ISTORIJSKI DODATAK - ŠTAP I ŠARGAREPA ZA DISIDENTE: Opozicioni pokret u Titovoj Jugoslaviji - buntovnici ili liberalna fasada režima

Dr Srđan Cvetković

11. 06. 2021. u 17:14

ZAHVALjUJUĆI specifičnim uslovima samoupravnog socijalizma, u Jugoslaviji i Srbiji se razvila specifična disidentska i poludisidentska scena šarolika kako po nacionalnom sastavu, ideološkom delovanju i nivou kritike, tako i po stepenu stradanja kao nužnoj odrednici disidentstva.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ШТАП И ШАРГАРЕПА ЗА ДИСИДЕНТЕ: Опозициони покрет у Титовој Југославији - бунтовници или либерална фасада режима

U kafani „Zora“ u Beogradu 2003. Sleva: Danijel Ivin, Predrag Ristić, nepoznati donator, Tvrtko Jakovina, Nikola Barović i Mihajlo Mihajlov

Po nama, mogu se uočiti najmanje tri kategorije disidenata u bivšoj SFRJ i Srbiji. Prvi - disidenti su najsličniji onima u SSSR koji su zbog svog kritičkog mišljenja robijali ponekad i godinama: Milovan Đilas, Mihajlo Mihajlov, Borisav Pekić, Mihajlo Đurić, Lazar Stojanović, Dragoljub Ignjatović... Drugi - moralno politički nepodobni, čija su dela cenzurisana, otpuštani su s posla ili nisu mogli javno da objavljuju i istupaju kao književnik Ivan Ivanović, profesor B. Todorović, i delimično beogradska profesorska osmorka koja je izbačena sa Filozofskog fakulteta - Kosta Čavoški, Vojislav Koštunica i drugi profesori Pravnog fakulteta... U treći oni koji su samo izbačeni iz partije, smenjeni s funkcija, neka dela su im skidana s repertoara ili cenzurisana, ali im posao i egzistencija nisu dovođeni u pitanje i: Dobrica Ćosić, Branko Ćopić, Miodrag Bulatović, Matija Bećković, Puriša Đorđević, Žika Pavlović, Mića Popović...

Često se navodi da je disidentski pokret u Titovoj Jugoslaviji bio najslabiji od svih sličnih pokreta u komunističkim zemljama. U prilog tome tvrdi se da je u SSSR i celoj Istočnoj Evropi cvetao samizdat, objavljivali su se razni ilegalni informacioni bilteni i listovi (najslavniji "Hronika tekućih događaja u Moskvi"), stvarali se nezavisni sindikati sa milionskim članstvom (najznačajniji poljski Solidarnost), osnivala se udruženja za podršku političkim zatvorenicima, u Jugoslaviji, od svega toga nije bilo ni traga, izuzev peticionaškog pokreta osamdesetih godina i sastanaka Kućnog univerziteta u Beogradu. Razlozi za to su što u kulturi i umetnosti nije bilo nikakvog socrealističkog dogmatizma, izuzev u čisto političkoj sferi, nije bilo pritisaka i osećaja bezizlaznosti koji je punio redove disidentskog pokreta u zemljama realnog socijalizma. Ne treba zaboraviti određene izduvne filtere koje je režim svesno ostavljao i da su porast životnog standarda, slobodnija putovanja i sloboda kritike do određenog nivoa otupljivali oštricu otpora. Nije bez značaja i činjenica da Zapad, iz pragmatičnih razloga, nije zvanično davao skoro nikakvu znatnu podršku većini jugoslovenskih disidenata. Stoga postoje shvatanja da se režim u Jugoslaviji, pa i druge komunističke režime na Istoku nisu srušili disidenti, ma koliko bili brojni i organizovani, već su se ovi uglavnom urušili sami od sebe.

