FELJTON - KICOŠ SA BELIM SOKNICAMA: Zbog očeve službe porodica Pekić je često menjala mesto boravka

Dr Srđan Cvetković

18. 07. 2021. u 18:00

BORISLAV Pekić je rođen 4. februara 1930. u Podgorici od oca Vojislava D. Pekića i majke Ljubice, rođene Petrović, poreklom iz Bavaništa kod Pančeva.

ФЕЉТОН  - КИЦОШ СА БЕЛИМ СОКНИЦАМА: Због очеве службе породица Пекић је често мењала место боравка

Borislav Pekić, zvani Štrk, sa školskim drugovima u Bavaništu kod Pančeva 1943. (najviši rastom stoji u pozadini prvi sleva) / Foto Privatna arhiva /Srđan Cvetković

Preko bake s majčine strane imao je i cincarske korene. Otac Vojislav Pekić, inače bivši crnogorski komita, bio je visoki državni činovnik, sreski načelnik pred Drugi svetski rat i zamenik načelnika Zetske banovine. Vojislav je završio Pravni fakultet u Beogradu, a Ljubica Petrović Ekonomski fakultet u Zagrebu, pa je predavala matematiku u gimnaziji u Pančevu. Upoznali su se i zavoleli kada je Vojislav došao u obližnje selo kod Pančeva - Bavanište da poseti svoju sestru od strica koja je tamo bila učiteljica.

Zbog očeve državničke službe, porodica je često menjala mesto boravka, što mu je donelo bogato socijalno iskustvo, bez kojeg gotovo da nema velikog književnika.

Od 1930. do 1941. živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Kninu, Mrkonjić Gradu, a zatim ponovo na Cetinju, gde završava četvrti razred družeći se sa budućim glumcima Pavlom i Dušanom Vujisićem i rediteljem Zdravkom Velimirovićem. Jedno vreme živeo je i u Dalmatinskoj Zagori. Često je sa majkom boravio i u Sloveniji, u mestu Dol kod Ljubljane, i Mojstrani, mestašcu u srcu Julijskih Alpa, kod ujaka Zlatka Petrovića, direktora Jugoslovenske udružbe barv. Sudari svetova i burne ratne godine duboko će se urezati u dušu ovog dečaka i kasnije trajno obeležiti njegov stvaralački opus, koji se ne može potpuno razumeti bez dubljeg istorijsko-socijalnog konteksta u kojem je nastao. Demonstracije protiv pakta 27. marta 1941. zatekle su ga na Cetinju.

TO JE JEDAN od prvih važnih istorijskih događaja kojeg se kasnije sećao, uviđajući svu zabludu njegovih protagonista. Posle Aprilskog rata 1941. i okupacije Crne Gore, otac Vojislav, tada načelnik odeljenja Zetske banovine, kojeg su proterali italijanski fašisti, prelazi s porodicom u ravni Banat - u Bavanište kod Pančeva. Nemačke vlasti u Banatu su mu nudile da kao bivši držani činovnik radi za njih ali je on to uporno odbijao najčešće simulirajući bolest.

TU, U MIRU i zavetrini banatske ravnice, mladi Borislav Pekić završava tokom okupacije osnovnu školu, posvećen knjizi i učenju ali i bezbrižnim dečjim igrama. Često su se igrale fudbalske utakmice "ulica protiv ulice" ili "Srbi protiv Nemaca", a u pauzi jelo "leba i masti" ili prženice sa belim lukom koje mu je spremala baka Desanka Petrović (rođena Radosavljević 1877-1947).

Uvek je bio besprekorno i kicoški obučen (i uvek sa belim soknicama) bar se tako činilo ostalim dečacima iz sela. U Bavaništu 1943, kada je imao 13 godina, uhapsio ga je Šilinger, narednik policijske ispostave u mestu ( štabsfeldbel), zato što je saigraču za vreme fudbalske utakmice opsovao "švapsku mater". Po Pekićevim rečima, kasnija hapšenja u životu shvatio je manje ozbiljno. Razlog su bile godine, ali i zato što je pomenuti narednik bio predratni činovnik njegovog oca.

