Miloš Stanković: Zamke Građanskog zakonika

TOKOM ove ili naredne godine, Republika Srbija će među poslednjim državama u Evropi dobiti svoj građanski zakonik, na koji čeka još od završetka Drugog svetskog rata.

Da apsurd bude veći, Kneževina Srbija je svoj Građanski zakonik donela još 1844., odmah nakon Francuske i Austrije, a više od pola veka pre Nemačke i Švajcarske. Nužnost građanskog zakonika nije zahtev koji pred nas postavlja EU, kako se to često i netačno navodi. To je zahtev za poštovanje sopstvene pravne tradicije, koju je brutalno prekinuo komunistički režim donoseći 1946. "Zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije", kojim je stavljeno van snage celokupno zakonodavstvo koje je do tada bilo na snazi. Građanski zakonik je u svakoj državi jedan od stubova pravnog sistema, temeljni propis koji ne samo da uređuje celokupnu materiju ličnog, porodičnog, obligacionog, stvarnog i naslednog prava, već i zakon od nemerljivog kulturnog značaja koji omogućuje dalji razvoj prava i doprinosi pravnoj sigurnosti.

Iako se u javnosti stvorio utisak da će odnos roditelja i dece biti sudbinski definisan trećom knjigom Građanskog zakonika, to nije sasvim tačno. Centralne teme u javnoj raspravi koja je već neformalno počela, odnose se na potencijalno uvođenje zabrane fizičkog kažnjavanja dece i mogućnost dopuštanja surogat matrinstva, ali postoji još veliki broj problema o kojima se nedovoljno govori. Iako su i važećim Porodičnim zakonom i Prednacrtom Građanskog zakonika propisani "pravo i dužnost roditelja da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva", malo je reči o ambijentu u kojem roditelji treba da ostvaruju ovo svoje pravo, koje istovremeno predstavlja i njihovu dužnost.

Ustav Srbije iz 2006. u čl. 10, st. 1 navodi da su u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo. Pismo je jedan od kamenova temeljaca u kulturnom i nacionalnom identitetu svakog naroda. Koliko se o tome vodi računa u EU, vidljivo je već pristupom njenoj zvaničnoj internet prezentaciji koju je moguće čitati na jeziku i pismu svake od država članica. Bogatstvu kulturnog izraza u Srbiji i srpskog jezika doprinosi i to što se mogu ravnopravno koristiti oba pisma. Međutim, u našoj zemlji se preko 80% albuma za sličice, knjiga za decu i slikovnica štampa samo na latinici, tako da roditeljima nije ostavljen izbor da svom detetu kupe knjigu na jednom ili drugom pismu.

U jednom takvom časopisu ("Bravo") koji je namenjen tinejdžerima, u broju od 9. 2. 2015. godine na strani 39 osvanuo je tekst "Kako zadovoljiti momka", propraćen sa dva crteža koji eksplicitno objašnjavaju kako treba masturbirati. Ako se zna i da su među devojčicama popularne "brac lutke", obučene kao starlete i porno-zvezde, zaista možemo da se zapitamo kakve se subliminalne poruke i etički principi usađuju našoj deci.

Najveći broj crtanih filmova (npr. "Bambi", "Tri praseta" ili "Šrek") koji se prodaju ili iznajmljuju po video-klubovima u Srbiji sinhronizovani su samo na hrvatski jezik. U Poljskoj je svojevremeno pokrenuta javna rasprava o tome da li programi za decu kao što su "Teletabisi" i "Sunđer Bob Kockalone" razvijaju kod mladih različite oblike devijantnog ponašanja, nakon čega su televizijski sadržaji koji se emituju deci počeli da se prikazuju pod pojačanom kontrolom.

U Japanu su 1997. nakon 38. epizode crtane serije "Pokemon" u bolnicu odvezena 653 deteta sa simptomima epileptičnih napada usled čestih emitovanja kombinacije plave i crvene boje.

Pored pomenutih crtaća, u Srbiji je prikazivana i crtana serija "Jugio" (Yu-Gi-Oh), koju su pratile karte za igranje čiji je smisao da igrači (deca) učestvuju u borbi demona. Neke od tih karata nose imena kao što su "Đavo" ili "Zlo mučeništvo", a karta koja označava kraj igre i pobedu jednog od igrača zove se "Ugovor sa gospodarom tame", jer duša poraženog pripada ovakvom "Gospodaru".

Demokratska država ne može i ne sme da kontroliše način na koji roditelji vaspitavaju svoju decu na dnevnom nivou. Ali Srbija može i mora da reaguje kada roditelji ne vrše svoje pravo i obavezu na način propisan zakonom. Isto kao što na osnovu Konvencije o pravima deteta koju je ratifikovala, Srbija ima dužnost da donošenjem i poštovanjem propisa iz najrazličitijih oblasti društvene stvarnosti stvori uslove u kojima će roditelji moći da vaspitavaju i obrazuju svoju decu i usmeravaju ih ka usvajanju emocionalnih, etičkih i nacionalnih vrednosti svoje porodice i društva.

Iz tog razloga, zalaganje za proširivanje prava deteta bez prethodne garancije postojećih prava, predstavljaće samo mrtvo slovo na papiru i "rešavanje" jednog problema stvaranjem novih problema.

Miloš Stanković, asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu