ČOVEK I ZLO: Za razliku od dobra, zlo je "bolje za mišljenje" i stvaralački podsticajnije

Bojan Jovanović

05. 03. 2024. u 14:00

OD mnogih priča koje je čovek stvorio, najzanimljivija je ona o njegovoj životnoj avanturi u kojoj je on kao najsloženiji plod evolucionog procesa nastojao da se i istorijski potvrdi kao misleće biće, homo sapiens.

ЧОВЕК И ЗЛО:  За разлику од добра, зло је боље за мишљење и стваралачки подстицајније

Foto privatna arhiva

Neizvesnost u pogledu adekvatnog ostvarenja njegovog prirodno datog potencijala uvećava tu zanimljivost zbog njegove sklonosti da podlegne iskušenjima negativiteta u sebi i izvan sebe. Iako smatra da zna ko je, čovek je sebi najveća tajna, često i sam iznenađen onim što pomišlja, što govori i što čini. Pozitivni aspekt tih iznenađenja ostaje u senci onih negativnih, izraženih u svesnim i nesvesnim težnjama i interesima da se drugome napakosti, napravi neka šteta i učini zlo.

Od vremena kada je evolucijom stekao potencijal da kao kreativno biće potvrdi sebe i kulturom utemelji stvaranje svog sveta, on je razvijao i mogućnosti samoostvarenja. U kulturi se formira njegova druga priroda i u njenom ambijentu on postaje biće sposobno da kontroliše svoj negativitet, koga se on, uprkos toj sposobnosti, i nekontrolisano oslobađao. Iracionalno u njemu bitan je činilac njegovog postojanja, a moć racionalnog iskazivao je ne samo sposobnošću kontrolisanja prirodnih impulsa i njihovim adekvatnim oslobađanjem u kulturnom kontekstu, već i mogućnošću činjenja zla. Bilo, dakle, da ima iracionalni ili racionalni predznak, njegov identitetski potencijal se ostvarivao i u negativnom odnosu prema drugom. Ukoliko je frustriran i uskraćen da se kreativno samopotvrdi, pojedinac to čini povišenom agresivnošću i destrukcijom prema drugima.

Potrebu da razume sve ono što se oko njega i u njemu događa, čovek pokazuje i u težnji da razume korene i sveprisutnost zla u svetu. U težnji da o ljudima razmišlja kao bićima koja su u osnovi dobra, životnom praksom o njihovim zločinima on stiče i drugačije iskustvo. U odnosu na teocentrična shvatanja kojima se nastojalo opravdati postojanje svemogućeg dobrog Boga kao Tvorca sveta u kontekstu postojanja zla i patnje u tom svetu, antropocentrična mišljenja sagledavaju čoveka kao aktera negativnih pojava koje ugrožavaju opstanak prirode i prete i samom njegovom opstanku. Shodno teodiceji, kao pokušaju bogoopravdanja, antropodiceja bi trebalo da sagleda i razume čoveka sposobnog da ne samo stvara i čini dobro, već i da svojim destruktivnim ponašanjem i činjenjem zla drugom čoveku dovede i sebe do granice samouništenja.

Za razliku od teodicije, kao bogoopravdanja za postojanje zla u svetu, antropodiceja proističe iz nastojanja za razumevanjem čoveka i osvetljavanje njegovih motiva, razloga i povoda da čini zlo, što ne znači i opravdanje za njegovu malignu aktivnost, destruktivno ponašanje i neprimereno oslobađanje svog negativiteta. U mogućnosti da čovek iskaže svoju slobodu i čini zlo ne dovodi se u pitanje postojanje potencijala za dobro oličeno božjim principom. Nastojeći da se potvrdi aktivnošću koja je u suprotnosti sa tim principom, čovek je ekstremnim oblicima ispoljavanja svog negativiteta ukazao da je problem zla u svetu prvenstveno antropološko pitanje.

U tom svetlu treba sagledati antropocentričnost i moralnu relativnost predstava o dobru i zlu, jer promenom interesa jedan te isti čin može imati dva dijametralno suprotna značenja. Za onog koji profitira na nepravdi koju čini drugima, njegovo ponašanje i čitav sistem koji mu omogućuje i legalizuje takvo ponašanje su dobri, dok isti taj sistem i privilegovani u njemu, za potčinjene i prinuđene da trpe nepravde, oličavaju zlo. Tu relativnost morala u pogledu određenja dobra i zla prevazilazi etička univerzalnost koja bez obzira na korist ne može učinjenom zlu dati pozitivnu vrednost i proglašavati dobrim. Međutim, izvan granice koja moralom i etikom definiše ljudski svet, postojeća priroda iskazuje svoju vitalnost i obnavlja život izvan tih kategorija. U toj životnoj realnosti ne potvrđuje se kultura već priroda, oličena u snazi lukavih, spretnih i beskrupuloznih, koji pod maskom najviših vrednosti postaju nosioci promena i uspostavljanja drugačijeg stanja. Ta znatno šira realnost ljudskog postojanja i samopotvrđivanja od one koja je određena pozitivnim atributima relativizuje definiciju humanog kao osnove za životnu afirmaciju.

Može izgledati paradoksalno, ali je fakat da zlo izaziva u čoveku veće interesovanje od dobra. Naime, dok se dobro prihvata kao normalna datost kojoj ne traži poreklo, zlu se uvek nastoji da otkrije uzrok. Za razliku od dobra, zlo je "bolje za mišljenje" i stvaralački podsticajnije, što se i ogleda u činjenici da su najznačajnija umetnička i književna dela inspirisana tamnom stranom ljudske prirode i zlom koje je čovek počinio. Drame Eshila, Sofokla i Euripida, Geteov "Faust", dela Dostojevskog "Zločin i kazna", "Zapisi iz mrtvog doma" i "Braća Karamazovi", Drajzerova "Američka tragedija", Manov "Doktor Faustus", "Dnevnik o Čarnojeviću" Crnjanskog, Andrićeva "Na Drini ćuprija" samo su neka u dugom nizu tih antologijskih ostvarenja, pa zato i ne iznenađuje da je "Pakao" umetnički uspešniji i zanimljiviji deo Danteove "Božanske komedije" od "Raja". Tolstoj je manifestaciju dobra i zla sagledao i na nivou ostvarenog obrasca srećnog i nesrećnog porodičnog života, pa je i započeo svoj roman "Ana Karenjina" tvrdnjom: "Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način".

Ukoliko je zbog tipiziranosti njihovog srećnog života dovoljno poznavati jednu takvu porodicu i znati sve ostale, onda je jasno zašto je ljudsko interesovanje znatno veće za svaku nesrećnu porodicu. Podsticajna za umetnike i književnike, ali i privlačna za gledaoce i čitaoce, tematika i problematika zla iskazuje svoju atraktivnost u prepoznavanju čovekovog negativiteta. Atraktivno za mišljenje, zlo sa stanovišta humanosti nije dobro za življenje. I upravo je naučno promišljanje zla i stvaranje umetničkih i književnih dela koje tematizuju ispoljavanje ljudskog negativiteta svojevrsna preventiva od njegovog potvrđivanja u stvarnosti.

(Iz knjige "Antropodiceja", koja će biti predstavljena sutra u 18 sati,
u Maloj sali Kolarčeve zadužbine)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

AKO igde postoji "vaga" za merenje snage ljudskog duha, koliko li bi na njenoj skali težila ona koju ima deminer Mihailo Marinković (48), iz Pančeva, pripadnik Sektora za vanredne situacije MUP Srbije? Koliko bi na njen tas stalo njegove odvažnosti, staloženosti, potpune koncentracije..., u trenutku dok je, minule nedelje u Nišu, sam prilazio neeksplodiranoj avio-bombi teškoj 1.000 kilograma koja nosi 430 kilograma eksploziva, zaostaloj iz NATO agresije?

27. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

LEGENDA KOŠARKE ŠOKIRALA EVROPU: Evo snimka na kome krade parfeme u Beogradu (VIDEO)