UMETNOST I POLITIKA: Političko uslovljavanje je za umetnost tek novi stvaralački izazov, koji je podseća na njenu autonomnu prirodu

Jagoš Đuretić

14. 12. 2021. u 18:28

DA li je moguće precizno razgraničenje između politike i umetnosti s obzirom na to da se obe te stvaralačke delatnosti nalaze na istom zadatku i u međusobnom prožimanju, i šta je u korenu njihovog međusobnog odnosa?

УМЕТНОСТ И ПОЛИТИКА: Политичко условљавање је за уметност тек нови стваралачки изазов, који је подсећа на њену аутономну природу

Foto Tanjug

Žan-Žak Ruso, razočaran rezultatom ukupnog civilizacijskog progresa, započinje svoj slavni "Društveni ugovor" sledećim uvidom: "Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima". Ja bih dodao, naročito nakon naknadnih, odnosno savremenih iskustava, da je autentično umetničko stvaralaštvo jedini sektor čovekovog bića u kome je on sačuvao neprotivrečne dokaze o tome da je doista rođen u slobodi i za slobodu koja ne ugrožava Drugog, već naprotiv, da u slobodnom uspostavljanju individualiteta Drugog vidi mogućnost potvrde svog identiteta. Ali s kakvim bi osećanjem sudio ovaj dalekovidi mislilac slobode osamnaestog veka i kako bi imenovao aktuelno stanje čovekove slobode kad bi se kakvim čudom obreo među ljudima dvadeset prvog veka? Da li bi, zadivljen čovekovim iskorakom u svemir, uskliknuo glasom svoga vremena: "Homo Deus est, ergo liber est", ili bi se, ponukan Šekspirovim glasom slobode iz dva veka dubljeg mraka, složio s autorom ovih redova da je čovek, protivrečno dokazujući svoju svemoć u društvenim odnosima na terenu politike, uporno potvrđivao i potvrđuje svoju nemoć spram samog sebe? Stoga je umetničko stvaralaštvo jedini domen čovekovog bića u kome je on sačuvao neprotivrečne dokaze o tome da je doista rođen u slobodi i za slobodu koja ne ugrožava Drugog, već, naprotiv, koja u slobodnom uspostavljanju individualiteta Drugog vidi mogućnost potvrđivanja vlastitog identiteta. Sav ostali razvojni civilizacijski korpus, u tehnološkom, ekonomskom, psihosocijalnom i političkom aspektu, predstavlja samo beskrajnu klackalicu slobode i neslobode, pri čemu programske bitke za osvajanje prostora slobode sve češće poprimaju lukave meke forme svoje suprotnosti, a tehnološko čupanje korena neslobode završava se u pukoj zameni njenog mesta stanovanja i predstavlja tzv. razvijanje čovekovog bića u svoju protivrečnost, u kome se često, naročito nakon krupnih egzistencijalnih iskustava, baš onaj najnehumaniji deo čovekovog bića razotkrije kao netaknut.

Nasuprot tome, ono umetničko u čovekovom biću kao njegov humani konstituens koji čoveka nesporno čini osobenim bićem, u suočenju s tehnološkim napretkom izgleda da raspolaže manjom otpornom snagom, i čini se da kalkulativno biće savremenog doba lakše ugrožava sam njegov koren - duhovnost - kritičkom svešću i voljom za slobodom obdarenog bića, nego što toj humanosti trajno proširuje prostor.

Kako se sve to ipak zbiva uprkos čovekovom vekovnom racionalnom naporu da postigne upravo suprotni cilj, to se on danas sve očiglednije suočava sa iracionalnim rezultatom svog racionalnog rada. Besmisao tog sveopšteg napretka "slobode" u savremenom dobu, pa prema tome i u umetnosti, kulminira u činjenici da je umetničko stvaralaštvo sve više prinuđeno da traži svoj spas na tržištu, gde može opstati samo po cenu svoje (modernom terminologijom rečeno) "genetske modifikacije"; dakle, po cenu napuštanja svoje autentičnosti. Stoga se tu u sve naglašenijem vidu javlja država kao prvorazredni politički činilac, koji na sebe preuzima odgovornost za njen opstanak, ali ovo opet ima svoju cenu, koja se ispostavlja najčešće u rafiniranoj formi, u formi demokratskog pakovanja. Otuda je odnos politike i umetnosti u savremenom dobu delikatniji nego ikad.

Najopštije govoreći, politika je upravljanje, odnosno uticaj na upravljanje ljudima, njihovim odnosima u društvu, kao i materijalnim uslovima njihovog društvenog opstanka.

