MOMA NAS JE UČIO LJUBAVI PREMA SOPSTVENOJ KULTURI: Pisac Đorđe Matić, dobitnik Kaporove nagrade za roman "Niotkuda s ljubavlju"

Marina Mirković

16. 04. 2024. u 17:51

SVAKAKO ne najslavniji, ali nesporno najsrećniji dobitnik književnog priznanja "Momo Kapor", kako je sebe opisao Đorđe Matić, primajući plaketu sa motivom Momine školice koju mu je doneo roman "Niotkuda s ljubavlju" - upravo je u tom svom proznom delu, na više mesta, skrio svoje male omaže Kaporu.

МОМА НАС ЈЕ УЧИО ЉУБАВИ ПРЕМА СОПСТВЕНОЈ КУЛТУРИ: Писац Ђорђе Матић, добитник Капорове награде за роман Ниоткуда с љубављу

Foto: Jovica Drobnjak

Takvih, pisanih ili tek proživljenih posveta Momi ne manjka ni u bogatom životu, niti u još bogatijem literarnom opusu Matića, danas i romanopisca iz Zagreba, a pre toga i dobro znanog pesnika, uglednog publiciste i esejiste... Čoveka od reči, i pisanja, u svakom smislu, koji, premda živi u Poreču, poslednjih godina slovi za jednu od značajnijih književnih veza na relaciji Zagreb-Beograd.

Matić pamti kako su mu knjige Kapora pružale utočište tokom izbivanja iz zemlje, turističkih i onih emigrantskih, no ne pamti koju je Mominu knjigu prvu pročitao:

- Ipak, znam koje su mi bile omiljene. Te su ostale do dana današnjeg. Jedna je "011", zbirka vinjeta u kojima je bio nenadmašan, objavljivanih što u "Dugi", što po raznim listovima i sakupljenih u knjižicu koja je bila, čini mi se, privatno izdanje čak. Nikada ništa lepše nije pisano o Beogradu kojem je Kapor pripadao. Taj se Beograd dakako razlikovao od onoga koji sam ja iz Zagreba voleo - novotalasni, rokerski Beograd, ultramoderan, kritički. Kaporov Beograd, ušuškan, malo štrokav, malo otmen, uvek prisan, pravio je divan balans s mojim rokenrolerskim, vertikalnim Beogradom. Druga knjiga je vanredni roman "Knjiga žalbi", slabo pročitan tada, rekao bih, a danas uzoran intertekstualni rad, gotovo postmodernistički. Kad bi ovi gluvi i prezrivi teoretičari imali i mrvu duha, trebalo bi da pišu ozbiljne naučne stvari o toj knjizi. Ona mi je bila važna i u ključnom životnom iskustvu, u mojoj emigraciji.

o Šta je ono najvažnije, temeljno bitno, što nam je Momo dao i za sobom ostavio?

- Ostavio je majstorski sveden stil, nedostižan u svojoj lakoći. Ostavio je još nešto jednako važno, na prvi pogled vanknjiževno: mogućnost da voliš svoj grad i domovinu kroz detalj, kroz nijansu, a da ne padaš u prizemnu retoriku. To je danas nešto od čega bi mogli nešto da nauče i na desnici i na levici, gde ne znaš ko više pati od bukvalnosti i neosetljivosti na nijansiranja koja menjaju čitavu tvrdu ideološku sliku.

o Slažete li se sa žirijem u konstataciji da sa Kaporom delite sliku sveta, te duboku odanost zajedničkoj kulturi?

- Ovo za sliku sveta delimično, ipak sam ja mlađi i moj je senzbilitet druge generacije. Delimo osećaj za lepo i prefinjeno, gađenje spram grubosti. Delimo još nešto suštinsko: znatiželju. Prema svetu, prema ljudima, prema kulturi iznad svega, bez diskriminacije na liniji "visoko" i "nisko". Svest da dobar narodnjak može da ima suptilnost kakvu umetnička muzika često ne može, razumevanje da tekst starogradske pesme može da utiče na našu umetnost kao i Pol Valeri. I svest i urođen osećaj o ovome što ste pomenuli: da čovek nikad ne gubi poverenje i ljubav prema rođenoj kulturi. Ja se ne stidim odakle sam. Dapače. Ni on se nije stideo.

o Šta piše Đorđe Matić posle romana - vratio li si se poeziji ili eseju, ili pak (p)ostao predani romanopisac?

- Kao pisac-profesionalac pišem stalno, publicistiku, eseje, novinske tekstove, uređujem. Od toga živim. Otkad pišem ovim tempom i ritmom, poezija kao da ćuti. Ona je suviše važna i kao neka princeza skoro da je uvređena što autor piše ovoliko drugih žanrova. Nedavno sam napisao pesmu nakon mnogo vremena, došao mi je povod, a poeziju najbolje pišem tako, na istinsku inspiraciju. Zasjala mi je ta pesma kao neko lepo i nežno svetlo usred svih mojih tekstova za periodiku. Poezija je kraljica književnosti, i tu nema spora. Naravno, počeo sam, po sili stvari i nužnosti, i novi roman, ali o tome kada dođe vreme. Predstoji zbirka eseja o srpskoj kulturi koja će biti objavljena za koji mesec.

o Koje su teme tih eseja i na koji im se način pristupa, sa kojih pozicija - blagonaklonog suseda ili integralnog dela/aktera te kulture?

- Izlazak te knjige mi je uistinu važan, iz mnogo razloga. Nedavno, na predstavljanju moga romana u Beogradu prišao mi je gospodin Dragorad Kovačević iz kuće "Orion art" i o mojoj knjizi "Historija i savremenici" izrekao kompliment kakav verovatno nikad nisam dobio. To je knjiga ogleda o srpskoj kulturi, a on kao izdavač misli da takva knjiga mora da izađe baš u Srbiji i upravo zbog toga što sam u srpskoj kulturi i akter i posmatrač, imam neobičnu poziciju. Sastavio sam zato ovu knjigu: to je moj kanon srpske kulture, u velikom potezu od Dositeja do Desnice, od Mokranjca do Duška Gojkovića, od Matije do Bogdana Bogdanovića. U esejistici moguće da ništa važnije nisam napisao dosad.

o Da li se ikad kajete jer ste se vratili u svoj jezik i kulturni prostor?

- Nikada. Nijednog trena. Mislim čak da je trebalo i ranije da se vratim.

o Da li su izbivanje iz života ovdašnjeg, a potom i povratak, dali nove slojeve i značenja i snagu vašoj literaturi?

- Apsolutno. Ja se ovde neprestano hranim neiscrpnim vrelom koje se zove naša civilizacija, naša kultura u najužem smislu, kulture kao umetnosti, i kultura kao suma vrednosti koje određuju način kako se živi. I stvara. Nema ništa bez naše kulture i bez materinjeg jezika, bez svoje zemlje, kako god se zvala.

o Da li je hrabrost otići ili ostati?

- U ono vreme bilo je i jedno i drugo, i sasvim lično, "to što čini razliku od čoveka do čoveka", kako u jednoj pesmi peva Hus iz "Parnog valjka". Danas mislim da je veća hrabrost ostati. Danas treba ostati, štaviše. "Ostajte ovdje", to je, šantićevski rečeno, i moja poruka i iza nje stojim i spreman sam da je branim na svaki način.

Jugoslavija je bauk, trajan

o Preostade li neko ostrvce, zaostatak onoga što osećamo kao jugoslovensku kulturu?

- Jugoslavija je, hteli ne hteli, kao duh, gotovo u hegelijanskom smislu bi se moglo napisati, koji lebdi nad nama i određuje nas, mi se prema njemu ravnamo i kad nismo svesni. Naša sećanja su na nesvesnoj razini oblikovana jugoslovenskim nasleđem do te mere da kad slušam negatore toga, vidim kako se na jednoj psihoanalitičkoj, traumatskoj ravni bore protiv njega svim sredstvima. Ne shvataju da u prostor nesvesnog ne može da se prodre ideološkim jezikom i metodama. Jugoslavija je bauk, trajan. Nikad se toga nećemo osloboditi. I ne treba.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave