FILMSKA KRITIKA - BABE I ŽABE POLITIČKE KOREKTNOSTI, "Strahinja Banović", režija Stefan Arsenijević, 2021.

Božidar Zečević

27. 02. 2022. u 12:30

NIJE slučajno "Strahinja Banović" Stefana Arsenijevića odabran da otvori pedeseti Fest: on spaja gotovo sve podobne momente za nastup na gala podijumima svetskih festivala (u Beograd dolazi kao dobitnik Gran-prija i još dve zvanične nagrade u Karlovim Varima) i prestižnih priznanja, za koje je već viđen, jer je smišljan i pravljen da zadovolji najnoviji diktat političke korektnosti Holivuda i pripadajućih mu mejnstrim medija.

ФИЛМСКА КРИТИКА - БАБЕ И ЖАБЕ ПОЛИТИЧКЕ КОРЕКТНОСТИ, Страхиња Бановић, режија Стефан Арсенијевић, 2021.

Foto Promo

Glavni junaci filma "inspirisani" junacima srpske srednjovekovne epike Banović Strahinjom kao i njegovom nevjernom ljubom, ćerkom Jug-Bogdana i sestrom devet Jugovića jesu crnci, poniženi i diskriminisani u svetu bezličnih i uglavnom beznačajnih Srba, Mađara i drugih jedva vidljivih lica. Tematski okvir je aktuelna "balkanska ruta", mesto radnje migrantski kampovi u Srbiji, Mađarskoj i Austriji (snimano u Litvaniji), akteri takođe afroazijske izbeglice različitih fela i namera, ako se ne računaju divlji taksisti, policija i humanitarci, takođe uobičajeni likovi ovog mutljaga. Siže je stereotipan, ali sasvim uprošćen dramaturški okvir "ljubavnog trougla".

Umesto da ostane u Srbiji, koju je Strahinja (pravo ime mu je Samitu) odabrao za trajno mesto boravka, njegova nezadovoljna ljuba (pravo ime Ababuo) odlazi sa Sirijcem, koji sigurno dobija prolaz za Englesku, zato nije ekonomski nego politički migrant, navodna žrtva Asadovog režima, dakle "borac za slobodu" prema pravilima zapadnih NVO.

Strahinja napušta mali fudbalski klub u kome je počeo da igra u Beogradu i polazi ozloglašenom "balkanskom rutom" u potrazi za voljenom ženom, pronađe je, ali ona neće da mu se vrati, jer je uobrazila da će postati glumica u Londonu. Sumorni pejzaži i dodatno crnilo preovlađujući su tonovi ovog skučenog, zaista oskudnog sveta, pre svega u duhovnom i tvoračkom smislu. Nema ovde velikih mana, ali nema ni neke naročite umetnosti; radnja je pravolinijska i prosta, režija osrednja, zatamnjena optika (nagrada za kameru u Karlovim Varima) šunja se u traženju dramskog čvorišta koga nema, gluma je anemična i povremeno banalna (takođe nagrađena na istom festivalu). I to je, uglavnom, sve. Trunku emocije ne stvara ovaj film, koji itekako računa sa osećanjima i empatijom.

Glavna poenta "Strahinje Banović" je, međutim, inicijalno iznenađenje, što ne propuštaju da konstatuju i kritičari, navedeni u festovom katalogu. Jedan kaže "iznenađujući koncept", drugi "iznenađujući spoj savremene izbegličke priče i srednjovekovne srpske pesme". I sam sam bio iznenađen i to žestoko kad sam na kraju uvideo da nikakvog ni logičkog niti poetskog "spoja između savremene izbegličke priče i srednjovekovne srpske pesme" - nema! Osim što se tu i tamo citira po koji stih iz deseterca starca Milije, koju je zapisao i na svijet izdao Vuk Karadžić, a docniji istoričari književnosti svrstali u "pretkosovski ciklus", ništa se u ovom filmu organski ne vezuje za radnju, niti se iz spoja epskog i savremenog rađa ikakva filmska metafora ili metonimija, čak ni bilo kakav kontekst, koji bi na ovo uputio. Babe ovde funkcionišu sasvim odvojeno od Arsenijevićevih žaba. Supstanca srednjovekovne epike i filmski prizori nemaju veze jedno sa drugim i ne da se ne poklapaju nego zasebno "vise u vazduhu", a često, bogami, međusobno protivreče. Ali ni iz ovog se ne rađa neki kreativan paradoks, poetska antiteza, otkriće nekog otkačenog znaka. A "Strahinja Banović" jeste pravi biser srpske epike, sa bogatstvom značenja koja već dva veka privlače umove od Getea, do Mihiza, Saše Petrovića i Vladušića Nema ovde ničega, baš ničega, nego iznenađenja što se kao Strahinjić Ban i sestra Boška Jugovića pojavljuju - tamnoputi Afrikanci! To je Arsenijeviću, žirijima i pripadajućoj kritici dosta da film proglase izvanrednim, genijalnim, šampionskim! Za Oskara! Pokondirena druga Srbija je van sebe od sreće i slika se uveliko na crvenom tepihu.

Kao što znamo, na delu je novi holivudski i svetski kodeks rasne i svake druge supremacije svih rasa nad belom, bivšom kolonijalnom i eksploatarskom. U svakom "evropskom" ili "klasičnom sižeu" tamnoputi moraju preuzeti glavne uloge, od Noja do Avrama i Arhangela Mihaila. Od Eshila do Šekspira. Ovogodišnji "Zlatni globus", nekad prestižna holivudska nagrada bliska "Oskaru", gotovo je propao i nije bio javno televizijski prenošen jer nije bio "dovoljno crn".

Od prošle godine i pada Trampa, u poslovanju industrije zabave, a naročito Oskara, vlada politički kodeks duboke države koji ozbiljno preti da uvede rasnu dominaciju crnaca u filmu i drugde. Na delu su opasna i rigidna pravila, iza kojih stoji teror neoliberalnog totalitarizma o kome je već bilo reči i koji gledamo na delu poslednjih godina. Stoga je i jasno zašto je Arsenijevićev srpski srednjovekovni vitez crnac i zašto je naslov filma " Strahinja Banović", iako sa srpskom narodnom poezijom blage veze nema, čak joj i protivreči, jer pokušava da izvuče sasvim suprotnu poentu. Uostalom, film se tako zove samo u Srbiji (u njegovom anglosaksonskom "aka" i ne pominje se išta srpsko). Nova pravila su implementirana bez ostatka. Arsenijeviću sada još preostaje da klekne u park prekoputa zdanja Američke filmske akademije na Beverli hilsu i u tom položaju čeka prvu sledeću priliku.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

ZBOG OVOGA JE ĐOKOVIĆ OTPUSTIO IVANIŠEVIĆA? Da li je ovo kap koja je prelila čašu... (VIDEO)