U VRTLOGU DIPLOMATSKIH ZAPLETA: Politički odnosi u Evropi uticali na slom Prvog srpskog ustanka

Dr Radomir J. Popović

15. 02. 2021. u 10:38

UZROCI sloma Prvog srpskog ustanka su mnogobrojni. Te uzroke ne treba tražiti i posmatrati jednostrano kroz očitu nesrazmeru vojnih snaga Srba i Turaka već i u ukupnim odnosima na evropskom kontinentu na početku 19. veka.

У ВРТЛОГУ ДИПЛОМАТСКИХ ЗАПЛЕТА: Политички односи у Европи утицали на слом Првог српског устанка

Arhiva

Vreme Prvog srpskog ustanka je epoha Napoleonovih ratova, neprincipijelnih koalicija i imperijalnih težnji velikih sila. Upravo su međunarodne okolnosti u velikoj meri doprinele slomu Prvog srpskog ustanka. Tačnije rečeno, srpsko nesnalaženje u vrtlozima diplomatskih zapleta. Započet kao buna na dahije, ustanak je veoma brzo prerastao u nacionalno oslobodilačku borbu. Dokaz za to je snažan odjek koji je Ustanak imao u susednim pokrajinama u kojima su Srbi živeli: buna u Drobnjacima (1805), Ticanova buna u Sremu (1807), Kruščićka buna u Banatu (1808) i Jančićeva buna u Bosni (1809). Namera ustanika koja se iskristalisala već u prvim godinama borbe bila je obnova državnosti. Od 1804. do 1807. godine u pregovorima sa Portom traženi su modaliteti autonomnog uređenja države pod vrhovnom vlašću sultana. Od 1807. godine posle briljantnih pobeda prethodne godine i stupanje u savezništvo sa Rusijom sve više je sazrevala misao o uspostavljanju državne nezavisnosti, koja je ostvarena proterivanjem Turaka iz Srbije i uspostavljanjem sopstvene organizacije vlasti.

Srbi su prestali da plaćaju harač i ostale feudalne obaveze Turcima. S druge strane, Rusi kao srpski saveznici nisu mogli u potpunosti da izađu u susret srpskim ciljevima, prvenstveno što su morali da vode računa o svojim imperijalnim interesima, ali i o odnosu sa ostalim evropskim silama, kojima nije išlo u račun rasparčavanje Osmanskog carstva i eventualno stvaranje nezavisne srpske države. Napoleon, Velika Britanija i Austrija su podržavale suverenitet Osmanskog carstva i smatrale su da bi srpska država nesporno bila pod ruskim uticajem.

ŠIRENjE ruskog uticaja na desnu obalu Dunava za te sile bilo je prosto neprihvatljivo. Čak i odnosi među saveznicima, Srbima i Rusima, nisu bili iskreni. Ustanici nisu mogli da razumeju to što su Rusi već na početku rata potpisali primirje sa Turcima u Sloboziji 1807, što je izostala ruska pomoć u vreme srpske ofanzive u proleće 1809. godine, ali i Rusi nisu mogli da razumeju srpske nacionalne aspiracije. Zbog toga je ruska vojna, materijalna i diplomatska pomoć bila izuzetno velika i značajna, davala za pravo ruskim diplomatskim predstavnicima u Srbiji Konstantinu Konstatinoviču Rodofinikinu (1807-1809) i Teodoru Ivanoviču Nedobi (1809-1813) da se ponašaju kao Karađorđevi savladari. Otuda nastojanja Karađorđa i ustaničkog vođstva da mimo Rusije pronađu podršku i na drugim stranama.

Posle poraza 1809. godine u Francusku je poslat Rado Vučinić koji je četiri godine uzaludno čekao na prijem kod Napoleona. Takođe, pokušano je da se stupi u savezništvo sa Austrijom, kojoj je nuđeno da zaposedne Beograd i Šabac. Iako su se srpsko-ruski odnosi popravili 1810. godine, Bukureški mir i povlačenje ruske vojske iz Srbije 1812. godine doneli su nova iskušenja. Bukureški mir je dugoročno Srbima omogućavao da urede autonomnu državnu upravu, ali u vreme potpisivanja taj mir je oduzimao mnogo što su ustanici stvorili na bojnom polju. Srbi nisu mogli da se pomire s gubitkom stvarne nezavisnosti, odlučili su da pregovorima zavaraju Turke i da se spremaju za odbranu, ali su u tome poklekli 1813. godine. Tako je Srbija 1813. godine stajala sama prema moćnoj Osmanskoj carevini. Austrija je iz hrišćanskog milosrđa omogućila brojnim srpskim izbeglicama da 1813. godine spas pronađu na njenoj teritoriji.

NAPOLEONOVO PROKLETSTVO

PIŠUĆI o Prvom srpskom ustanku, Milorad Ekmečić je zabeležio "Napoleonovo prokletstvo", navodeći reči francuskog cara iz 1805. godine da bi samo jedan palac zemljišta na desnoj obali Dunava pod ruskom kontrolom bio ravan opštem rasulu Osmanskog carstva i da je "Austrija geografski neprijatelj Srbije", zaključujući da je tada nastalo "istorijsko prokletstvo nad celom budućnošću srpskog naroda, pošto mu je utisnut (...) na čelo beleg večnog saveznika Rusije".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

NESVAKIDAŠNJE ISKUSTVO JEDNOG DOSTAVLJAČA: Ne znam da li da bacim one kese i klisnem niz stepenice, ili da stoički sačekam...