U BAVANIŠTU je, po sopstvenom priznanju, jedne zaboravljene ratne godine, u klozetu, upoznao tajne seksualnosti i zapalio prvu cigaretu. U društvu u Bavaništvu bio je popularan pod nadimkom Štrk (Roda). Bio je poznat i po tome što je čitavim putem od škole do kuće (300 m) neprekidno čitao i toliko bio zanet knjigom da je često udarao u kibic-prozor ili se saplitao o izvaljene cigle na seoskom trotoaru, zbog čega nije uvek imao sve nokte na nožnim prstima. Osim te ljubavi, kao i svaki dečak, imao je još jednu - devojčicu E. D., (Elza Dinus - napomena S. C.) Nemicu. Doduše, nesretnu i tragičnu.

Jedna od prvih dečačkih trauma bilo je Pekićevo suočavanje sa revolucionarnim terorom i pravdom oslobodilaca - streljanje nemačkih porodica na Konjskom groblju u Bavaništu po oslobođenju 20. oktobra 1944. Iz jedne od njih bila je i njegova prva ljubav.

Kuća u Bavaništu kod Pančeva / Foto Privatna arhiva /Srđan Cvetković

"...Kada je u Bavanište umarširao Deliblatski partizanski odred sa hromim, brkatim komandirom... Pokupili su većinu domaćih Nemaca i zatvorili ih u školu. Među njima su bili i oni kojima su Srbi dosta dugovali... Stotinak polunagih ljudi i žena, vezanih po dvoje žicama spuštalo se u uvalu i tonulo u maglu... Komandir D. R. (Drenča R. - nap. S.C.) podigao je mašinku i ispalio u uvalu prvi rafal. Vojnici su vatru prihvatili... Ubijeni su nestali u magli. Među ubijenim Nemcima iz sela bila je i E. D. (Elza Dinus - nap. S. C.) - devojčica koju sam voleo..."

U TOJ GRUPI streljanih bio je i gore pomenuti nesretni policijski narednik Šilinger. Ovi događaji su ostavili snažan utisak i otreznili četrnaestogodišnjeg Pekića od levičarske revolucionarne ideologije, budući da je kao dečak uoči osobođenja Bavaništa bio pod uticajem lokalnog SKOJ-a u kritici koruptivnog "predratnog" sistema. Pekić je u mesnom odboru SKOJ-a u Bavaništu kratko 1944, kako kažu dokumenti, bio zadužen za šahovsku sekciju. Pretpostavljamo da je upravo tada mladi dečak pod teretom ovih masovnih streljanja ali i kasnijeg sistematskog terora koji je usledio posle jeseni 1944. utemeljio svoje stavove buntovnika i borca za slovodu protiv svakog totalitarizma.

Nasleđeni strogi moralni nadzor kod jednog brđanina, lična hrabrost, i ljubav prema slobodi, beskompromisan otpor svakom nasilju, kojeg je bio svedok i žrtva od najranije mladosti, spojili su se u Borislavu Pekiću sa zajedljivom i lucidnom inteligencijom, tolerantnom i pomirljivom prirodom Banaćanina koju je iskusio u ranim dečačkim danima pod okupacijom.

SREĆNO DETINjSTVO

BORISLAV Pekić je svedočio da je, uprkos okupaciji i opštoj nesreći, imao srećno detinjstvo: "Podgorice se ne sećam, što je žalosno, jer sam tu rođen i odmah iseljen zbog očeve službe. Iz Novog Bečeja i Mrkonjić grada imam mutna i pomalo nesigurna i proizvoljna sećanja ali tu diližansu snova kristalno jasno i upečatljivo emotivno ocrtavaju Knin, Cetinje, i Bavanište. Imao sam srećno detinjstvo. Rat je poremetio moje detinjstvo ali ga nije učinio nesrećnim. Neprilike, ne bih rekao nesreće, počele su za mene tek 1945, tačnije 1946..."

SUTRA: KALjENjE PRODAVANjEM DEMOKRATIJE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri