"MEDENI MESEC" SANU I VLASTI NIKAD NIJE DUG: Akademik Vladimir Kostić, predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti

V. N.

19. 11. 2021. u 21:11

SRPSKA akademija nauka i umetnosti ima važnu ulogu "čuvara sećanja" i kritičkog tumača istorije, i pospešivanja "identitetskih nauka".

МЕДЕНИ МЕСЕЦ САНУ И ВЛАСТИ НИКАД НИЈЕ ДУГ: Академик Владимир Костић, председник Српске академије наука и уметности

Predsednik SANU Vladimir Kostić na jednom od ranijih skupova u Akademiji, Foto Petar Milošević

Na nekim od nasipa koji nas štite od poplave zaborava, SANU je ostajala sama ili u uskom krugu institucija i pojedinaca koji te nasipe brane.

Ovako, za "Novosti", akademik Vladimir Kostić, predsednik SANU, povodom velikog jubileja, tumači ulogu ove institucije u našem društvu.

On dodaje da je već u tekstu Zakona o SANU i njenom Statutu definisano da je ona usmerena na sva tri vremenska sloja - prošlost, sadašnjost i budućnosti.

- Poseban izazov predstavlja postavljanje prema aktuelnim problemima, a da se ne potone u tabloidne efemernosti svakodnevice. SANU kroz svoj rad, sa promenljivim uspehom, preuzima kao deo svojih aktivnosti i ono što bi nazvali "potragom za vrednostima i njihovo ustanovljavanje" - navodi akademik Kostić.

- Konačno, na SANU i njoj sličnim institucijama je i obaveza da omoguće neophodna naučna predviđanja i pripreme za doček budućnosti, čije obrise jedva da naziremo, a svesni smo da nemamo mnogo prostora, ni luksuza, da se iznova iznenađujemo.

Da li je značaj SANU danas veći nego što je bio u prošlosti, ako se uzme u obzir i rad organizacija koje su joj prethodile?

Vreme i okolnosti umnogome određuju značaj institucija, pa su sva poređenja potencijalno pogrešna i nezahvalna. Nikada nije postojao iole duži "medeni mesec" između SANU (uključujući naravno i njene istočnike) i vlasti, društva, i drugih institucija. Ali valjda su takvi tinjajući ili ispoljeni nesporazumi preduslov kreativnijeg promišljanja trenutka. Inače bi utonuli u lažni, licitarski doživljaj idile.

Današnji trenutak međutim, nosi izvesne specifičnosti kroz "krizu elita", narastajući populizam, "krizu ekspertskog mišljenja" i uticaj društvenih mreža koje kroz instant reakcije nude osećaj svekolike jednakosti. To danas ne mimoilazi ni SANU.

Koji su ključni događaji u društvu, od Drugog svetskog rata do danas, koji su se reflektovali na rad SANU?

Izdvojio bih dva perioda. Prvi je period nakon kraja Drugog svetskog rata. Tada je trebalo sa mnogo mudrosti i takta naći zajednički jezik između pobednika koji su, kao što to obično biva kod nas, iz početka gradili "novi svet" i akademika koji su, gotovo po definiciji, pripadali starom. U tom hodu "po jajima" iznedrile su se mnogobrojne priče (istinite i neistinite), poput one o prijemu Josipa Broza Tita za počasnog člana. Lično, voleo bih da se ta epizoda nije desila, ali se ne bih usudio da bilo koga osuđujem gledajući na ono malo činjenica kojima raspolažemo kroz moje današnje naočare.

Koji je drugi period?

To je period Memoranduma i o njemu smo mnogo govorili tokom njegove tridesetogodišnjice. On je kao pokrov pokrio SANU i od njega se dugo nije videlo ništa od onoga što se u njoj događa. Često gorljivi kritičari kod nas ili iz inostranstva (a mi smo preveli tekst na nekoliko jezika) nisu ni skrivali da tekst koji kritikuju nisu ni čitali. Postoji jedna anegdota sa ambasadorom velike sile koji je pred mnogo ljudi ubedljivo govorio o grehu Memoranduma sa karikaturalnim i netačnim tvrdnjama. Zamolio sam ga da sednemo i zajedno čitamo taj tekst (nacrt je preveden i na njegov jezik) i da ću se zauvek povući ako mi on prstom pokaže gde se u tekstu nalaze njegove tvrdnje. I nisam ja branio Memorandum, nego mi je bila nepodnošljiva lakoća optuživanja. Tako je ovaj dokument, nikada zvanično prihvaćen u samoj Akademiji, postao naša himera (da upotrebim Dučićev omiljeni izraz), ali ako bi se našao neki Belerofont među nama, u javnosti su spremnije napadali njega nego himeru. Memorandum je zbog nečega nekome bio potreban - eto polazišta za teoriju zavere, ali vas upozoravam da nisu sve zavere samo plod paranoidnih mozgova. O tome svedoče priče u regionu o postojanju Memoranduma 2, pa čak i 3 - jedino što o tome niko u SANU ne zna ništa!

Foto V. Danilov

Koji trenuci su u novijoj istoriji Akademije bili prelomni za nju i kakve su posledice ostavili na njen rad i percepciju u javnosti?

Prelomne trenutke u novijoj istoriji SANU ne vidim, a da eventualno napade na moju malenkost ili tvrdnje koje se neretko zasnivaju na neistinama ili kompletnim konstrukcijama doživim kao prelomne, trebalo bi da budem neumesno pretenciozan.

Na čelu Akademije ste od 2015. godine. Kada se osvrnete na taj period, da li ste uspeli da ostvarite ciljeve koje ste sebi postavili na početku prvog mandata?

Istina je negde na sredini. Početak je najambiciozniji, a onda vremenom shvatite da Akademija ima svoje višestruko proveravane rutine i da jednostavno ne treba bezglavo juriti u povlađivanju između ostalog i samonametnutoj ulozi "reformatora". Ritam SANU nije poput mehaničkog mehanizma koji možemo menjati ubrzanim okretanjem navijača opruge. Ima i nečega što bih nazvao "mudrošću institucije" koju su naši prethodnici obogaćivali, a moguće je da ćemo ponešto i sami dodati. Ali, morate sami da izaberete da li ćete mi verovati, ta mudrost postoji i više puta sam i sam bio svedok njenog postajanja.

Više puta ste članstvu nudili ostavku, ali ona nije prihvaćena. Zbog čega ste hteli da odustanete?

Ostavku sam nudio samo jednom, nakon izbornog ciklusa 2018. godine, ali je, sada vidim iz vašeg pitanja, naraslo na "više puta". Tokom tog predizbornog perioda održano je nekoliko desetina sastanaka u najrazličitijim formatima da bismo postigli zajednički stav da se broj akademika opasno smanjuje (po broju stanovnika najmanji u regionu), da je broj članica nedopustivo mali, tj. oko 10 odsto (to je ovaj Izvršni odbor prvi izneo na svetlo dana) i da su pojedina odeljenja u ozbiljnoj krizi (npr. Odeljenje društvenih nauka). Donesen je čitav niz mera, uključujući i numerus clausus (najviše 25 članova po odeljenju). Uprkos tome, izabrano je samo 14 dopisnih članova, da ne ulazim u sve detalje, što u međuizbornom periodu nije bilo dovoljno ni za prostu reprodukciju broja članova i izbore 2021. godine dočekali smo sa 119 članova, ulazeći tako u spiralu progresivnog smanjenja broja - ponuđena ostavka bila je provera mere moje odgovornosti.

Da li to što na poslednjim izborima članstvo nije postalo brojnije, a starosna struktura nije poboljšana, može da ugrozi rad Akademije?

Može! Ali moram da kažem da ti odnosi nisu linearni i lako predvidivi. Na primer, po broju i starosnoj strukturi najugroženije Odeljenje društvenih i Odeljenje istorijskih nauka učestvuju bogatstvom svojih aktivnosti u SANU potpuno neproporcionalno. Neki od najstarijih članova spadaju u najaktivnije i to sa različitih gledišta. I tu očito nema pravila! Brine i neodbranjiv je mali broj članica SANU.

Foto Petar Milošević

Kada odete sa mesta predsednika SANU, da li ćete otići zadovoljni?

Ne, naravno ne. Ukoliko bi mi se desilo zadovoljstvo, uključujući i preostalih nešto više od godinu dana mandata, to bi samo značilo da sam žrtva kortikalne dezinhibicije (hajde da još malo budem neurolog), ili da je kao plod demencije izmilela moja potiskivana sujeta i nezasnovana pretencioznost. Mesto na kome se nalazim ne podrazumeva (samo)zadovoljstvo. Prema tome, kad "odem sa mesta predsednika", a pod uslovom da sam očuvane i dejstvene pameti, verovatno ću se više baviti propuštenim šansama, lošim procenama i onim što sam mogao da uradim, a nisam. Ali, toga sam bio svestan od trenutka kada sam prihvatio ovaj posao.

Koliko je karakter Akademije danas više radni nego, recimo, pre jedne decenije?

U više navrata sam čuo pitanja ili tvrdnju da je SANU "preporođena", sa mojom implicitnom ili čak, eksplicitnom ulogom, što podilazi svakoj, pa i mojoj sujeti. Tačno je da su poslednjih godina narasle aktivnosti SANU, ali iskreno bez ikakve moje zasluge - radi se o sazrevanju stava mojih kolega da su dužni da ono što znaju, umeju i misle izlože. Moje je bilo da ne smetam!

Ali da se ipak malo hvalimo, pre pandemije u SANU se na svaki dan i po odigravala po neka aktivnost: izložbe, simpozijumi, koncerti, predavanja, tribine. Samo kroz našu zgradu u Knez Mihailovoj ulici godišnje je prolazilo između 150.000 i 200.000 ljudi, koji su dolazili po sadržaj koji ih je interesovao. Konačno, ni pandemija nas, istina u granicama epidemioloških ograničenja, nije ućutkala. I da ponovim, bez moje zasluge.

Često se u javnosti zamera Akademiji da se drži po strani od ključnih nacionalnih pitanja. Jesu li te kritike opravdane?

Akademija se izjašnjava dominantno kroz svoja tela ili kroz iznošenje stavova svojih članova. O tome smo mnogo puta govorili i bojim se da ću se ponavljati. Ali da odgovorim kontrapitanjem: da li nauka, obrazovanje, ekološki problemi, čitav splet pitanja vezan za Kosovo i Metohiju, siromaštvo, demografska kretanja, ekonomski problemi, problemi secesije, očuvanja kulturne i umetničke baštine, arhitektonski i urbanistički zahvati itd. spadaju u nacionalna pitanja? Ako neko misli da nisu onda se radi o radikalnom međusobnom nerazumevanju. A o svemu tome su se u SANU vodile ne samo diskusije nego i prava istraživanja, iza kojih su ostale knjige i monografije. Mi smo u štampi napadnuti da nas ne interesuju problemi obrazovanja istog dana kada se u SANU održavala velika i kritička konferencija po ovom pitanju. Jednom sam rekao da se "bojim da su u jednom delu javnosti očekivanja takva da SANU, iako u suštini skup beskrajno različitih pojedinaca, treba unisonim kolektivnim glasom da komentariše zbivanja, ako je moguće sa stavovima koji su identični stavovima onih koji takvo oglašavanje traže". Posebno treba biti oprezan u dnevnopolitičkim pitanjima, jer ima i potpuno suprotnih kritika da se previše oglašavamo.

Međutim, svedoci smo sve neprijatnijeg ubrzanja koje zahvata gotovo sve sfere života.

Još tačnijom mi se čini konstatacija da je vreme takvih prelaza i promena sve kraće i kraće, da ne dozvoljava uspostavljanje distance i ozbiljniji predah za promišljanje i razumevanje onoga što nam se događa - jednostavno, izmešteni smo u vreme instant stavova i ekspres odluka, koje takođe, čak i kada se pokažu katastrofalnim, uglavnom ne podležu analizi. Upravo ta brzina jedna je od odrednica populizma i antiintelektualizma, koje karakterišu savremeni svet (nešto poput "ovo nije vreme mislećih, ovo je vreme delujućih", kao da se organska veza između ova dva nivoa, promišljanja i delovanja, više ne podrazumeva). Takva situacija podriva i temeljne pozicije Akademije.

Šta bi trebalo da budu postulati kojima bi u bližoj i daljoj budućnost Akademija trebalo da se vodi?

Odgovor je konzervativan i deseterački. Zasnovana na naučnim i umetničkim postulatima SANU će morati da deluje po principu "ni po babu, ni po stričevima"". Ili kako je veliki Jovan Sterija Popović rekao: Ko preza rodu istinu reći, hud je da narod uči. Inače, ovaj problem muči sve nacionalne akademije sveta. Jedan od zaključaka je da će transformacija u digitalno društvo značiti i da ove institucije moraju postati još transparentnije, više "uočljive", i više javne nego do sada, ma koliko se taj scenario nekome ne sviđao.

SPREMNI ZA PROMENE

KADA bude obeležavala 200 godina rada, kako bi SANU trebalo da izgleda? Šta da se promeni u odnosu na aktuelno stanje?

Terate me da budem prorok ili vulgarni futurolog, a dve decenije do 200. godišnjice nisu baš tako mali period. Više puta je naglašeno da samo tradicije koje su spremne za neophodne promene imaju izgleda na dugovečnost. Svesno ili ne, SANU se u proteklim decenijama menjala prateći signale vremena i događaja. Prema tome, ne terajte me da spekulišem šta sve treba da bude predmet promene (to će bolje znati oni koji dolaze posle nas, mada je sada bespredmetno da ih pitate), ali na pitanje da li je Akademija za te promene spremna, ma kako vam to programski zvučalo, odgovor je, uz neophodnu senku opreznosti, "da". I da kažem na kraju, bio sam u nekoliko navrata svedok i takve spremnosti.

UPORNO I BEZ ŽURBE

JESTE li učili od svojih prethodnika i iz čijeg rada ste mogli najviše da naučite?

Nažalost, nisam bio u direktnoj saradnji na poslovima vođenja Akademije ni sa jednim od mojih prethodnika i to uključujem u svoja ograničenja. Svako je shodno svojoj ličnosti i iskustvu radio onako kako je mislio da treba. Ipak, lično sam bio najbliži sa akademikom Dušanom Kanazirom, čovekom retke mudrosti, koji je bio u stanju i da kaže šta se mora reći, ali i da prećuti ono što se mora prećutati, koji je besprekorno poznavao mehanizme i navike Akademije. Voleo bih da su mi kapaciteti za učenje veći, ali nisu, pa ću i račun na kraju plaćati sam. Ako bih trebao da savetujem onoga ko će tek doći na ovo mesto, rekao bih nešto banalno: "Uporno i bez žurbe!"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)