FELJTON - OBIJANJE I PLJAČKA SRPSKIH ZANATSKIH I TRGOVAČKIH RADNJI: U Sarajevu, u poslednje vreme, bio sam upleten u razne đačke nemire

Vasa Čubrilović

07. 02. 2023. u 18:00

VEST ubistvu prestolonaslednika Austro-Ugarske i njegove žene u Sarajevu, proširila se munjevitom brzinom ne samo po glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nego po celom svetu.

ФЕЉТОН - ОБИЈАЊЕ И ПЉАЧКА СРПСКИХ ЗАНАТСКИХ И ТРГОВАЧКИХ РАДЊИ: У Сарајеву,  у  последње време, био сам уплетен у разне ђачке немире

Pogrom sarajevskih Srba 1914. godine, Foto "Vikipedija"

Kod nas Srba bio je to Vidovdan, godišnjica bitke na Kosovu 1389. Ova godišnjica se posle 1912. tim svečanije proslavljala, što se smatralo da je Prvi balkanski rat i slom turskog carstva u Evropi osvetio poraz na Kosovu 1389. godine. Zato su bile priređivane svečanosti, veće i manje, pre svega po školama zbog svršetka nove godine, po svima naseljima gde Srbi žive bez obzira u kojoj državi. Kad je već oko podne toga Vidovdana proširila se vest, da su đaci u Sarajevu upravo na taj dan ubili austriskog prestolonaslednika, počele su uspomene i upoređenja toga dana – u boju na Kosovu ubio je Miloš Obilić turskog sultana Murata. Pored toga odmah [su] se pokazala strahovanja i strepnje, od posledica atentata u Sarajevu. Znalo se o neprijateljskom stavu Austro-Ugar[ske] prema Srbiji i Srbima uopšte. Još za balkanskih ratova očekivalo se i strahovalo, da će Austrija udariti. Ta austriski prestolonaslednik je i došao u Bosnu da prisustvuje manevrima svoje vojske. Tako se kod Srba Vidovdan 1914. od prvog časa smatrao kao početak novih nevolja i novih iskušenja za ceo narod. A ta iskušenja i nevolje su počeli neposredno posle atentata, i to protiv-srpskim demonstracijama u Sarajevu.

U Sarajevu je bilo dosta naseljenog sveta sa strane: Nemaca, Mađara, Čeha, Poljaka, Rusina  i t[ako] dalje. To je bio pretežno svet katoličke vere, pa su [se] u tom svetu gotovo gubili domaći katolici Hrvati. Ovaj svet je bio po svojim osećanjima izrazito pro-austriski i pro-Habsburški raspoložen. Taj svet je uglavnom i izišao na ulice da dočeka Ferdinanda prilikom njegova prolaska kroz Sarajevo. Ljudi iz te sredine bili su najviše revoltirani atentatom i javno [su] to pokazivali.

MADA se protiv-srpsko raspoloženje osećalo u Sarajevu posle atentata, teško da bi došlo do protivsrpski demonstracija u gradu da neko to nije želeo i podstakao. Ko je iza toga sve stojao teško je danas utvrditi. Za takve stvari se ne pišu akta, nego se iz potaje organizuju. Bosanskoj vladi, opterećenoj odgovornošću da nije dobro organizovala zaštitu prestolonaslednika i njegove žene, sigurno je dobro došlo, da protivsrpske demonstracije skrenu pažnju javnosti u tom pravcu. Isto tako na tome je bila, ako ne još više zainteresovana policija grada Sarajeva. U svakom gradu, pa i u Sarajevu, ima određeni sloj bezprizornih, uvek spremnih na pljačku i nasilje. Zato ni posle atentata nije bilo teško pokrenuti gomilu, sastavljenu od te vrste ljudi, da haraju, ruše i pljačkaju. Sutradan posle atentata već je gomila pljačkaša, urlajući da je ceo grad odjekivao, obijala i pljačkala srpske trgovačke i zanatske radnje. U to vreme bio sam kod bolnice i čak dole se čula dreka i vika razularene gomile. Hteo sam sići da vidim, ali mi zet i sestra nisu dozvolili. Grad je bio uzbuđen, širile [su] se razne vesti pa i o zatvaranjima.

KONCEM  juna svake godine završava se školska godina u Gimnaziji. I za mene je počeo raspust. Sestra i zet su smatrali, da nemam šta da radim u ionako nemirnom Sarajevu, zato treba da idem sestri Lepoj, udatoj Mitraković, u Bosansku Dubicu na letovanje. Posle atentata uvedene su i propusnice za one koji hoće da napuste Sarajevo. Moji su zamolili komšiju dr Glika iz policiske direkcije u Sarajevu, da mi tu propusnicu nabavi. I on mi je nabavio. Tako sam treći dan posle atentata napustio grad. Sa drugovima se nisam viđao. Kad smo se spremali na atentat, ništa nije dogovarano šta posle atentata.