U TIM OKOLNOSTIMA, disidenti u SFRJ su pristajali na umerenu i nikad do kraja izvedenu kritiku režima jedni zarad društvenog statusa i ličnog mira, drugi zbog ličnih levičarskih ubeđenja, koja nisu u suštini radikalno odudarala od zvanične ideologije. J. D. Soso primećuje da ni crni talas ni praksisovci u kritikama nisu osporavali osnovne postavke jugoslovenske revolucije, samoupravni sistem, ni Tita kao vođu, niti su otišli tako daleko da promovišu višepartijski sistem (govorili su o unutarpartijskom pluralizmu). To ne znači da su sami disidenti otvoreno i svesno pristajali i da budu liberalna fasada režimu, već je njihova kritika (ukoliko nije bila previše radikalna) tolerisana samo iz propagandnih potreba, u svrhu očuvanja ugleda zemlje liberalnog komunizma. Drugo, neki od njih nisu želeli suviše da talasaju znajući da režim uživa podršku Zapada, pa su se opredeljivali da deluju iznutra, prikriveno i ne rizikujući suviše.

Režim je bio osetljiv i na kritiku svetskih institucija OUN, Međunarodne organizacije rada, Amnesti internešnal, PEN-a itd. pa su se često nalazila alternativna rešenja (npr.profesori praksisovci su prebačeni sa Univerziteta na institute da ne bi "kvarili omladinu"). Posle apela različitih organizacija za zaštitu ljudskih prava, kao što je Amnesti internešnal, po pravilu bi dolazilo do amnestija. Naročito posle potpisivanja Helsinške povelje o ljudskim pravima polovinom sedamdesetih režim, budući da mu je stalo do liberalnog imidža, postaje sve osetljiviji i na pritiske međunarodnih organizacija za ljudska prava (npr. zalaganjem Amnesti internenšnala oslobođen je 1982. novinar Vladimir Marković, ali i mnogi drugi).

U potkrovlju Predraga Ristića 1960, sleva: S. Pajić, Predrag Ristić, Leonid-Ljonja Šejka, Marija Čudina, Dolores Ćaće i Mihajlo Mihajlov

ZAHVALjUJUĆI REAGOVANjU domaćih organizacija, kao npr. Odbora za zaštitu ljudskih prava i intelektualne javnosti u Beogradu, počev od slučaja Đogo (1981) preko procesa šestorici (1985) ideološki procesi sve više postaju farsa vraćajući se kao bumerang vlastima. Na taj način u Srbiji i Jugoslaviji nastao je jedinstven fenomen nepoznat u Istočnoj Evropi prozivani su i kritikovani disidenti od strane partijske vrhuške, koji su se neretko nalazili na platnom spisku države (penzije, plate, posao na institutima i drugo). Dok su otpadnici u Sovjetskom Savezu skupo plaćali cenu slobode, mnogi srpski disidenti (ili su bar oni sebe smatrali takvima) često su čak primali nagrade i priznanja od države. Za razliku od SSSR, ako i ne uzmemo u obzir Staljinovo doba kad je mogla da ode i glava, disidenti su se brzo našli u nekom od kazamata ili sibirskih Gulaga, a u boljem slučaju ilegalno bi se dokopali Zapada. Drugima su za vreme boravka u inostranstvu oduzimali državljanstvo i nisu dozvoljavali povratak u domovinu. U SFRJ se znalo i za drugačiji pristup. Tako je Pekiću, pored određenih problema i dobijanja "Ninove" nagrade 1971. dopušteno da legalno izađe iz zemlje, dok je Mihajlovu, i protiv njihove volje, SUP uručio pasoš 1978. i pokazao put na Zapad. Od jugoslovenskih disidenata samo je Mihajlov, i to posle već 10 godina boravka na Zapadu, lišen državljanstva rešenjem Republičkog SUP BiH, zbog toga što je "svojim radom u inostranstvu naneo štetu međunarodnim i drugim interesima Jugoslavije". Sličan metod kojim se vlast oslobađala političkih šaljući ih u emigraciju, primenjen je i u slučaju privrednika Lazara Dragina, osuđenog formalno zbog zloupotreba u privredi (a stvarno što je razvio privatni sektor i počeo da bude ozbiljan konkurent državnim preduzećima). Oprošteno mu je dalje izdržavanje kazne i za nekoliko dana mu je uručen pasoš 1969. da bi što pre napustio zemlju. Ovaj način je bio koristan za vlast - nisu mogli da talasaju u zemlji (sindrom trule jabuke), a takvo postupanje doprinosilo je liberalnom imidžu zemlje u vreme kada je i sam Tito tada uživao stidljivu političku podršku Zapada. Ipak nije bilo jednakog kriterijuma ni kod pasoša, već je sve zavisilo od bezbednosne procene i političkog trenutka. Iako su praksisovci vraćeni na posao, Gojko Đogo nije ni otpuštan, Mihajlo Mihajlov, Momčilo Selić i Lazar Stojanović su dobili pasoše i otišli iz zemlje, Ivan Ivanović je zabranjen, isteran s posla i prepušten da se snalazi, bez mogućnosti da napusti zemlju.

