ISTORIJSKI DODATAK - POLUŽIVE ZATOČENIKE BACALI U SAVU: Svirepi zločini Pavelićevih zveri u jasenovačkoj fabrici smrti

Slobodan Kljakić

30. 04. 2021. u 17:14

JULIO BING, 39-godišnji trgovački pomoćnik iz Virovitice, Jevrejin, bio je u logoru od sredine septembra do 22. aprila 1945. godine, kada je uspeo da pobegne iz Jasenovca u čuvenom proboju logoraša.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК  - ПОЛУЖИВЕ ЗАТОЧЕНИКЕ БАЦАЛИ У САВУ: Свирепи злочини Павелићевих звери у јасеновачкој фабрици смрти

Arhiva

Posle hapšenja 16. septembra 1941. ustaše su ga sprovele u jasenovački zloglasni Logor II "u kojemu su se iz početka vršila masovna ubijanja", a "najaktivniji ubojica bio je LJubo Miloš". Tokom 1941. u ovom logoru su "zatočenici odvojeni po vjeri i narodnosti, dok su kasnije bili pomiješani". Tokom 1942, u septembru je prebačen u Gradišku, gde su se takođe vršila "masovna ubijanja, ali još uvijek ne tako očito i otvoreno, nego zakrinkano".

Kao primer navodi da su veće grupe rekonvalescenata od tifusa, ustaše "slagali u kamione, pokrivali ih gunjevima i mlatili po njima maljevima, dok je prestao svaki znak života, a tada bi ih odvozili". Pošto je krajem septembra prebačen u ekonomiju u Staru Gradišku, Bing svedoči da su se "u to doba vršila mnoga ubojstva na pustari kod Orahovice pod izlikom pokušaja bjegstva. Znam jedan slučaj kada je pobijeno 42 Židova i 17 pravoslavaca".

Bilo je i mnogo samoubistava, "a i sami stražari su ubijali ljude kao muhe pod izlikom da su pokušali bijeg i nije im se nikad ništa događalo. Obično bi se kao represalija za ovakve tobožnje pokušaje bjekstva pobilo oko 25 ljudi. Dok sam radio u ekonomiji, ustavši rano, vidio sam da je oko 500 žena odvedeno u pravcu Jablanca, odakle se nijedna nije vratila, niti smo ikad što o njima čuli. Vidio sam na svoje oči kako su jednom prilikom u Staroj Gradiški grobari tovarili u kamione lješeve djece. Pričalo se, da je oko 500 djece neki zastupnik, kojemu imena ne znam, potrovao ciklonom".

POŠTO JE PREBAČEN u Logor III u Jasenovcu, Bing svedoči o ubistvima na Graniku gde bi "između osam do devet sati u večer žrtve udarali komadom željeza po glavi i onako omamljene ili mrtve pobacali u Savu, a kako je jedan drug vidio i pričao mi, ustaše bi ranom zorom ispirali krv sa Granika i oko njega. U tom periodu danomice bi u trajanju od 14 dana bilo pobijeno po 50 ljudi, a onda nakon izvjesne pauze nastavilo bi se opet to ubijanje".

"Najaktivniji su u tome poslu bili natporučnik Dinko Šakić i bojnik Pićili Dominik (u civilu inženjer), a isticali su se takođe i Marko Mihaljević, emigrant star oko 35 godina, Ivan Frković, vodnik, Ante Zrinjušić i drugi", čija imena Bing nije znao.

"Svi ustaše iz pratnje jednako su svirepo postupali za zatočenicima, a najgore su zvjeri bili pripadnici brzog sklopa pod komandom Josipa Mataje zvanog Aždaja ustaškog satnika. Godine 1944, bio sam propraćen u lančaru kao pomoćni bravar i vanjski radnik, pa sam imao zgode da vidim i ustanovim, da su velike grupe zatočenika dolazile vlakovima. Po noći bi ih istovarivali i odvodili u Gradinu na likvidaciju, a njihove stvari i uprtnjače ostajale bi na kolosjeku. U novembru godine 1944. ponovo su započeli sa masovnim likvidacijama. Radi velikog vodostaja ubijali bi ih na Graniku jer ih nisu mogli prevoziti preko Save u Gradinu. Sve do Velikog petka bio je relativni mir. U to vrijeme bilo je u logoru svega 4.000 do 4.500. zatočenika, ali još su pridolazile razne veće ili manje grupe. U godini 1945. do Velikog petka takođe su vršena dnevno klanja, ali ne u tolikom opsegu kao u 1944. godini."

Arhiva

POSLE 30. MARTA, na Veliki petak kada su saveznici bombardovali logor, to je "dalo povoda upravi logora za konačnu likvidaciju svih zatočenika. Djelovalo je na tu odluku dakako i sve veće približavanje Jugoslovenske armije logoru. Počele su se odvoditi sve veće grupe u Gradinu gdje se danomice dizao plamen i dim".

"Također su - svedoči Bing - počeli iskapati lješine odnosno kosti i u bačvama ih tamo prenositi i spaljivati kako bi uništili tragove. Tko god je bio prevezen u Gradinu, nije se više vraćao, tako da je bilo očito, da se ide za konačnom likvidacijom."

Julijo Bing je opisao i proboj iz logora 22. aprila 1945. godine:

"U noći od 21. na 22. aprila o. g. obukli su se ustaše u civil i zapalili naše stare barake. Videći sva ova klanja i pripreme, bilo nam je jasno, da mi iz naše barake dolazimo na red, a naročito nas je uvjerila u to činjenica što je isto veče zastavnik Lisac odveo sve grupnike i pisare, te smo odlučili, da se pošto-poto pokušamo probiti makar i golim rukama. 22. 4. oko 10 sati grupa od 500 do 600 ljudi, u kojoj sam i ja bio, izvršila je napad na stražu, otela jedan mitraljez, te bacajući opeke probila se kroz paklenu vatru kroz vrata. Na tom bijegu izginulo je sve osim 80 do 100 ljudi. Što je bilo s ostalima, koji su bili u našoj nastambi, a nisu s nama bježali, ja ne znam."

Jovan Živković, tridesetogodišnji Srbin iz Zemuna, bio je u Jasenovcu od početka jula 1943. godine i sve vreme zatočeništva radio kao brica. Prema njegovim rečima "vršila su se likvidiranja na razne načine, a naročito odvođenjem na rad i u Gradinu, od kuda se više nikada nije nitko vraćao, a inscenirani su i kojekakve tobožnje pobune, pa su tako prigodom pogibije logornika Vinera, također zatočenika, kojega su ustaše ubili, pobijeni Glušac Vlado i Micić Slobodan kao tobožnji organizatori pobune. U jesen nakon napadaja na Banjaluku preseljeni su iz Gradiške Srbi, Hrvati i Židovi i tom je prilikom potučeno oko 200 Srba. U isto vrijeme iz Novske i okolice, dotjerano je oko 800 ljudi, žena i djece a iz Zivaje oko 150, pa su i oni likvidirani. (...) Ubijanja su se vršila noću, većinom odvođenjem u Gradinu, a kada bi voda nadošla na Granik, tu bi ljude skidali gole, vezivali ih i tukli željezom i maljevima, te pobacali u Savu. Po pričanju i prema onome, što sam ja mogao dokučiti, pobijeno je te zime oko 5.000 do 6.000 ljudi, a u znatnoj mjeri je harao i tifus, jer su higijenske prilike bile očajne. Svi likvidirani su otpisivani u spiskovima kao umrli od tifusa".

"ZNAM DA SU USTAŠE - izjavio je Jovan Živković - na 21/4. prekopali u logoru groblje iz koga su 20 zatočenika povadili sve lješine, koje su tamo bile zakopane u toku 1941. i 1942. godine i iste su spalili u obližnjem jarku, kako bi zatrli trag svome zločinu. To sam na svoje oči vidio. Znam da je 21/4. likvidirana i grupa žena po prilici oko 500 tj. sve žene, koje su u logoru preostale. Kada sam pobjegao iz logora, ja sam se svratio kod Tome Marenića iz Košutarice i njegova kćerka Marija pričala mi je, da je ona tih dana gledala sa krova svoje kuće, kako su ustaše u Gradini ubijali one zatočenike, koji su tamo bili zaposleni na spaljivanju zatočenika i kada su te posljednje zatočenike likvidirali, kojih je bilo oko 150, ustaše su se međusobno grlili i ljubili. Ista mi je pripovijedala, da je vidila 24. aprila, kada su ustaše bacali u vatru žive zatočenike."

Iznoseći procenu o broju ubijenih logoraša, Jovan Živković je rekao: "Ja tačno ne znam koliko je zatočenika u Jasenovcu likvidirano, ali je bilo opšte uvjerenje među zatočenicima, da taj broj prelazi i jedan milijun. Logor je bio predviđen za normalan broj od 3.000 zatočenika. Ponekad taj broj je dosizao i do 6.000, ali čim bi nadolazili novi zatočenici, logor se stalno čistio likvidiranjem stotina zatočenika i to prvenstveno nemoćnih starijih i bolesnih. Svaki i najposljednji ustaški stražar bez ikakve odgovornosti na svoju ruku mogao je također po volji klati zatočenike."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)