Izgleda, da je bilo osnovno, da se po mogućstvu izvrši, a posle, da se snađe, kako [ko] može i ume.

Putovao sam za Dubicu noću preko Slavonskog Broda. Sestra Lepa bila je udata za trgovca Veljka Mitrakovića. Primili su me dobro i raspitivali se o događajima u Sarajevu.

– Sama Dubica bila je mirna varošica, sresko mesto, što se prostirala na severnim padinama planina Prosare i Kozare […]. Varošica je naseljena bila Srbima i Muslimanima, a srez je bio ogromnim delom naseljen Srbima. Posle ručka i odmora sedeo sam predveče pred kućom i pio sa sestrom kavu, kad nam je prišao policiski činovnik iz sreza i upitao me, jesam li ja Vasa Čubrilović. Odgovorio sam da jesam. Onda je izjavio, da me zove sreski načelnik. Pitao sam ga zašto. Odgovorio je da ne zna. Ustao sam, pozdravio se sa zbunjenom sestrom i pošao sa ovim policajcem u sresko načelstvo. Nisam znao zašto me sreski načelnik zove. U poslednje vreme bio sam upleten u Sarajevu u razne đačke nemire.

Moglo je biti i zbog toga. Pomišljao sam i na atentat, ali nisam bio siguran, da je zbog toga. Dočekao nas je sreski načelnik, poreklom Čeh, starijih godina. Ni on mi nije rekao zašto me hapse. Na moje pitanje odgovorio je da ni on ne zna, traži me policija iz Sarajeva. Stari činovnik je pri tom klimao glavom i kao za sebe govorio: „Svašta vi đaci radite. Velika ste vi briga i nevolja”.

POSLE  ličnog pretresa [...]  nataknuli su mi lisice na ruke, pa smo se preko Une odvezli do železničke stanice Slavonska Dubica, pa smo železnicom nastavili put za Sarajevo. Usput smo imali poseban kupe i svet je zagledao koga to sprovode žandarmi.

Na Sarajevsku železničku stanicu stigli smo tek sutra pred veče. U ono doba putovanje za Sarajevo železnicom – najpre široko-tračnom, pa od Slavonskog Broda uskotračnom trajalo [je] vrlo dugo. Sa stanice su me žandarmi priveli u gradsku policiju, koja se nalazila u Opštinskoj kući pored Miljacke. Tamo su me predali šefu agenata sarajevske policije Peri Maksimoviću. Bio je to neki Srbin iz preka. Pročuo se za vreme balkanskih ratova zbog neke špijunske afere u Srbiji. Svi smo o tome znali i zato smo ga kao Srbina više prezirali, nego mrzeli. Međutim, prema meni se ono veče, kad sam mu priveden, čudno ponašao. Kad smo ušli u njegovu kancelariju, on je imao pred sobom hrpe prijavnica, prelistavao ih je. Pošto je potpisao akt da me je primio, otpustio je žandarme i nastavio dalje da prelistava prijave. Mene nije čestito ni pogledao. Rukom mi je pokazao da sednem na stolicu ispred njegovog stola, upitao me da li pušim.

Odgovorio sam da pušim. Dodao mi je na to kutiju cigareta i šibicu i opet se zadubio u pregledanje prijava. Čitava dva sata sedeo sam tako preko puta od njega i pušio, gledao Maksimovića kako pregledava prijave i razmišljao. On mi je prvi jednom primedbom „Gde ti je oružje?”, dao na znanje da sam zatvoren zbog Sarajevskog atentata.

POMEŠANA OSEĆANjA

NA SAM Vidovdan 28. juna 1914. popodne Sarajevo je zamrlo od čuđenja i strave. Ubijen je carski naslednik, u po bela dana, na ulici? U Sarajevo su i inače retko carevi dolazili.

Kad je osvojio Bosnu 1463, preko Sarajevskog polja je prošao turski sultan Mehmed Drugi Osvajač. U to doba Sarajeva grada u pravom smislu te reči nije ni bilo. Tek posle 1463. Turci će ga početi izgrađivati. Posle toga u Sarajevo je došao 1910. car Franjo Josif. I to je sve. Dolazak prestolonaslednika prosti svet primio je sa pomešanim osećanjima. Pravoslavni Srbi niti su ga voleli, niti su [se] radovali, što dolazi. Muslimani su bili ravnodušni prema njemu […].

SUTRA: POČETAK TAMNOVANjA I OKIVANjE BUKAGIJAMA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!