INTERVJU Nenad Jezdić: Milutin se oglasio iz mraka našeg autošovinizma

Vukica STRUGAR

07. 01. 2022. u 07:00

U PRIVIDNOM šarenilu beogradskih pozorišta, uglavnom fokusiranom na trendove sveopšte "korektnosti", krajem prošle godine pojavila se predstava koja se ni po čemu ne uklapa u prepoznatljiv kliše: monodrama "Knjiga o Milutinu" na sceni Zvezdara teatra.

ИНТЕРВЈУ Ненад Јездић: Милутин се огласио из мрака нашег аутошовинизма

Foto Nikola Skenderija

Za ovaj iskorak (bolje reći pozorišni incident) odgovorna je velika umetnička četvorka: reditelj Egon Savin, glumac Nenad Jezdić, dramski pisac i upravnik kuće Dušan Kovačević i, naravno, pisac kultnog romana Danko Popović.

Priča o šumadijskom seljaku Milutinu Ostojiću, gotovo četiri decenije od izlaska jednog od najtiražnijih naslova 20. veka, počela je svoj uzbudljivi scenski život deleći od prvog izvođenja, na ravne časti, nepatvorenu emociju - s obe strane pozornice. I kada maestralni Nenad Jezdić na kraju predstave visoko podigne šajkaču, ispraćen suzama i ovacijama publike, sve je jasno. Pre svega, zašto nas tako duboko tišti taj srpski seljak koji je prošao, gladan i promrzao, kroz pakao tri rata i albansku golgotu da svedoči o patnjama, mrtvima, velikom herojstvu, ali i zabludama, besmislenim žrtavama daleko od kućnog ognjišta...

* U vremenu kada se sve ređe čuju reči kao što su čast, poštenje, plemenitost - postavlja se pitanje: šta je nama danas Milutin i koga se tiče?

- Milutin je zagovornik istine. I istina je njegova jedina vera i poznanje. Kako otvoreno reče pobunjeni Mikan Besni, njegov mlađi književni brat po opredeljenju i verovanju, iz drame "Sveti Georgije ubiva aždahu" Dušana Kovačevića: "Ja sam verovao samo u ono što sam mogao da dodirnem, a to su moji bližnji i duvari moje kuće". To je, rekao bih, jedini Milutinov svet - kaže, za "Novosti", njegov pozorišni tvorac Nenad Jezdić. - Reče neko: "Kad izbije rat, prva pogine istina." Naše jednovekovno samoobmanjivanje i laž o tome da se heroj i junak svoje otadžbine i svog naroda postaje tako lako, prostom žrtvom, doživljava fijasko posle predstave. Ceo i dugotrajan koncept, koje mase u našem narodu žive (kako danas, tako i godinama unazad) u tih sat i po predstave nestaje.

* Kako gledalac dolazi do trenutka "prosvetljenja"?

- Shvatio sam promišljajući o Milutinu i u njegovo ime da nestaje politika zaborava kojoj smo prepušteni sopstvenom površnošću ili nečijim realnim politikantskim promišljanjem. A iz nestajanja rađa se kultura sećanja, kako nedavno reče jedan istoričar. Kultura sećanja je i danas, i oduvek, neophodna našem narodu i našem trajanju. Vodilja koja je nedostajala kao uzor i obrazac u svim iskušenjima i padovima novije istorije.

Foto Nikola Skenderija

* Priča o Milutinu prati se u gotovo pobožnoj tišini. Verujem da ste se, kao glumac, prvi put sa tim susreli. Kako doživljavate te damare u publici?

- U toku predstave vaskrsavaju plemenita prostodušnost, čast, poštenje, mudrost, realna hrabrost, čojstvo i, doslovce, sve vrline koje generacije posle solunaca bojažljivo i sa setom samo spominju, uz žal što ih više nema. Milutin je svedočanstvo da su jedino herojstvo i realan mit ono što se rađa u istrajnosti pojedinca za dobro najbližih i svog naroda. Takođe, osećam i jednu meru kolektivnog stida i poniženja, što nam je toliko dugo trebalo da se Milutin oglasi iz pozorišnog mraka i mraka našeg autošovinizma... Intimno, osećam napor i odgovornost pre svakog igranja, ali i ponos zbog zajedničke katarze posle ovakve, istinite ispovesti. Pobožna tišina i neverica, suze u publici kada se govori o sudbinama, brojnosti i veličini srpske žrtve i svake druge žrtve Velikog rata, nešto je što ovu predstavu lišava bilo kakvog ograničenja na lokalno i "naše": Milutin u svakom trenutku svog vojevanja (ratnog, životnog i duhovnog) ispred sebe, iza sebe, i pored sebe ima čoveka i gleda u njega. I ne veruje da je čovek čoveku toliko nečovek i dušmanin. Milutin i njegovo žitije u mojoj, a i u rediteljskoj koncepciji je jednostavno rečeno - antiratna drama.

