DAN KADA JE SRCE BEOGRADA RASKRVARIO NATO: U noći između 2. i 3. aprila 1999. prvi put, posle 1945. bombardovana jedna evropska prestonica

Dragana MATOVIĆ

02. 04. 2023. u 08:00

SAMO najveći zločinci mogu preko glava novorođenčadi i pacijenata koji leže u Urgentnom centru, priključeni na aparate za veštačko disanje, raketama da gađaju zgradu u neposrednoj blizini.

ДАН КАДА ЈЕ СРЦЕ БЕОГРАДА РАСКРВАРИО НАТО: У ноћи између 2. и 3. априла 1999. први пут, после 1945. бомбардована једна европска престоница

Privatna arhiva

U ovim rečima docenta dr Vladimira Đukića, nekadašnjeg direktora Urgentnog centra u Beogradu, sažeta je zaprepašćenost svih dobronamernih ljudi zbog izbora mete, zgrade MUP, koju su avioni NATO alijanse gađali u noći između 2. i 3. aprila 1999. godine. Tada je, prvi put posle Drugog svetskog rata, bombardovan centar jedne evropske prestonice. Krstarećim projektilima pogođene su zgrade republičkog i saveznog MUP u Ulici kneza Miloša u Beogradu, u neposrednoj blizini kompleksa zgrada Kliničkog centra Srbije, u kome se nalazi desetak bolnica, među kojima i porodilište, Hitna pomoć. Na zgradi neuropsihijatrijske klinike "Laza Lazarević" od jačine detonacija popucala su sva prozorska stakla, a stradala je i velika količina izuzetno vredne arhivske građe smeštene u jednoj od državnih zgrada koje su bombardovane.

- Od samog početka NATO bombardovanja nije prošao nijedan dan, niti jedna noć, a da neki objekat na području šire ili uže okoline Beograda nije bombardovan - kaže, za "Novosti", Ratko Bulatović, tadašnji čelnik gradskog štaba za vanredne situacije, koji je i sam teško stradao prilikom bombardovanja Generalštaba VJ u srcu prestonice. - U to vreme sam bio gradski sekretar za inspekcijske poslove, a moj ratni raspored je bio pomoćnik načelnika Gradskog štaba civilne zaštite. Sve gradske službe su radile zahvaljujući angažmanu nas iz Gradskog štaba. Beograđani su bili sigurni da neko brine o njima i da nisu prepušteni na milost i nemilost NATO bombarderima. Prodavnice i gradski saobraćaj su radili, osim u vreme vazdušne opasnosti. I svi domovi zdravlja i bolnice su bili otvoreni. Grad je, kako tako, pod bombama funkcionisao.

Privatna arhiva

 

VELIKA SRAMOTA

- DO današnjeg dana nije precizno saopšteno koliko je ljudi poginulo u noći kada sam i ja nastradao - kaže Bulatović. - Poginulo je nekoliko slučajnih prolaznika i policajaca. Nije mi jasno zašto se to nije obelodanilo. Velika je sramota što se za 24 godine nije utvrdio tačan broj poginulih i ranjenih.

Napad Severnoatlantske krvave armade na centar Beograda počeo je 50 minuta posle ponoći tog 3. aprila 1999. Posle snažnih detonacija razvio se gust dim, a zatim je izbio požar.

- Ulica kneza Miloša ubrzo je blokirana zbog bezbednosti građana. Na sreću, niko u bombardovanju zgrade MUP tada nije nastradao - seća se Bulatović. - Veliki broj Beograđana je izašao iz skloništa da pomognu ako treba. Mnoge je snažna detonacija trgla iz sna, ali panike na ulicama nije bilo.

TOKOM agresije glavni grad bio meta svih 78 dana

Novinari su tada zabeležili da je razorene objekte policije koje su gutali vatreni jezici obišao Vlajko Stojiljković. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova je, između ostalog, rekao: "Aprila 1941. Hitlerovi nacisti su bombardovali Beograd. Evo, 1999. aprila takođe, Klintonovi nacisti i NATO organizacije ponovo bombarduju Beograd. Naškodili su sebi i celom civilizovanom svetu. Ovo je zlodelo monstruma i zločinaca."

Zgrada MUP Srbije bila je arhitektonska lepotica Beograda i celog Balkana. Autor tog zdanja bio je akademik Ivan Antić, dobitnik domaćih i svetskih priznanja. A, na terenu je te večeri bio i predsednik državne Dume Ruske Federacije Sergej Baburin, koji je rekao da "bombardovanje Severnoatlantske soldatske svedoči o tome da se u Evropi pojavio ljudožder, NATO, koji pokazuje svoje pravo lice u Jugoslaviji".

U NAPADU 29. aprila poginulo troje, 40 je ranjeno

Te noći, u bombardovanju užeg centra Beograda, uništena je i zgrada Komesarijata za izbeglice, koja se nalazila uz zgradu MUP Srbije. A, deo zaposlenih je samo dva sata pre eksplozije bio u zgradi i zbrinjavao oko 500 raseljenih osoba koje su tek stigle sa Kosova i Metohije. Samo nekoliko minuta posle strahovite eksplozije na mestu događaja bili su rukovodstvo i uprava Kliničkog centra, čiji je tadašnji direktor dr Jovan Hadži Đokić rekao:

- Kao nešto najgnusnije i najstrašnije smatram to što smo od ljudi koji sebe smatraju navodnim tvorcima demokratije sklanjali trudnice i novorođenčad, da ne bi bili spaljeni u požaru NATO aviona i njihovih bombi, koje šalju i na civilne objekte i bolnice. Nikoga ne mogu umiriti komentari NATO da su avioni precizni, jer područje koje gađaju je gusto naseljena sredina u centru Beograda. Naše bolnice i instituti udaljeni su na 20 metara, a zna se da ne može postojati stoprocentna preciznost. Pored Kliničkog centra nalaze se Institut za onkologiju i radiologiju i Univerzitetska dečja klinika.

A, doktor Vladimir Đukić nije krio ogorčenost novinarskim izveštajima stranih medija:

- Izmasakrirali su snimak RTS u kojem se vide bebe u skloništu. Prethodnih dana ekipe Bi-Bi-Sija i En-Bi-Sija su prošle kroz našu intezivnu negu i šok, a zapravo su slikali antene na zgradi MUP koje se vide kroz prozore bolesničkih soba. Stalno mi postavljaju cinična pitanja, provokacije u stilu "kako samo sedam žrtava". A, ja ih pitam da li je to malo. Svi onkološki pacijenti kojima se odlažu operacije su praktično osuđeni na smrt, a oni to ne računaju.

Privatna arhiva

 
U BEZUMNOM činu rušenja Generalštaba Vojske teško ranjen Rade Bulatović, tadašnji čelnik gradskog štaba

Narednih dana detonacije su odjekivale po celom Beogradu, a najžešći napad od početka agresije dogodio se u noći između 29. i 30. aprila. Te večeri, prvo je u 22.35 srušen je Avalski toranj. Zatim je uništen predajnik Studija B u Borči. Onda su ponovo raketirane zgrade republičkog i saveznog MUP. U 2.40 pogođena je zgrada Generalštaba. Tada je Ratko Bulatović sa ekipom izašao na teren da vidi da li ima žrtava. Zvanično, u toku ovih napada poginulo je troje ljudi, a 40 je ranjeno.

- Požurili smo da pomognemo ranjenima - priča nam Bulatović. - Na semaforu, na raskrsnici Kneza Miloša i Nemanjine, zatekli smo dva mrtva mladića u automobilu. Gomile šuta i građevinskog materijala bilo je po ulici. Generalštab je bio u plamenu. Ušli smo unutra kad su nas preko radio-veze upozorili da se sklonimo jer sledi novi napad. Nije bilo vremena za sklanjanje. Prvi put se desilo da su se zločinački bombarderi NATO-a u kratkom vremenskom intervalu vratili da gađaju isti objekat. Znali su da su spasilačke ekipe unutra. Kao da su namerno hteli da pobiju pripadnike spasilačkih ekipa, da nas obezglave i da zavlada još veći haos i panika u narodu. Odlučili su se za bezumni zločinački čin.

RANjEN I FOTO-REPORTER "NOVOSTI"

U DRUGOM napadu na pustu zgradu Generalštaba, ranjen je i foto-reporter "Novosti" Igor Marinković. Kada je pala prva bomba na zgradu MUP, on i naš novinar Dragan Vujičić "odjurili" su tamo iz redakcije. Čim su stigli, sledeća bomba pogodila je Generalštab. Pojurili su do te zgrade i samo što su stigli eksplodirala je druga bomba.

- Bio sam desetak metara ispred zgrade Generalštaba kada sam video kako ljudi trče prema železničkoj stanici. U tom momentu druga bomba je pogodila zgradu. Osetio sam da mi se nešto toplo sliva niz lice, peta mi je bila povređena i nisam moga oda hodam. Imao sam sreće da me nisu pogodili geleri, već samo delovi zgrade - priča Igor, koji je sa slomljenom petom prvo otišao do redakcije "Novosti". Tek kad je predao fotografije otišao je kod lekara.

Začuo je dve jake eksplozije i pao. Seća se bleska, a onda je zavladao mrak. Pomislio je da je došao kraj. Nekako je smogao snage da motorolom obavesti štab da je ranjen. Lekari su mu spasli život, ali su morali da mu odseku noge, obe, visoko iznad kolena. Imao je tada 40 godina.

- Probudio sam se sutradan u šok-sobi Urgentnog centra Srbije - kaže Bulatović. - Čudo je da sam preživeo. Doktori su učinili sve što su mogli da me vrate iz kome i spasu život. Rane su bile teške, mnogo sam iskrvario da su i oni rekli da sam medicinski fenomen. Ostao sam živ da i 24 godine kasnije, kao jedan od više hiljada stradalnika, svedočim o tom strahovitom zločinu koji ne sme nikada da se zaboravi, niti da se oprosti.

NEVINA KRV

SVOJU tešku sudbinu, Bulatović je opisao i u stihovima 2019.

U rano proleće leta Gospodnjeg

Hiljadu devesto devedeset devete

Bombe NATO pakta spržiše moje

Butine, kolena, cevanice, pete

I dok ovih godina, ovako prikraćen

Između zemlje i neba šetam

Razmišljam, dobro je što sam ipak živ

Da im još malo i ovakav smetam

Da ih podsećam na brojna zločinstva,

Da ih opominjem, da im prkosim

Pred pokoljenjima, oni nek se stide,

A ja svoje rane sa ponosom nosim

U reku nevino prolivene krvi

Što nemirno huči, bučno kao slap,

Znam nisam jedini nit zadnji nit prvi

Koji u nju prosu jednu svoju kap

Ova moja reč nemoćne utehe

Neka se daleko, čak do neba čuje,

Ja im ne opraštam, davno je rečeno

Da krv nevina nikad ne miruje.

Posle oporavka Bulatović je nastavio da radi. Uz pomoć pomagala, proteza i štaka, naučio je da se kreće. Radio je sve do 2008. godine. Tada je otišao u penziju.

- Nismo ni svesni koliko možemo da izdržimo - kaže Bulatović i zaključuje da čovek mora da se pomiri sa stvarima koje ne može da promeni.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (9)

UEFA GLEDA I NE VERUJE: Evo šta će Belorusija da uradi zbog EURO 2024