Stoga je politička delatnost uvek usmerena na sticanje društvene (nad)moći, odnosno na osvajanje postojećih ili uspostavljanje novih poluga političke vlasti u društvu. Još su stari Grci, napredujući u svom društvenom samorazumevanju, uočili da poluge državne vlasti mogu doći u ruke pojedinca (autokratija), nekolicine (oligarhija) ili većine naroda (demokratija).

U biti je političkog čoveka da teži bezgraničnom proširenju svoje društvene moći kao nadmoći, pa je tako u prirodi vladajućih političkih činilaca težnja ka rasprostiranju svoje moći na sve oblike društvenog života, čime se pokušava u praksi izbrisati razlika između države i društva. U takvim sistemima svaki oblik društvenosti i svaki oblik individualnog samopotvrđivanja postaje političko pitanje, koje je politički uslovljeno.

Ovo je trenutak u kome se suštinske razlike između politike i umetnosti kao društvenih fenomena ne samo jasno vide nego se ne mogu ni prikrivati, jer umetničko stvaralaštvo, da bi doista bilo umetničko, ne podnosi nikakvo političko uslovljavanje. Štaviše, političko uslovljavanje je za umetnost tek novi stvaralački izazov, koji je podseća na njenu autonomnu prirodu, koja mora da se dokazuje i brani kao imanentni uslov njenog autentičnog postojanja.

U tom međusobnom nepodnošenju veoma se brzo pokazuje da ove dve forme ljudskog delanja sasvim različito participiraju u slobodi i u onome što je opšte i opšteljudsko.

Kako je ljudsko društvo nezamislivo kao društvo sasvim prevladanih partikulariteta, to je stanovište politike u praksi uvek i neminovno partikularno stanovište. Čak i kad je ona u svom praktičnom delovanju usmerena na proširenje prostora slobode, njeno je stanovište suprotstavljeno nekim drugim političkim gledištima čiju slobodu ograničava, naizmenično u ime dobro i loše shvaćene opštosti. Uostalom, istorijska ograničenost njenim stanovištem u principu određuje karakter efemernog važenja. Zbog svega toga njena je opštost uvek partikularna.

Umetnost se, naprotiv, kao stvaranje lepog i uzvišenog, u načelu obraća čoveku kao takvom i s pravom zahteva apsolutnu slobodu za sebe i Drugog, jer ona nikoga i ništa ne ugrožava. Stoga je ona jedina forma ljudskog stvaralaštva koja ne proizvodi svoju negaciju. Sviđanje i nesviđanje spram njene kreacije lepog nemaju karakter istinskog opozita, jer oni nisu u odnosu međusobnog poništavanja, već bi se pre moglo reći da su u imanentnom odnosu uzajamnog podržavanja i uzdizanja.

U svojoj zaokupljenosti stvaranjem lepog i stvaranjem za Drugog, umetnost podrazumeva apsolutnu slobodu i takvu je želi i za Drugog, ali za razliku od ostalih disciplina duha, ne može biti ideološka baza bilo koje politike. Zbog svega toga nije stvar slučaja, već je u logici same stvari to što istinska umetnička dela ne podležu istorijskim ograničenjima, već imaju karakter "večnog važenja" i istinske opštosti.

(Iz knjige "Na bespuću
nezadrživog napretka",
izdavač "Arhipelag")

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLJEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

STEPA KOD JEDRENA OSVETIO UGLjEŠU I VUKAŠINA: Pre 85 godina u Čačku preminuo vojvoda Stepa Stepanović, veliki srpski vojskovođa

BRIŽLjIVO upakovane dve nagorele voštanice i jedna raskošna osmanska sablja pronađene u skromnoj sobi Stepe Stepanovića posle njegove smrti 27. aprila 1929. otkrile su da veliki vojskovođa nije smatrao pobede na Ceru i Solunskom frontu najvažnijim bitkama koje je vodio, već osveta srednjovekovnih srpskih vitezova izginulih u Maričkoj bici.

28. 04. 2024. u 06:30

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

REZOLUCIJOM O SREBRENICI PRIKRIVAJU SVOJE ZLOČINE: Nemačka istorijski falsifikat potura na godišnjicu oslobođenja Dahaua, fabrike smrti

NEMAČKA koja je glavni sponzor sarajevske „Rezolucije o Srebrenici“ pokušava da progura taj cinični istorijski falsifikat kroz Generalnu skupštinu UN u vreme jedne tragične godišnjice, oslobođenja koncentracionog logora Dahau, nespornog svedočanstva o najvećem genocidnom programu u istoriji čovečanstva čiji je autor – Nemačka.

28. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

ČUDO U BEOGRADU: Ruska himna prestala da se intonira tokom dodele zlata, a onda se desilo - ovo (VIDEO)