SUSRET SA ISTORIJOM: Kako je Nemačka krivicu prebacila na Srbiju - Prvi svetski rat bi izbio i bez atentata u Sarajevu

Ivan Miladinović

16. 08. 2020. u 20:00

U ISTORIOGRAFIJI pojam revizionizam počeo je da se koristi početkom dvadesetih godina prošlog veka, s jednim ciljem da se izmeni tadašnje tumačenje o nemačkoj odgovornosti za izbijanje Prvog svetskog rata.

СУСРЕТ СА ИСТОРИЈОМ: Како је Немачка кривицу пребацила на Србију - Први светски рат би избио и без атентата у Сарајеву

Foto: Privatna arhiva

Naime, u junu 1919. godine, na Pariskoj mirovnoj konferenciji, zaključen je Versajski sporazum između saveznika Antante i Nemačke. U skladu sa ovim ugovorom, Nemačka je priznala krivicu za rat. Morala je da vrati neke teritorije okolnim državama, da plati ratnu štetu pet milijardi dolara i da pobedničkim državama da svu svoju trgovačku mornaricu.

Pritisnuti teretom ogromnih obaveza, u godinama koje dolaze, Nemci pokušavaju na sve načine da odgovornost za izbijanje Velikog rata prebace na drugu stranu. Angažuju poznate istoričare, naročito one iz Amerike, da loptu za prvu veliku ratnu katastrofu vrate u Sarajevo. Da se Srbija okrivi za atentat na Ferdinanda, a da preko toga carska Rusija bude optužena za sve ratne nedaće.

Taj prst krivice usmeren ka Srbiji, poput najgoreg virusa, širiće se narednih decenija, od Kominterne do podsvesti intelektualaca leve orijentacije, a preko njih do mnogih naučnih i političkih institucija širom sveta. Sve do današnjih dana.

IAKO je Fric Fišer, verovatno jedan od najvažnijih nemačkih istoričara, u knjizi "Ciljevi Nemačke u Prvom svetskom ratu" na više od 900 strana, uz mnoštvo autentičnih dokumenata iz relevantnih arhiva, ubedljivo dokazao nemačku odgovornost za rat, poslednjih 20-30 godina "taj fantomski duh o nabeđenoj krivici izmilio je iz boce" i ponovo je na tapetu Srbija kao remetilački faktor, ne samo na Balkanu već i u Evropi. Istovremeno ta "revizionistička ekipa" prenebregava činjenice da su napetosti između velikih sila, s kraja prve i početka druge decenije 20. veka bile tolike da se samo čekao pogodan izgovor za rat. Taj izgovor, odnosno povod, eto, dogodio se u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine.

Plan napada na Srbiju u Beču razmatran još 1906.

Postoje mnoga dokumenta koja potvrđuju da je svetski rat planiran mnogo pre Sarajevskog atentata. Još u novembru i decembru 1912, posle Drugog balkanskog rata, Beč nije mogao da se pomiri sa činjenicom da Srbija namerava da uspostavi koridor preko Albanije do Jadranskog mora. Austrougarska je bila rešena da i vojnom intervencijom spreči Srbiju u toj nameri. I Berlin je bio odlučan da podrži taj austrougarski vojni pohod.

Nemački car Vilhelm II se 23. novembra 1912. godine sastao sa Franjom Ferdinandom i tada je napravljen plan napada na Srbiju. Svesne da bi taj rat mogao da preraste u svetski, intervenisale su Engleska i Italija, i poluga Berlin-Beč odustaje od namere, ali ne smiruje jeku ratnih bubnjeva.

Foto: Privatna arhiva

Original objave rata Srbiji

PRE šest godina u Odeljenju za istoriju Andrićevog instituta u Andrićgradu predstavljen je prepis pisma guvernera BiH Oskara Poćoreka upućenog tadašnjem ministru Austrougarske monarhije Leonu Bilinskom napisanog 28. maja 1913. godine, iz koga se jasno vidi da su postajali planovi za početak Prvog svetskog rata 13 meseci pre atentata u Sarajevu i 14 meseci pre austrougarske objave rata Srbiji. Ovo pismo spada u primarne istorijske izvore, jer je nastalo onog momenta kada se događaj desio i ono je jedan od najznačajnijih istorijskih izvora za izučavanje pitanja krivice i odgovornosti za početak Prvog svetskog rata.

U bečkim arhivama postoje dokumenti koji nedvosmisleno pokazuju da je čitav jedan vek pre ovih dešavanja Austrougarska izrađivala raznorazne elaborate i ratne planove u kojima je bio samo jedan cilj: kako da se dvojna monarhija proširi ispod Save i Dunava.

Još 1807. godine, neposredno po izbijanju Prvog ustanka, kada je Srbija tek počela da dobija atribute samostalne države, sačinjena je jedna vrsta elaborata za austrijskog cara na inicijativu nadvojvode Karla. Ovaj dokument bi mogao da se nazove i prvim planom za aneksiju Srbije u modernoj istoriji Austrije. Od tada, pa sve do 1914. godine, zapravo sve do 1918. godine, dok Habzburško carstvo nije nestalo sa istorijske scene, sačinjeno je mnoštvo takvih planova. Četiri godine kasnije, 1811, kada je srpska država već bila postala stvarnost, u Beču se izdaje naređenje da se prekinu sve veze između Srba u Ugarskoj sa Srbima u Srbiji.

AUSTROUGARSKA monarhija je posle Berlinskog kongresa i odmah nakon okupacije BiH 1878. godine usmeravala pogled preko Drine. Neprekidno se pripremala da napadne Srbiju. Leopold Berhtold, austrijski državnik i diplomata, insistirao je na tome da se u svim kancelarijama austrijske vlade istakne maksima: "Srbiju treba uništiti" (Serbia delenda est).

BEOGRADU NIJE ODGOVARAO RAT

U LETO 1914. godine Srbiji nikako nije odgovarao nikakav rat. Izmučenost balkanskim ratovima i prilično nestabilna politička situacija, jer Vlada nije kontrolisala sve segmente državne vlasti i nije se znalo ko donosi ključne odluke, Pašić ili neko drugi, razlog su što Beograd u tom trenutku nije želeo sukob, a naročito ne svetski.

Austrijski vojni istoričar Franc Vajnvurm pronašao je u Ratnom arhivu u Beču podatke da je još 1891. sačinjen plan napada na Srbiju i da se još tada vode polemike da li napasti Srbiju preko Drine ili preko Save i Dunava. Iz većine dokumenata vidi se da se pri sastavljanju planova za rat protiv Srbije skoro uvek računalo sa nastupanjem iz Bosne. Autor ovog ratnog plana, bolje reći studije, bio je načelnik Generalštaba Fridrih Bek.

Iz navedene studije vidi se da je austrougarski generalštab računao s tim da bi Srbija mogla da na prvu borbenu liniju izvede 160.000 vojnika i da su za njihovo uništenje dovoljna tri korpusa.

Iz akata Ratnog arhiva u Beču vidi se da je u januaru 1894. godine major Johan Širmbek, iz Operacionog biroa austrougarskog generalštaba, sačinio posebnu studiju za slučaj rata protiv Srbije. Prema ovoj studiji, ofanziva protiv Srbije trebalo je takođe da usledi iz Bosne kod Višegrada. Istovremeno s njom trebalo je da bude izvršen napad na Beograd, čiji su položaj i odbrambeno stanje "bili povoljni" za Austrougarsku.

Dve godine kasnije, 1896, u austrougarskom generalštabu izrađuje se još jedan ratni plan. Njen tvorac Franc Kun fon Kunenfeld, načelnik B grupe u Operacionom birou, pohvalio se 1931. godine da je on lično sačinio prvi temelj ratnog plana za napad na Srbiju.

Foto: Privatna arhiva

Ferdinand i Sofija u Sarajevu

ULASKOM u 20. vek, rat sa Srbijom bio je sve češća tema razgovora u austrougarskom generalštabu. Za taj rat, koji se od tada smatrao već sasvim izvesnim, bile su "određene trupe XV korpusa, vojne komande Zadra, zatim IV, VIII i XIII korpusa sa domobranima zagrebačkog, budimpeštanskog i segedinskog distrikta".

Iz godišnjih izveštaja jasno se vidi da se u austrougarskom generalštabu stalno mislilo na rat sa Srbijom. Sačuvana akta u Ratnom arhivu u Beču potvrđuju da se 1906. godine, "u globalu", razmatrao plan rata sa Srbijom, samo što se sada o napadu na Srbiju govorilo ne kao o ratu, već kao o "kaznenoj ekspediciji".

U februaru i početkom marta 1909. godine Konrad fon Hecendorf naredio je da se hitno izradi operacioni plan i za slučaj rata sa Srbijom i Crnom Gorom. Ovaj plan sačinio je pukovnik Rudolf Pfefer. Zbog vrhunske tajnosti ovog zadatka, on je ovaj posao uradio sam. U proleće 1913. godine Poćorek je takođe lično izradio operacioni plan protiv Srbije - za Šestu armiju nad kojom je on imao vrhovnu komandu. Šesta armija trebalo je da pređe Drinu kod Uvca istočno od Višegrada i da po mogućstvu sa što jačim snagama izbije na liniju Užice - Čačak, da bi bočno osigurala napad Pete armije, čim ova armija stigne do Valjeva.

SA KOLIKO ozbiljnosti je austrougarski vojni vrh pristupao izradi ovih planova govore i dve "generalštapske igre" održane 1910. u Zagrebu i Dubrovniku 1914. godine, na kojima su fingirane sve opcije ofanzivnih kretanja austrougarske vojske.

Dokumenta ukazuju da je rat pripreman od maja 1913.

I na kraju, ključni dokazi da bi Srbija bila napadnuta i da Gavrilo Princip nije ispalio sudbonosne hice na austrijskog prestolonaslednika i njegovu suprugu. Načelnik Glavnog generalštaba Nemačke Helmut fon Moltke 12. juna 1914. godine, 16 dana pre atentata, šalje poverljivu poruku načelniku Generalštaba Austrougarske Francu Konradu u kojoj ga upozorava da "ne treba gubiti vreme i odlagati napad na Srbiju" jer će "izgledi na uspeh biti sve manji". On napominje da bi cilj ovog eventualnog rata trebalo da bude "smanjenje, ali ne i potpuno uništenje Srbije". Sve to nepobitno govori o tome da su Austrougarska i Nemačka bile uverene da treba napasti Srbiju.

FRANjO Ferdinand dolazi u Bosnu i Hercegovinu, da bi prisustvovao manevaru koji je održan 25, 26. i 27. juna 1914. godine i koji je bio predigra i priprema za napad na Srbiju, koji je trebalo da usledi. Prestolonaslednik Ferdinand se na večeri na Ilidži, dan pre ubistva, poverio šefu svoje operativne kancelarije pukovniku Metcegeru da je u Konopištu odlučen neposredni napad na Srbiju odmah posle manevara.

Foto: Privatna arhiva

Izvršilac general Poćorek

Postoji i izveštaj službenika srpskog poslanstva iz Budimpešte koji je javio da Ferdinand održava manevar u Bosni, da bi okupio veće vojne snage i sa njima pokušao da preko Novopazarskog sandžaka prodre do Albanije.

Dve nedelje pre atentata u Sarajevu, sastali su se u Konopištu nemački car Vilhelm i prestolonaslednik Ferdinand. Tog 12. juna 1914. godine doneta je odluka da se napadne Srbija i počne iscrtavanje nove političke karte Evrope. Da li je potrebno još dokaza da su Austrougarska, posebno Nemačka bile spremne da nasrnu na Srbiju? I pored svega, onaj prst krivice uperen ka Srbiji još stoji.

 

 

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (23)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!