LIBERALIZAM SAMOUPRAVNOG socijalizma (samo u odnosu na zemlje real-socijalizma) najuočljiviji je ipak u kulturnoj sferi. Iako ne baš liberalna kada su filmovi u pitanju, država je bila velikodušna prema filmskim stvaraocima. Domaći disidenti: umetnici Ž. Pavlović, P. Đođević, D. Makavejev, K. Rakonjac i drugi, iako su im filmovi zabranjivani, nije im onemogućavano dalje stvaralaštvo, već ih je često režim dobro plaćao (država je učestvovala u produkciji filmova i sa preko 70 odsto). Ne može se precizno utvrditi koliko je to želja za korupcijom i očuvanjem dobrog imidža zemlje, a koliko stvar ličnih odnosa i ratnih prijateljstava sa pojedincima u vlasti. Jedini filmski umetnik koji je osuđen je Lazar Stojanović, ali ne samo zbog filma već i zbog verbalne neprijateljske propagande.

Osim ličnim interesima partijskog vrha i potrebom održanja partijskog monopola na vlast, represija u samoupravnoj Jugoslaviji bila je predodređena i sa nekoliko simetrija, ravnoteža, s obzirom na njenu unutrašnju etničku, versku i administrativnu heterogenost, kao i specifičan spoljnopolitički položaj između dva ideološko-politički suprotstavljena bloka, sa kojima je morala računati. Politika "šargarepe i štapa" i specifičan položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada odražavali su se i na pitanje državne represije koja je morala biti daleko sofisticiranija nego u zemljama soclagera, gde se nije moralo voditi računa o mišljenju Zapada, niti hapšenjima i osudama liberalnih elemenata dokazivati s vremena na vreme pravovernost Istoku.

PRVA, I NAJVAŽNIJA, ideološko-politička globalna ravnoteža - moralo se voditi računa o interesu velikih sila. U prvom slučaju, pogoršanje odnosa sa jednom ili obe velike sile pratilo je udaranje čas po levoj, čas po desnoj opoziciji. Na primer 1958. zaoštravanje odnosa sa Moskvom prati ponovni progon Dapčevića i drugih ibeovaca, kao i sudski proces predratnim socijalistima, grupi Krekić-Pavlović iste godine koji je pratio zatezanje odnosa sa Zapadom. Isto tako, disident Mihajlov, tada mladi asistent u Zadru, možda ne bi nikad bio pozvan na odgovornost da sovjetski ambasador Puzanov nije intervenisao lično kod Tita povodom pominjanja sovjetskih Gulaga u njegovim spisima, posle čega ga je Tito prozvao, pa je usledilo hapšenje.

Borislav Pekić i Borislav Mihajlović - Mihiz

U drugom slučaju, približavanje jednoj od supersila pratile su po pravilu amnestije pre svega za nekog od njoj ideološki bliskih političkih zatvorenika (kao što su velika amnestija za ibeovce 1956. i izmirenje sa SSSR, ali i kasnije amnestije šezdesetih za Đilasa i druge, i za Mihajlova desila su se "slučajno" pred kongres PEN-kluba na Bledu (1965) Titov put u SAD, odnosno konferenciju KEBS u Beogradu (1977) i konačno poslednja posle 1988. u vreme kraha komunizma i pada Berlinskog zida. J. B. Tito je imao običaj da pred put u zapadne demokratske zemlje, a naročito u SAD, pomiluje nekog od znamenitijih političkih disidenata za čije su oslobađanje zapadne demokratije bile zainteresovane ili vršile diplomatski pritisak. To se desilo, na primer, 1960. kada su pomilovani osuđeni socijalisti B. Krekić, A. Pavlović, prof. D. Stranjaković, M. Žujović, a ubrzo zatim, 1961, i Milovan Đilas. Ali i 1977. u vreme održavanja KEBS-a i Titove predstojeće posete SAD, kada je pomilovan M. Mihajlov, ibeovac Komnen Jovović, ravnogorac Đura Đurović, maspokovac Marko Veselica, Franc Miklavčič i nekoliko stotina drugih, što je pozdravio lično američki predsednik Džimi Karter.

PROFESORI NAJJAČA OPOZICIJA

MEĐU srpske disidente mnogi su ubrajali i profesore Beogradskog univerziteta, koji su počev od 1968. pa sve do osamdesetih godina činili jezgro opozicionog delovanja. To se odnosi posebno na profesore Filozofskog fakulteta - Mihaila Markovića, Svetozara Stojanovića, Ljubomira Tadića, Dragoljuba Mićunovića, Zagorku Pešić Golubović, Miladina Životića, Triva Inđića i Nebojšu Popova.

Represiju režima osetio je i profesor Pravnog fakulteta Mihajlo Đurić, koji se marta 1971. godine na jednoj od stručnih javnih rasprava suprotstavio novim ustavnim rešenjima. Zbog svog stava profesor je izveden na sud i osuđen na dve godine zatvora, od kojih je u "Zabeli" odležao punih devet meseci. Na sud je, svega nekoliko meseci kasnije, izveden i mladi profesor Kosta Čavoški, koji je osuđen na pet meseci zatvora. Sličnu sudbinu doživeće i njihove kolege - iz Partije, da nastave i dalje karijere isključeni su profesori Andrija Gams, Stevan Vračar i Ružica Guzina, asistenti Danilo Basta, Vojislav Koštunica i Branislava Jojić.

KONTROLISANI NEPRIJATELjI

DISIDENTI u Srbiji i Jugoslaviji (sa izuzetkom M. Đilasa i donekle M. Mihajlova) se nisu mogli uporediti sa onim iz SSSR-a i drugih država narodnih demokratija, koji su logorisani i sistematski proganjani kao Solženjicin, Pasternak ili Brodski u SSSR ili K. Kiralji i P. Goma u Rumuniji, odnosno Havel u Čehoslovačkoj... Karakter disidentstva proizilazi iz činjenice da i sam represivni aparat i intenzitet oblika političke represije nisu bili isti, kao u zemljama realsocijalizma. Sloboda kritičkog istupanja bila je limitirana, tolerisala je samo u određenom periodu i sa marksističkih pozicija, a pluralizam u okviru iste socijalističke-marksističke ideologije. Advokat Srđa Popović ipak duhovito primećuje nepisano pravilo "da je mera dozvoljene kritike bila određena stepenom samokritike nadležnog državnog organa". Dok su otpadnici u Sovjetskom Savezu skupo plaćali cenu slobode, mnogi srpski disidenti (ili su bar oni sebe smatrali takvim) bili su na državnim jaslama, a neretko su primali nagrade i priznanja. Bili su neka vrsta kontrolisanih neprijatelja. Marksistička opozicija nije sistemski napadala poredak, a prema drugim disidentima i kritičarima je često imala podozrenje.

POVLAČENjE POTPISA

MEĐU disidentima je bilo neslaganja, koje je išlo dalje od borbe mišljenja i kočilo organizovan nastup i veće rezlutate u borbi za ljudska prava. Na primer, na početku peticionaških akcija Žarana Papić, Sonja Liht, Tanja Petovar i advokat Vukašin Laban su povukli potpise, s obrazloženjem da "nisu znali da se zahtev kreće iznad pozitivnih zakonskih propisa" i ističu kako "ne bi potpisali da su znali da će se tu pojaviti lica sa kojima se ne slažu ni u kom pogledu".

