Šantićeva poezija: I opet mi duša sve o tebi sanja

Aleksa Šantić (1868-1924) je bio pesnik i akademik, tvorac najtananijih ljubavnih stihova, autor snažnih rodoljubivih rima, majstor elegije... Iz njegovih pesama su "kuljale" emocije, borba za socijalnu pravdu i obespravljeni narod. Dizao je glas protiv neprijatelja i slavio rodni Mostar bez kojeg nije mogao ni dana. Čuvena "Emina" njegovih je ruku delo, ali je tokom kratkog životnog veka ostavio još mnogo večnih ljubavnih stihova. Uživajte u onima koje smo odabrali za vas.

* Čežnja

Gdje ste?...

Ja budan na prozoru stojim.

Naslonjen čelom na staklo...

Sve spava...

Noć sjajna, ko da po oknima mojim polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezda i snova u vašu baštu ja sam dolazio; mirisao je jorgovan i zova, i mrki čempres povijo se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili, ja leptir bio što na cvijet pada. Ah, vaše kose, oči, smijeh mili, i vaše tijelo i ljepota mlada opiše mene...

Mi bjesmo u raju. Jabuke slatke berući sa grana...

Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju. I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo...

Ko jablan bez rose.

Sam ginem sada i u čežnji stojim...

Noć sjajna, ko da svila vaše kose, polako šušti po oknima mojim.

* Ljubav

O, da mi je nešto pa da budem reka, pa da tečem ispred tvoje kuće male; pevajući tebi da razbijem vale o pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom, da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke, prigrlim te sebi u svoje klobuke, i da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda, kao nimfa moja, da počivaš svagda, i da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te, samo moje sve dubine i sve kute da lepota tvoja osiplje i greje.

* Ne veruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime kad ti kažu, draga, da te silno volim, u trenutku svakom da se za te molim i da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj, no kasno, kad se mjesec javi i prelije srmom vrh modrijeh krša, tamo gdje u grmu proljeće leprša i gdje slatko spava naš jorgovan plavi.

Dođi, čekaću te u časima tijem, kad na grudi moje priljubiš se čvršće, osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće, i da silno gorim ognjevima svijem.

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više jer istinska ljubav za riječi ne zna; ona samo plamti, silna, neoprezna, niti mari, draga, da stihove piše.

* I kida se srce i za tobom gine

I opet mi duša sve o tebi sanja, i kida se srce i za tobom gine, a nevjera tvoja daleko se sklanja, kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra, iz prizraka tvoga blaženstva me griju, pa bih opet tebi panuo na njedra i gled ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi još u nebo gleda i života čeka, i ne misli: nebo da oblake vodi iz kojih će nova zagrmiti jeka...

* Ako hoćeš

Ako hoćeš da o zori pjevam tebi pjesme moje, oj, ne bježi sa prozora, da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam o sunčanom toplom sjaju, oj, pogledni okom na me, divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam onu tihu nojcu milu, razvij tvoju gustu kosu - mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam miris divnog pramaljeća, oj, razgrni njedra bijela - da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju o izvoru slasti bujne, hodi, hodi na grudi mi, da ti ljubim usne rujne!...

* Oživi mene

Pozdravljam tebe i tvoju samoću, tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!

K tice kad ih gone iz gnijezda, ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeka na ove trenutke s nemirom srca i sa bolom grudi; ja sam sit vreve i dosadnih ljudi i prazna doba što nam rađa ltke.

Oživi mene, noći bogom dana!

Stupi, i tiho preko mojih rana položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi negdje daleko, neznanoj slobodi, gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

* Pred modelom

Hoću li tebe svojim skromnim kistom, o divna ženo, naslikati moći? K žedna biljka što mre u samoći, za tobom i ja ginem žeđu istom.

Za usne tvoje meni sada treba krv zore rane i plamen rubina, za lice pjena sa morskih širina, za oči sunca i plavoga neba.

Al' uzalud podvig, zalud svaka boja, ne zna te ruka naslikati moja, - ja dršćem, evo, pred ljepotam' tvojim...

Dršćem i gorim k žar sred ognjišta, i bacam kisto, jer ne vidim ništa - ovako blizu kad pred suncem stojim.