* Vaša monodrama dostojna je književnog naslova, zahvaljujući sjajnoj režiji i adaptaciji Egona Savina koji kaže da nas Milutin opominje da heroji još postoje među nama, poput ovog mudrog seljaka koji jasno vidi svu tragičnost stradanja?

- Desila se lepa sinergija. Egon i ja, koliko god sa strane izgleda da smo različiti i različitih interesovanja, jedan u drugom pronašli smo dobrog saradnika u kontekstu interesovanja onog osnovnog, pozorišnog, a to je naturalizam i verizam. Uz njegovu ogromnu rediteljsku pomoć i autoritet, to je nešto što ja, čini mi se, u poslednje vreme postižem u svom glumačkom izrazu na beogradskim scenama. Egon je, kao potomak naroda sa izuzetno negovanom kulturom sećanja i politikom pamćenja, iskreno i istinito bio ganut nad sudbinom srpskog seljaka i njegovog velikog stradanja. Zato se uhvatio ukoštac sa ovom pričom i zajedno sa mnom isplakao svaku suzu. I šajkača koju ponosno nosim u predstavi natopljena je tim suzama. Ipak, moram da kažem da je važnije šta nosimo u glavi nego - na glavi.

Egon Savin, Dušan Kovačević i Nenad Jezdić / Foto Petar Milošević

* Zašto srpski seljak i večiti stradalnik, so ove zemlje, uvek dalje i dublje vidi od mnogo obrazovanijih sunarodnika?

- Čitao sam jedan stari intervju Danka Popovića u kome ga pitaju kako je postigao da svaka reč, svaka misao i ideja, zvuči kao poslovica i izreka. Onda on počinje da govori o Milutinovim poreklu iz Stare Hercegovine i kako je čovek tamo, u kršu i kamenu, u ogromnom a jalovom prostoru, bogatio i kitio svoju misao. Kad se čovek s takvom idejom i darom našao na plodnoj šumadijskoj zemlji, susreo se sa poljoprivredom i malo mu je slobodnog vremena ostalo, jer je zemlju trebalo gajiti i njiviti. Zato je njegova misao postala tako jezgrovita i poslovična. Zgusnuo ju je u plodnoj Šumadiji, a i rečenica mu je postala mnogo jezgrovitija. To je divno. Jer, mi smo narod njegoševski, ma koliko to danas zvučalo nemoderno i nepopularno.

 

Foto Nikola Skenderija

PIŠČEVA ŽELjA

JEDNO od najčitanijih dela posleratne srpske književnosti, "Knjiga o Milutinu", od 1985. kad je nastalo, doživelo je više od četrdeset izdanja.

Tek u novembru prošle godine, po davnašnjoj želji pisca, dobilo je svoju pozorišnu verziju i to upravo na sceni na kojoj je priželjkivao da je vidi - Zvezdara teatru. Pre same premijere, prva Jezdićeva publika i kritika bile su njegove komšije kojima je na imanju, pekući rakiju, kazivao priču o Milutinu.

Foto Nikola Skenderija

ZATURENI UZORI

- VEOMA je važno da svi naši Milutini koji se nalaze u porodičnim albumima, fasciklama, sećanjima - ponovo ožive. U tome je najveća vrednost ove predstave. Pitam se gde smo se svi mi posle takvih uzora zaturili i nestali? Milutinova priča u mojoj glavi i iz mojih usta, daje celovit kontekst svemu što mislim, osećam i u šta verujem - istakao je uoči premijere popularni glumac, objašnjavajući razloge zbog kojih je poželeo da Popovićevog junaka oživi na sceni.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave