ISTORIJSKI DODATAK - UREDNICI ODRAĐUJU POSAO ZA PARTIJU: Najveći broj zabrana umetničkih dela u SFRJ je bio u vreme kulturnog procvata

Srđan Cvetković

25. 08. 2021. u 17:14

POZNATA je izreka da o istoriji jednog društva više govori ono što je zabranjeno ili nenapisano nego celokupna ideološko-propagandna aktivnost države.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - УРЕДНИЦИ ОДРАЂУЈУ ПОСАО ЗА ПАРТИЈУ: Највећи број забрана уметничких дела у СФРЈ је био у време културног процвата

Iz filma „Zaseda“ Živojina Pavlovića

Paradoksalno, ali istinito-upravo u vreme najvećeg broja zabrana u SFRJ dolazi do procvata kulturnog stvaralaštva zahvaljujući relativnoj liberalizaciji i kulturnom otvaranju, rastu društvenog standarda i znatnim finansijskim izdvajanjima ali i drugim društvenim preduslovima od kojih su neki i globalnog karaktera.

Pojedini istraživači čak period od 1963. do 1988. - vreme najpodbnije i najkvalitetnije produkcije, velikog zamaha u stvaralaštvu, poeziji, prozi, muzici, filmu, pozorištu, televiziji itd. - nazivaju Periklovo doba u kulturi i umetnosti SFRJ. Izgleda da je tajna u tome što je ta klackalica između slobode i zabrana delovala izazovno i motivišuće za umetnike, a relativno blage kazne su vremenom slabile autocenzuru.

S druge strane, možda još važnije, velika finansijska potpora države omogućila je projekte za koje je teško zamisliti da bi se danas mogli realizovati. Naročito dobar primer su ideologizovani filmovi poput "Sutjeske" i "Neretve" koji su imali basnoslovne budžete. Nedoslednost jugoslovenskih komunista po pitanju političkog progona i represije uočio je i Lešek Kolakovski.

Po njemu moglo se suprotstavljati režimu, ali se u zatvor moglo i lakše dospeti nego u zemljama Istočnog bloka jer nisu bile tačno omeđene granice. U prilično haotičnoj atmosferi ponekad se nije znalo koja instanca je zabranila delo ili su odgovornost za neugodni cenzorski posao prebacivali s jedne na drugu instituciju kao vruć krompir.

U ČESTIM promenama politike "liberalizacije i čvrste ruke" bilo je teško odrediti šta "može proći". Tako se procena izdavača "Narodne knjige", da je 1984. došlo vreme za istinito viđenje studentske pobune i izdavanje knjige Živojina Pavlovića "Ispljuvak pun krvi" posle deceniju i po čekanja pokazala pogrešnom. (Posle žalbe izdavača Vrhovnom sudu Vidak Perić, tadašnji urednik "Narodne knjige", kaže da su i sudije bile neodlučne i da je njihova žalba odbijena glasanjem sudija 3 : 2.)

Uporni Želimir Žilnik, kada je želeo da sazna od koga potiče zabrana njegovog filma "Rani radovi" (1969) posle posete Bori Pavloviću i Veljku Vlahoviću u GK SKS, koji je pred njim okretao telefone, nije uspeo da sazna ko je inicijator. U drugom slučaju Dušan Saša Gligorijević, sekretar Gradskog komiteta SKS, žalio se na upravnika Narodnog pozorišta Velimira Lukića: "Oće da se izvuče da Gradski komitet zabrani predstavu „Karamazovi“. To on hoće da budemo cenzori, a oni u Narodnom pozorištu izigravaju mučenike, kao proganjamo ih. E nećemo tako!".

Lazar Stojanović

NESUMNjIVO da su postojale teme o kojima nije bilo poželjno slobodno razmišljanje - kao što su kult J. B. Tita, NOB-a i Drugi svetski rat, istorija KPJ, karakter Kraljevine Jugoslavije, politička represija i ljudska prava, nacionalno pitanje.

Otvaranje ovih tema vodilo je kritičara u zabranu, a neretko i iza rešetaka. Unutar Jugoslavije nisu se sve republike odnosile jednako prema slobodi ispoljavanja različitih duhovnih stremljenja. Posle saveznih ustavnih reformi dovršenih Ustavom 1974, kojima je značajna moć prenesena s centra na republike, otvorena je još jedna pukotina u sistemu, u smislu da su pisci i umetnici "nepoželjni" u svojoj republici mogli ponekad objavljivati bez teškoća u drugim republikama.

