolesti. Čitam sve što mi dođe pod ruku, što mi zapadne za oko: novine, udžbenike, plakate, papiriće nađene na ulici, kuhinjske recepte, knjige za decu.

Sve što je izašlo iz štampe. Četiri su mi godine. Rat samo što je počeo."

Otac je posle oslobođenja uhapšen i porodica ostaje u bedi. Agota i stariji brat odlaze u internat, suočeni su sa glađu. Toliko je siromašna da, kad odnese jedine cipele kod obućara, nema šta da obuje za školu. Tri dana se pravi da je bolesna, ne bi li ostala u internatu. Majka radi šta stigne, a živi u sobi sa najmlađim sinom Tilom. Jednom je Agota obilazi posle škole u podrumu, u kom pakuje otrov za pacove. Želela bi da joj kaže koliko joj je teško, ali kad vidi majčinu pohabanu haljinu, odustaje. Tako počinje da piše školske skečeve, ne bi li zaradila za hranu.

Seća se i dana Staljinove smrti 1953. i koliko je bio sasvim običan. Nije bilo ni zemljotresa, ni poplave. Tri godine kasnije, pošto su Sovjeti ugušili mađarsku revoluciju, sa suprugom i bebom od četiri meseca beži preko granice sa Austrijom. Sa sobom ima samo dve torbe - u jednoj je oprema za bebu, u drugoj rečnici!

"U Mađarskoj sam ostavila dnevnik pisan tajnim pismom i prve pesme. Ostavila sam braću, roditelje, bez obaveštenja, nisam im rekla ni zbogom, ni doviđenja. Ali, pre svega, toga dana, krajem novembra 1956, definitivno sam izgubila svoju pripadnost narodu."

Pita se kakav bi joj život bio da nije napustila svoju zemlju. Izvesno teži i siromašniji, ali, veruje, i društveniji, možda čak i srećan. Sigurna je u to da bi, gde god da se našla, pisala, i to na bilo kom jeziku.

Foto Promo

Do kraja života ostala je da živi u Nešatelu. Posle ushićenja nakon revolucije i bekstva, sledi praznina i nostalgija za danima u kojima su "imali utisak da nečemu važnom doprinose", za zemljom i porodicom. Epilog: dvoje poznanika se vratilo u Mađarsku iako ih je čekao zatvor. Druga dvojica otišla su u Ameriku i Kanadu, a četvoro se ubilo. Najmlađa, Gizela, imala je 18 godina.

Agotu je izvuklo pisanje. Prvo komada koje su igrali amateri po seoskim kabareima, zatim radio-drama i potom komada za pozorišnu školu kulturnog centra. Tako nastaje roman "Velika sveska". Zanimljivo je da su ga izdavačke kuće "Galimar" i "Grase" na početku odbile, ali ne i "Sen". "Velika sveska" dobiće najprestižnije nagrade.

Ipak, Krištofova se nikada nije osećala u francuskom jeziku kao u svom domu. Kako kaže, ponovo je postala nepismena. Uprkos tome, neće odustati. Učiće sa decom sve ponovo i pisaće.

Rukopisi u arhivi

KRAJEM devedesetih, kako Savić Ostojić navodi u pogovoru, autorka je prestala da se bori sa usvojenim jezikom. Većinu svojih rukopisa prodala je Švajcarskoj nacionalnoj arhivi u Bernu. Umrla je 2011.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

SRPSKI FUDBAL TUGUJE: Umro Milorad Kosanović - i to na svoj rođendan