JUGOSLAVIJA IZMEĐU LIBERALIZMA I ČVRSTE RUKE

JUGOSLOVENSKI disidenti nisu bili bezrezervno podržavani od strane SAD i Zapada poput onih u SSSR - u i zemljama real-socijalizma. Logika Hladnog rata i interesi velikih sila za stabilnom Jugoslavijom i mirom na Balkanu često su išli naruku čvrstoj ruci, i po cenu slamanja demokratskih i nacionalnih pokreta. Npr. progon liberala komunista i građanskih disidenata sedamdesetih godina i intenziviranje represije posle maspoka naišlo je na nepodeljenu podršku kako Brežnjeva, tako i Niksona (politika detanta). Hapšenja čak nisu izazvala ni veće odjeke u evropskoj intelektualnoj javnosti (npr. slučaj Mihajla Mihajlova, osuda Đure Đurovića, kidnapovanje Vlade Dapčevića i dr.). Dok je sovjetski general Grigorijenko postao disident u vreme Brežnjeva, a američka štampa mu je svakodnevno posvećivala ogromnu pažnju, u isto vreme se o jugoslovenskim disidentama vrlo retko pisalo. Zanimljivo je da je krajem sedamdesetih godina zbog političkih razloga (budući da je bio jugoslovenski disident) bila oborena kandidatura Mihajla Mihajlova za profesorsko mesto na Kolumbija univerzitetu. Čak i program "Slobodne Evrope" (kad je počeo da se emituje) emitovan je za sve istočnoevropske zemlje, osim za SFRJ i za Albaniju (zbog Kosova).

Na okupu kod Jovana i Dušanke Barović. Sleva nadesno: Dankova žena, Jovan Barović, Predrag Ristić, Mihajlo Mihajlov, Milica - Mišina ljubav i Danijel Danko Ivin

Najveći paradoks je da se na Zapadu polovinom sedamdesetih godina razmišljalo o kandidaturi Tita i Mihajlova za Nobelovu nagradu za mir u vreme, kada je Mihajlov čamio u Titovom zatvoru, osuđen na sedam godina zbog pisanja slobodoumnih članaka i knjiga. Politički pragmatizam je bio očit javno mnjenje i mediji su neretko osuđivali Tita kao diktatora i veličali Titove disidente, dok mu je zvanična politika priređivala prijeme. Tako su demokratski procesi u Jugoslaviji svesno žrtvovani zarad globalnih ideoloških interesa zapadnih demokratija, tj. zbog navodnih interesa stabilnosti na Balkanu u vreme približavanja dve supersile, zauzetosti SAD u Vijetnamu, ali i interesa da se i dalje taktikom održavanjem Tita da pliva i potkopava Istočni blok.

POSTOJALE SU I DRUGE simetrije kao međurepublička ravnoteža gde je obično slamanje opozicije u jednoj republici pratio, kao protivteža, progon opozicionara u drugoj (naročito na osetljivoj liniji Srbija-Hrvatska kao u slučaju maspoka i liberala). Verska ravnoteža, posebno je bila prisutna u BiH, gde se strogo vodilo računa da se mač ne ustremi preterano prema jednoj verskoj grupaciji a politički oponenti gonjeni na principu "bosanskog lonca" Nacionalna ravnoteža je naročito bila osetljiva na relaciji Srbi-Hrvati, najrigoroznije sprovođena u BiH, često zasnovana na tezi da jedan nacionalizam izaziva drugi (npr. M. Đilas F. Tuđman, D. Ćosić V. Gotovac, V. Mijanović Revolucija, D. Budiša, Lj. Tadić R. Supek, V. Šešelj A. Izetbegović osamdesetih godina...). Naravno, nije mogla uvek biti dosledno ispoštovana s obzirom na to da su određene nacionalnosti, kao npr. Hrvati i Albanci, u većem broju bile plitički aktivne protiv Jugoslavije i društvenog uređenja.

Progon rankovićevaca početkom sedamdesetih godina imao je za cilj da upozori javno mnjenje baš u vreme smene srpskih liberala i Pisma predsednika predsedništva iz oktobra 1972. da ni unitaristi ne smeju dići previše glave kako ne bi došli pod masovni progon na taj način potvrđujući još jednu novu simetriju u progonu, a to je između anarholiberala i unitarista u partiji unutar svake republike.

I KONAČNO, najvažnija je fina ravnoteža koju je režim morao da postigne između s jedne strane, realne pretnje da se opozicija znatnije afirmiše u društvu, težnje da se Jugoslavija predstavi kao demokratska socijalistička zemlja koja nasuprot staljinističkom i maoceovskom nudi jedan humani socijalizam i, s druge, potrebe da se sačuva partijski monopol na vlast.

Specifičnost Jugoslavije bili su nejednak tretman i neprecizni kriterijumi u kažnjavanju disidenata. Kako će i kada neko postati disident i kom stepenu represije će biti izložen je zavisilo od spoljnog i unutrašnjeg političkog konteksta i od ideologije sa koje nastupa, ponekad i ličnih veza. Pravosudni sistem je u potpunosti bio prožet partijskim i ideološkim uticajem i podložan uticaju kampanja liberalizacije i čvrste ruke. Nije se znalo najpreciznije šta je strogo zabranjeno, pa je tako često ono što je prošlo u jednom trenutku kroz "kaučuk paragrafe" ne znači da bi prošlo i u drugom. Zavisilo je i od toga da li je to kritiku izrekao ugledni član partije i prvoborac ili sumnjiv reakcionarni element i slično. Lešek Kolakovski, u knjizi "Glavni tokovi marksizma", ističe, kao posebnost Jugoslavije, da se nikad nije znalo šta je stvarno zabranjeno, jer je vlast stalno bila raspeta između želje da održi dobar imidž u zemlji i svetu i težnje da ne dozvoli ugrožavanje političkog monopola.

GOJKO ĐOGO UJEDINjUJE OPOZICIJU

Gojko Đogo

KAKO je vreme prolazilo, razlike u disidentskom frontu su ipak gurane u stranu, zarad rušenja totalitarnog režima u zaštiti minimuma - slobode misli i izražavanja, pa su se na skupovima i peticijama za ukidanje političkih delikata, oslobađanja političkih osuđenika mogli videti potpisi i levih i desnih (Vesna Pešić, Nebojša Popov, Vojislav Šešelj, Milovan Đilas, Dragoljub Ignjatović, neki praksisovci...). Jedan od prvih primera na kojem je do kraja iskazano jedinstvo je proces Gojku Đogu. 1981. godine. Na protestnim večerima, posle definitivne osude Đoga krajem marta 1983, u Francuskoj 7 se okupljaju nacionalisti, liberali i praksisovci, što je vlast podstaklo da govore o ujedinjenoj opoziciji. Deset protestnih večeri privuklo je veliku medijsku pažnju, a konačan rezlutat je da se Đogo, nakon što je pušten na kućno lečenje, više nije vraćao na odsluženje kazne, iako nije pomilovan, što je u redovima kritičke inteligencije slavljeno kao pobeda.

HAPŠENjE MIODRAGA BULATOVIĆA

Miodrag Bulatović

U KONTEKSTU kritičara samoupravnog socijalističkog sistema u drugoj polovini šezdesetih godina, uputno je pomenuti hapšenje i pripremu osude književnika Miodraga Bulatovića (1930-1991), jednog od najpoznatijih pisaca moderne srpske književnosti. Optužen je u proleće 1968. pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu za kritiku vlasti i samoupravljanja, privrednih reformi ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji. Služba državne bezbednosti Beograda podnela je krivičnu prijavu protiv Bulatovića, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično delo širenja lažnih vesti (čl. 292). Prijava se zasniva na osnovu izjava koje je Bulatović davao tokom putovanja na Zapad 1965. Ustvrdio je da u jugoslovenskom društvu nema demokratskih sloboda i slobode umetničkog stvaralaštva, što je temeljio i na zabrani njegove knjige "Heroj na magarcu". U Ministarstvu inostranih poslova procenjivano je da bi se otvaranje slučaja Bulatović negativno odrazilo na imidž zemlje. Služba državne bezbednosti je, međutim, insistirala da se Bulatović procesuira, tvrdeći da je i ranije prilikom boravka u zemljama Evrope "lažno prikazivao stanje u zemlji i prenosio zlonamerne neistinite reči". Državni sekretar za inostrane poslove Marko Nikezić je 5. marta 1968. dao kratku zabelešku o slučaju: "... Ne znam šta su motivi SUP, ali politički razlozi govore protiv pokretanja ova akcije." Tako je istraga obustavljena.

VELIKI PROTIVNIK MASPOKA

PRAKSISOVAC, profesor Miladin Životić je odlučno odbijao predlog novinara Vladimira Markovića da se sastane i diskutuje sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, hrvatskim disidentom rečima: "Nemam ja šta s njim da diskutujem, a vrlo je verovatno da bi se prilikom razgovora sporečkali i posvađali. Ja sam bio i ostao veliki protivnik tog maspoka u Hrvatskoj (1969-1971) njegovih ideja i protagonista. Nacionalisti su u Hrvatskoj taj pokret nazvali 'Hrvatsko proleće' kako bi asocirao na 'Praško proleće' mada jedno s drugim nemaju nikakve veze."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)