U tom smislu slovenački režim je važio za najliberalniji, dok je u Hrvatskoj, a naročito Bosni i Hercegovini tokom sedamdesetih i osamdesetih vlast bila naročito osetljiva na ispoljavanje nacionalizma i najčešće se na toj osnovi vršio progon umetnika i kulturnih stvaralaca.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Cenzura formalno nije postojala

U SLOVENIJI je i posle zabrana prikazivan opus Živojina Pavlovića, dok su u Beogradu našli utočište i podršku beogradskog kruga mnogi umetnici i disidenti gde su se sklanjali od progona u svojim republikama. Čak i zvaničan partijski dokument sa savetovanja o idejnoj borbi u kulturi u CK SK Hrvatske u Zagrebu, objavljen u Beogradu kao „Bela knjiga“ 1984. biva zabranjen. Takođe je zanimljiv fenomen da su neki filmovi kao "Rani radovi" Želimira Žilnika ili "Zaseda" Živojina Pavlovića slati na međunarodne festivale u vreme kada su u zemlji zabranjivani. U smislu liberalizacije, Ljubljana, a naročito Beograd u to vreme važili su za centre kritičke misli i otpora.

Mada cenzura formalno-pravno nije postojala, ideološka kontrola sadržaja, briga o kadrovskom sastavu izdavačkih preduzeća i medija, proširen pojam državne i privredne tajne, višestepena kontrola urednika, bili su instrumenti nadzora nad slobodom mišljenja i izražavanja.

U POSLERATNOJ istoriji Srbije istraživači najčešće razlikuju tri osnovna vida cenzure: partijsku, sudsko-policijsku i samoupravnu. Želimir Kašetović i Zaga Golubović se slažu da je najefikasnija bila samoupravna koja je, kao jugoslovenski izum, podrazumevala "da urednik radi posao autoritarne države". Samoupravnu cenzuru su obično sprovodili saveti u kojima su najčešće sedeli umetnici, koji su po partijskoj liniji, u ime pravovernosti, onemogućavali nadarene i sposobne (ali je bilo i suprotnih primera kao što su Ivo Andrić, Dobrica Ćosić, Slobodan Selenić, Aleksandar Petrović i drugi). Skrivena i masovna, sveprisutna, samoupravna cenzura izmiče preciznom merenju.

Policijska cenzura je bila uglavnom usmerena na zaplenu i zabranu unošenja štampanih brojnih publikacija iz emigracije. U periodu do uvođenja samoupravljanja preovladavaju partijsko-državna i autocenzura, a kasnije dominira manje primetna samoupravna uz sve ređe otvorene partijsko-državne i brutalne policijske pritiske. Najpre je preko Agitpropa kontrola bila direktna i potpuna u kadrovskom i finansijskom smislu, kao i strogim davanjem direktiva, dok je kasnije sistem postao sofisticiraniji. U njemu je SSRN odlučivao o najbitnijim pitanjima na osnovu politike koju je vodio SK. U oba slučaja često je primetna diskrepanca između normativnog (Ustav, Program SKJ, Zakon o javnom informisanju i dr.) i prakse gde je sloboda javne reči na različite načine gušena.

Želimir Žilnik

CENZORSKI aparat formalno nije postojao, međutim s obzirom na ukupnu društvenu klimu straha gotovo i da nije bio potreban. Osim u oblasti kinematografije, režim prethodne dozvole postojao je samo za unošenje i rasturanje inostranih sredstava masovnog informisanja. U filmskoj produkciji je bila dominantna samoupravna i politička cenzura, dok je sudskih zabrana bilo svega četiri (filmovi "Ciguli Miguli" 1952, "Grad" 1962, "Plastični Isus" 1972, "Oaza", 1988) od sedamdesetak koliko je ukupno zabranjeno. Institucijama su često dostavljane crne liste nepodobnih autora i dela, spiskovi nepotrebnih predstava, čime se direktno uticalo na programsku politiku, pa se od mnogih projekata odustajalo u samoj pripremi. Tako su se na crnoj listi urednika dugo nalazile pesme poput" Tamo daleko", "Igrale se delije", "Oj vojvodo Sinđeliću", "Srpska truba se s Kosova čuje", "Marš na Drinu"... Do kraja pedesetih džez kao "svinjska muzika" (Titov izraz) bio je potpuno nepoželjan, a za zabavnu muziku postojale su posebne komisije koje su određivale šta (ne)može ići zbog teksta ili muzike. Nepoželjne su bile i ličnosti - Đilas, kasnije Ranković, pa i Jovanka Broz. Kasnije su redovno isecani sa grupnih fotografija, a njihovo pojavljivanje na naslovnim stranama medija bilo je izrazito nepoželjno.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Partija podržava hajke na umetnike

HAJKE NA UMETNIKE" čak i kada nisu pokretane odozgo imale su logističku podršku u partijskim vrhovima. Maršal Tito i njegovi najbliži saradnici su često podsticali na budnost "čuvare samoupravljanja" i upozoravali na "antisocijalističke" pojave u književnosti i kulturi, tako da je teško ponekad razlučiti partijsko-državnu od samoupravne cenzure. Revnosni čuvari ideološkog čistunstva bili su javni tužioci (kasnije i pravobranilac društvenog samoupravljanja) kao i glavni i odgovorni urednici časopisa i izdavačkih kuća, koji su bili nadzirani i često "odlazili po mišljenje" u partijske komitete. Posebnu ulogu su imali tzv. saveti - cenzorska tela sastavljena, kao sudovi redakcije, od proverenih partijskih kadrova. Bili su korektivan organ i sprečavali eventualne propuste urednika ili tužioca. Ovako postavljeni i prilično nedorečeni ostavljali su režimu odrešene ruke. Politička konotacija uvek je bila važnija od umetničkih i estetskih dometa dela. Povremeni cenzorski propusti, oko kojih su se otvarali tzv. slučajevi u kulturi, više su bili izuzeci koji su potvrđivali jugoslovensku posebnost.

POJEDINI autori dele cenzuru na vidljivu i nevidljivu, pri čemu je prva reper demokratičnosti neke vlasti i jedini opipljiv dokaz postojanja ove vrste represije. Autocenzura i indirektni pritisci su daleko nedokučiviji, ponekad i za samog pisca. Svode se na širok sistem mera odbijanja rukopisa, naručenih kritika, policijskih pritisaka (pozivanje na razgovor, praćenje, problemi sa pasošem...), otežano zapošljavanje, rešavanje stambenog pitanja, u nekim slučajevima i zloupotrebu medicine (psihijatrije) radi diskreditovanja autora.

U atmosferi straha do 1951, pa i kasnije, dominantna je autocenzura - pojedinačna ili institucionalna, pošto se za pisanu ili izgovorenu reč mogla izgubiti glava, dok kasnije postaje sve češća i samoupravna. Najpre su opravdanje i legitimitet traženi u suprotstavljanju "protivnicima slobode" po oslobođenju u vidu ostataka poraženih kvislinških i fašističkih snaga i informbirovaca, dok su kasnije stvarani novi politički neprijatelji, unitaristi ili anarholiberali, nacional šovinisti i drugi.

Kadar iz filma „Ciguli miguli“

VLAST je raznim merama zastrašivanja, pretnji i kažnjavanja izazivala osećanje straha i krivice nastojeći da razvije u stvaraocima "sopstvenog policajca". Poznato je da je Isidora Sekulić posle pojave Đilasove knjige o Njegošu 1952, koja sa ideološkog stanovišta osporava njeno viđenje, spalila svoju studiju o Njegošu. S druge strane, budući da je država finansirala ustanove u oblasti nauke, kulture i informisanja, od vlasti je bukvalno zavisila egzistencija zaposlenih u ovim oblastima društvenog života.

Izuzmemo li sudske zabrane, tačan broj zabranjenih i cenzurisanih dela teško je utvrditi zbog nepostojanja ili nedostupnosti pisanih tragova i dokumentacije. Navodi se da u tzv. specijalnim fondovima biblioteke SANU ima oko 2.500 zabranjenih naslova, dok su okvirne procene da je u periodu 1945-1990. bilo oko 15.000 raznih cenzurisanih dela. Istraživači ove pojave, govore o 1.300 sasečenih dela, od čega 570 knjiga, 380 novina i časopisa, 76 filmova, 70 pozorišnih predstava, 50 narodnih novokomponovanih pesama i šlagera, tri izložbe slika, nekoliko radio i TV emisija, mnoštvo karikatura i aforizama.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Beograd glavni grad cenzure

NA GRANICI Jugoslavije zaplenjeno je oko 500 dela nastalih u emigraciji i inostranstvu. Gotovo celokupna štampa Srba u dijaspori do 1990. bila je zvanično nedostupna čitaocima u otadžbini. Navodno je u ovom periodu sudski i partijski kažnjeno više od 200 autora i pisaca, dok su oni u emigraciji bili pod stalnim diplomatsko-obaveštajnom prismotrom. Sudovi i tužilaštva su izrekli 340 trajnih i privremenih zabrana pojavljivanja dela u javnosti, dok su politički forumi prekratili embargom život 330 naslova. Jedino je samoupravna cenzura bila skromna, sa oko 150 osuđenih umotvorina, ali taj podatak je krajnje sumnjiv budući da je nju bilo teško dokučiti.

NAJPOZNATIJI proskribovani domaći stvaraoci u prvoj dekadi po oslobođenju bili su najbolji srpski pravno-istorijski pisac Slobodan Jovanović (osuđen kao ratni zločinac), poznati književnici Dragiša Vasić, Jovan Dučić i Miloš Crnjanski, kasnije i Milovan Đilas, Isidora Sekulić, Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Dobrica Ćosić, Ivan Ivanović i mnogi drugi. Zanimljivo je da su zabrane učestale onog trenutka kada je režim počeo da se liberalizuje što je manifestacija svojevrsne društvene "anomije" jer je želja stvaralaca za slobodom rasla brže nego što teče liberalizacija društva, koja je više bila na rečima, a mnogo manja u praksi. Postojale su i razlike u stepenu cenzure po republikama, neke su važile za liberalnije (Slovenija), a neke rigidnije (Bosna i Hercegovina), mada je bilo i izuzetaka. Beograd je zbog najveće kulturne produkcije, kao i tri nivoa vlasti (gradska, republička, savezna), istovremeno bio i "glavni grad" cenzure.

Živojin Žika Pavlović

Među najzabranjivanijim autorima bili su filmski režiser Živojin Pavlović i pozorišni Aleksandar Popović, književnik Rastko Zakić sa po desetak i više cenzurisanih dela. Već iznetu tezu da liberalizacija i cenzura idu zajedno potvrđuje činjenica da je najviše zabrana izrečeno upravo u periodu 1968- -1972, koji se obično naziva liberalnim. Tada je samo u Beogradu izrečeno 45 zabrana pozorišnih predstava, a 1972. bilo ih je 12. Kasnije broj zabrana ponovo raste u zapaljivoj atmosferi posle smrti Josipa Broza Tita - 1982. i 1983. po dve, 1984. čak 8 a u celoj Srbiji 16.

O tom periodu ostalo je zabeleženo svedočenje tužioca Miloša Aleksića: "Dešava se da dobijemo po četrdesetak časopisa i knjiga dnevno, pa ni fizički ne možemo da prelistamo, a kamoli da pročitamo. Tada se selekcija grešnika vrši na osnovu iskustva, poznavanja izdavačke delatnosti i same prakse... Dešava se da nas i sami slovoslagači upozore pre štampanja na neki tekst. Nama je tada jasno šta treba činiti jer je i sama granica preko koje se ne može dosta jasna.. Zar osam zabranjenih štampanih stvari mogu da ugroze slobodu stvaralaštva 17.000 naslova koliko se godišnje izda u Beogradu?")

Najčešće zabranjivane teme su NOB i revolucija, Goli otok, međunacionalna pitanja i ličnost J. B. Tita. Kao i samoupravljanje, cenzura u Srbiji odnosno Jugoslaviji imala je protivrečne karakteristike, bila je totalna i sistematska, ali je zahvaljujući nedefinisanim i elastičnim kriterijumima u represivnom smislu delovala kao ad hok cenzura.

Želimir Žilnik na snimanju „Ranih radova“

OBRAČUN SA NEPODOBNIM STVARAOCIMA

OD POČETKA pedesetih godina raste broj zabranjenih dela (oscilira početkom šezdesetih), da bi maksimum dosegao 1970. i 1975, u vremenu kada su svest i potreba za slobodom narasli posle 1968, ali i režim je odlučio da koristi čvrstu ruku u obračunu sa nepodobnim kulturnim i naučnim stvaraocima (anarholiberalima i nacionalistima). Broj cenzurisanih dela zavisio je i od dnevnopolitičke situacije. Samo tokom 1971-1972. stavljeno je pod razne vidove zabrane čak 56 dela, dok recimo u godini kada se održavala konferencija KEBS-a u Beogradu 1977. nije bilo nijedne zabrane. U vremenu 1968-1976. zabranjeno je više dela nego u celom periodu 1945-1968.

LUKAVA KRITIKA BIROKRATIJE

REŽIM je zvanično od polovine pedesetih, zbog domaće i svetske javnosti, nastojao da prikaže kako su umetničke i političke slobode neograničene, pa je pribegavao lukavstvu, podstičući javno kritiku i satiru na račun svoje birokratije. Kritika se međutim tolerisala do nivoa preduzeća i sitnih činovnika, tj. do prikazivanja njihovog iživljavanja nad nedužnim građanima i zloupotreba. Bila je i ideološki limitirana marksističkim pozicijama. Takav vid kritike negovao je satirični list "Jež", kasnije i radio-emisije "Veselo veče" i "Karavan", a zatim i TV serije Lole Đukića, Siniše Pavića... Vezane na kratkom lancu, te umetničke slobode nisu bile opasne po gospodara i njegove sluge, već su činile deo moćnog mehanizma gušenja stvarne slobode umetničkog stvaranja.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave