Strune preživele večni kalendar
26. 09. 2009. u 21:00
Novosadski kolekcionar čuva violinu Bogdana Milankovića, brata proslavljenog naučnika. Violina nastala po akustičnoj teoriji još uvek nije izlagana
UZ nenadmašne zvuke koje proizvode Stradivarijeve, Gvarnerijeve i Amatijeve violine, rame uz rame stoje i one čiji je tvorac Bogdan Milanković (1885-1966), mlađi brat naučnika Milutina Milankovića. Jedna od retkih primeraka violina koje su nastale po Milankovićevoj akustičkoj teoriji, danas se nalazi u kolekciji Novosađanina Tihomira Tapavice.
Violinu nastalu 1934. godine, muzičar i dirigent Tihomir Tapavica kupio je pre skoro deceniju od Jelisavete Milanković - Ilić, starije ćerke Bogdana Milankovića.
- Milankovićeve violine su njegovi naslednici čuvali sa izuzetnom pažnjom, a ja sam im obećao da je nikada neću prodati i da će ona biti centralni deo moje bogate kolekcije gudačkih instrumenata - priča Tapavica pokazujući sjajnu, očuvanu violinu lakog izgovora, koja je san mnogih virtuoza. - Ne samo što je pravi raritet, nego je i njena umetnička vrednost neprocenjiva, jer je profesor Bogdan dugo menjao modele dok nije došao do odgovarajuće teorije i laka, kako bi zvuk bio što mekši, a oblik pristupačniji.
U tome je i uspeo, jer violine profesora muzike i jednog od osnivača Sarajevske filharmonije imaju izvanrendnu boju tona, vlastiti oblik i originalne nacrte „f“ otvora. Tajna njegove teorije, potonjim generacijama je još uvek nepoznata.
- Violina još nije javno izlagana, jer tragamo za adekvatnim uslovima, ali se nadam da će se za to uskoro ukazati prilika - dodaje Tapavica.
Bogdan Milanković je na svoj način bio osobena i zanimljiva ličnost. Studirao je romanistiku u Beču i u Parizu, gde je studije okončao doktoratom. Njegove raznorodne i višestruke darovitosti opredelile su njegov životni put. Bio je profesor u muzičkim školama u Sarajevu, u kojem je proveo radni vek. Slovi i za jednog od osnivača Sarajevske filharmonije, a bio je i pronicljivi muzički kritičar i autor knjiga o muzici. Zapamćen je i kao dugogodišnji upravnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, u kojoj je njegov brat Milutin bio potpredsednik.
Milankovićevi naslovi „Osnovi pijanističke umetnosti“ (1952) i „Violina, njena istorija i konstrukcija“ (1956), predstavljaju prve korake u srpskoj muzičkoj teoriji. Prvi put, u njima se osvrće na violinsku problematiku, te su one dugo bile jedini oslonac u gradnji violina u Srbiji.
PORODICA MILANKOVIĆ
NAUČNIKU Milutinu Milankoviću su u detinjstvu tri brata umrla od tuberkuloze, a poživeo je samo šest godina mlađi Bogdan. Bogdan je imao dve kćeri: Ubavku Milanković-Janjić (1922-
-1995) koja se posvetila baletskoj igri i koreografiji a u Sarajevu, gde je živela, osnovala je prvu baletsku školu i Jelisavetu Milanković-Ilić (1917-2003) koja je bila jedan od najboljih poznavalaca građanskih tradicija porodice Milanković i najbolji pripovedač o njihovoj daljskoj postojbini.
Sa svojim kćerima Bogdan je često svraćao u Dalj, istrajno se starajući do kraja života o roditeljskom domu, koji je u Dalju decenijama imao žalosnu sudbinu. Tek nedavno je obnovljen i pretvoren u spomen-dom i muzej koji dostojno podseća na to da je tu rođen jedan od najvećih naučnika na svetu.