IMALI SMO MANJE, ALI VIŠE SEBE: Po životu Aleksandre Janković može film da se snimi

M. ADžIĆ

15. 11. 2020. u 16:34

ŽIVOTNI put glumice Aleksandre Janković bio je po svemu specifičan. Toliko da bi mogao poslužiti kao scenario za film, seriju ili pozorišnu predstavu.

ИМАЛИ СМО МАЊЕ, АЛИ ВИШЕ СЕБЕ: По животу Александре Јанковић може филм да се сними

Foto: Contrast studios

Priliku da ostvari davnašnju želju za glumom dobila je prilično kasno. Prvi put prijemni je polagala u Zagrebu i, kako to i sama priznaje, bila je nespremna. Sreću je ponovo okušala u Beogradu, i tada je, kaže, ostavila utisak da je previše spremna. Treća sreća joj se dogodila posle godine pauze, koju je provela u Beču. Prijemni je, konačno, položila. Ali, ovog puta, ljubav ju je, posle samo dve godine studiranja, odvela daleko od Srbije. Gluma ju je, ipak, na kraju pronašla. U razgovoru za "TV novosti", popularna glumica otkriva da veruje da postoji neka životna košuljica po kojoj ćemo voditi emisiju zvanu život, ali da ni danas, iako na pragu pedesete, ne zna da li je gluma njen konačni poziv. Dobro je, kaže nam, naučila da je život pun iznenađenja i prevrata, da se ne da definisati, pa i živi u skladu sa tim promenama.

Mladi ljudi, kada ih život odvuče u nekom drugom smeru, uglavnom ne privedu neki zacrtan put kraju. Šta je to što je vas, ipak, zadržalo da ostvarite svoje mladalačke snove i postanete glumica? Istrajnost, inat, ili su se na kraju prave kockice složile u pravo vreme?

- Možda su mladi ljudi pametniji od nas. Možda baš treba pustiti dizgine i videti šta nam to život pruža mimo naših planova, uklesanih namera, zadatosti društva... Kada smo prestrogi prema sebi, često se desi da se ne snađemo u naglim i iznenadnim promenama. Ja sam odavno odustala od zacrtanih puteva. Možda već u ranim dvadesetim. Pojavom rata u bivšoj Jugoslaviji i svemu što je to donelo, shvatila sam da planirati znači izazivati nevolje samom sebi. Eto, i karijera mi se desila nesvakidašnje kasno, a mislila sam da neće nikad. I nije to pitanje inata. Nikad nisam ništa radila iz inata. Nisam taj tip. Uvek sam sve radila iz ljubavi. I da znate nešto - uvek, ali uvek se sve dogodi baš kada treba. To je često teško razumeti i prihvatiti, ali jeste tako.

Foto: Contrast studios

U šali umete da kažete da ste bili "najstarija najmlađa glumica". Nije lako započeti karijeru u tridesetima, Kako ste našli svoje mesto na sceni? Da li je bilo trenutaka kada ste poželeli da odustanete?

- Da, rado sam se šalila na svoj račun, a zapravo sam htela da ohrabrim druge da nikada ni za šta nije kasno. Mene je to sve zateklo jer nisam očekivala, nisam ni razmišljala hoće li i kada će. Imala sam ispunjen život u svakom smislu. Onda se pružila prilika i ja sam je, izgleda, iskoristila. U tim počecima značajnu ulogu je imala moja koleginica Jelena Đokić, koja je bila neponovljivi partner i podrška. Desilo se sve sa predstavom "Dvije", Tene Štivičić, u "Ateljeu 212". Odmah je postala hit, posle toga uloge su se nizale. Lepo je sve to bilo, a i taj zanos trajao je dugo. Onda, u nekom trenutku, umorila sam se od svega i poželela da se osamim, što sam i uradila. To je prirodno. Život se sastoji od akcije i odmora, i kad organizam kaže "Stop!", onda ga treba poslušati. Iskoristila sam tu tišinu za sebe i mogu reći da je vredelo svakog sekunda. Sada je, čini mi se, vreme za novu fazu.

Ženske glavne uloge su prava retkost. Pogotovo u zrelom dobu. A vi ste i po tome izuzetak - dobili ste prvu glavnu ulogu na televiziji, i to vodeću u velikoj seriji "Azbuka našeg života"?

- Istina, ovo je jedinstvena situacija. Dobila sam glavnu ulogu, i to baš kada treba. Ništa se ne događa slučajno. Smatram da je sve što sam do sada radila na filmu ili televiziji bio pošten posao, ali, moram iskreno reći, nije mi to bilo u fokusu. Više me je zanimalo pozorište. Njega sam bila žedna. Tek negde od prošle godine počela sam da razmišljam o tome da mi se igra i pred kamerom. Da bih volela da mi se dogodi neko televizijsko "meso".

U međuvremenu, opet sam se vratila pozorištu, potom je od marta nastupio ovaj suludi korona period, a ja sam vreme provela na planini razmišljajući i maštajući kako igram pred kamerom. Kada se završio karantin, Jelena Bajić Jočić me je pozvala i ponudila mi ulogu. Zanemela sam, jer mi se nikada pre nije desilo da se želja tako brzo realizuje. Zahvalna sam za sve što se događa. To je jedan tako moćan osećaj. Čovek za sve želje mora da bude spreman.

Jeste li pročitali romane Mirjane Bobić Mojsilović po kojima se radi serija? Koliko je "Azbuka" drugačija od onoga što se trenutno snima?

- Pročitala sam obe verzije na osnovu kojih je napisan scenario. Mirjana ume da vidi, oseti i napiše. Uvek je umela. Pomoglo mi je mnogo, naravno, ali glavni ključ je rediteljka i moja pažnja je isključivo usmerena ka njoj. S druge strane, slabo gledam TV, jer ga i ne posedujem, samim tim ni serije. Pogledala sam svega nekoliko naših serija i ono što je uočljivo jeste tematika. "Azbuka" se razlikuje u odnosu na druge serije jer nema negativnih likova, nema konspiracija, pucanja, mržnje, osuđivanja. Postoji okosnica cele priče koja je razvod bračnog para posle 25 godina, i šta takva situacija donosi. Kako se ti ljudi ponašaju, o čemu razmišljaju, šta ih žulja i boli. Ovo je porodična drama sa svetlom na kraju tunela. Gledaoci će je jako voleti i prepoznavati se u njoj. To pouzdano mogu da kažem.

Foto: V. Danilov

U životu ste proživeli razvod kao i vaša junakinja Vesna. Koliko ste se poistovetili sa njom? Da li je to bila vaša prednost za ovu ulogu?

- Moj razvod nema nikakve veze sa Vesninim. Baš ni po čemu. Kod mene je bilo sve sasvim drugačije. Vesna je i karakterom dijametralno različita od mene, ali poznajem mnogo žena sa ovakvom pričom i dobro sam ih uvek razumela. Razvodi se događaju na svakom ćošku, sa različitim scenarijima. Upravo zato verujem da je ova serija važna, jer osvešćuje jedno bitno osećanje, a to je da kad se rastaješ od nekoga ne mora značiti i da ga ne voliš, da ga mrziš. "Azbuka" nudi preispitivanje sopstvenih odluka.

KISEONIK JE SVE

 ČESTO ste u prirodi, uživate u onome od čega je čovek pobegao. Da li je sve ovo što nam se događa znak da bi trebalo da preispitamo živote koje živimo?

- Upravo to. Zaboli smo se u sve bučnije gradove sa lošim kiseonikom, gužvom, nemirom. Nalivamo se hemijskim napicima, jedemo brzu hranu i gledamo u ekrane, uz minimalno kretanje. Sve to utiče, pre svega, na psihu, a onda se spusti i u telo. Stečene su loše navike za bistru glavu i lako telo. U prirodi nalazim sve. Pre svega mir, a on dolazi iz tog sklada. Kiseonik u sebi sadrži sve što nam treba. Sve.

Kakav je vaš stav o epidemiji razvoda koja je poslednjih godina veoma aktuelna? Da li ste pobornik teorije "bolje razvod neko loš brak" ili ste više za "trpeljivost po svaku cenu"?

- Nisam za "trpeljivost po svaku cenu", jer taj pritisak pre ili kasnije izađe napolje, i to vrlo burno. Čini mi se da je epidemija razvoda posledica ubrzanja života i zahteva koje donosi vreme u kojem živimo. Sve je nekako neprirodo. Od svakog se očekuje više nego što realno može da podmiri i doprinese. Ljudi su tanana bića i posle tolikog kontinuiranog pritiska počinju osude i ukazivanja, pogrde, slabe međusobni odnosi, u zavisnosti od karaktera i reakcije. Današnje porodice se gotovo i ne sreću. Sve je u trci za novcem, školama, dopunskom nastavom... Sretnu se uveče i, možda, nedeljom. Malo je to za opstanak.

Zajedničko vreme se koristi da se izdaju novi zadaci za narednu nedelju, mesec, i u svemu tome nema prave zajednice. Svi ispunjavaju nekakve zadatke, gubi se bliskost, a samim tim i lepe reči.

Nekada je radno vreme bilo od sedam do tri, pa smo imali zajednički ručak i celo popodne i veče. I vikendi su bili zajednički. Čini se da je to imalo smisla. Možda se imalo manje, ali si imao više sebe. Sada je obrnuto. O tome govori i ova serija.

Kako glasi recept za život udvoje? Da li ste ga otkrili?

- Otkrivam ga.

Može li čovek da pronađe sreću u samoći? Filozofi smatraju da je čovek stvoren za život u društvu. Greše li?

- Za mene je samoća neodvojivi deo postojanja. Ja je veoma volim i negujem. Odatle crpim snagu i mir. To ne znači da nemam društveni život i ljubav. Imam i to u priličnim količinama, ali samoća mi je veoma važna. Oduvek. To je prostor gde sabiram misli i osećanja, osluškujem sebe, preispitujem se, dobijam odgovore. U buci to ne umem. Jednom je neko rekao da je zajednički život poput olimpijskih krugova. Onaj deo koji je na spoju, to je ono "vas", sve ostalo je samo "ti". Čovek ima potrebu da menja onog drugog i prilagođava ga svom modelu, a kada se to desi, onda to isto počne da ne voli. I zato nemamo prava ni na koga, osim na same sebe.

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

VODITELJKI SE STANJE NAGLO POGORŠALO I HITNO JE OPERISANA: Nažalost, tek kad je kasno shvatimo da je zdravlje najvažnije