INTERVJU - ZLO RAZARA MASKIRAJUĆI SE U DOBRO: Zlata Kocić, dobitnica nagrade "Desanka Maksimović" za doprinos srpskoj poeziji

Dragan Bogutović

14. 05. 2023. u 08:06

DAVNO su mi se urezale u svest reči prof. Andreja Tarasjeva - evo upravo smo mu horski čestitali 90 godina života - da je zlo organizovano, a dobro nije.

ИНТЕРВЈУ - ЗЛО РАЗАРА МАСКИРАЈУЋИ СЕ У ДОБРО: Злата Коцић, добитница награде Десанка Максимовић за допринос српској поезији

Foto Privatna arhiva

Kojima dodajem: da, dobro je jednostavno dobro, njemu je to dovoljno, u bezazlenosti i čistoti. A zlo napada, mrzi, razara; najgore je što se upinje da zavara, podvali, maskirajući se u dobro. Tu su mladi na udaru, to je ta opasnost s kojom smo suočeni, ne može biti teže. Ovo, u intervjuu za "Večernje novosti", ističe Zlata Kocić (73), dobitnica nagrade "Desanka Maksimović" za doprinos srpskoj poeziji, koja će joj biti uručena 16. maja u Desankinoj rodnoj Brankovini.

Kocićeva je radila kao srednjoškolski profesor u gimnaziji i urednik u "Nolitu".

Objavila je dvadesetak pesničkih knjiga ("Klopka za senku", "Rebro", "Vazdušne freske", "Lazareve lestve", "Grumen"...) za koje je dobila brojne nagrade. Veoma je cenjena i kao prevodilac sa ruskog i na ruski jezik.

Imali ste prilike da upoznate Desanku Maksimović?

- Bivala sam u njenoj blizini, kao i mnogi. A uvek, neki karakteristični detalj koji se ne zaboravlja. Sasvim na početku, usred sajamske gužve, u krugu kolega, jednostavno me zapita: "A ti, mala, koja beše?!" Kad rekoh, ona dobroćudno namignu u znak izvinjenja, pa dodade: "Sad ćemo da se sklonimo tamo, pa ćeš ti nešto lepo da mi izdeklamuješ iz svoje knjige." Idući put, požurim da kažem ko sam, a ona: "O, pa znam ja tebe, more, dete. Još stignem ponešto i da pročitam!" Na Kolarcu, gde su mi se doslovce tresla kolena pri čitanju pred nizom velikana, spomenem joj da sam pisala maturski rad o njenoj poeziji, a ona diže obrve kao pred nekim čudom, kao da nisu pisali o njoj po svetu, i na drugim jezicima. Kod nje u stanu, taman da zapenim o njenim poetskim motivima, a ona me pita: "A imaš li ti svog momčića?" Nije sumnjala u osećajnost, ali da vidimo šta je s iskustvom, da li i ono pripomaže doživljaju stiha.

U vašoj poeziji su vidljivi tragovi onoga što bi se moglo povezati sa zavičajem, sa starom kulturom, obredima i običajima. Šta pesniku znači ta veza sa bliskim a iščezlim svetom?

- Blizak jeste, a i iščezava s neminovnim gubicima voljenih ljudi, što moramo podneti, a ipak, da li da kažemo: iščezli svet. Jer, na nama je da ne iščezne. Čoveka u dobroj meri, ako ne i najvećoj, oblikuje detinjstvo. Pesnik, opet u dobroj i zdravoj meri, i u punoj zrelosti po pravilu očuva u sebi dete: čisto srce, čistu ljubav. Pisala sam o bogatstvima neposrednog kontakta s prirodom, životnom školom, o visokim moralnim predačkim uzorima, o toplini rodnog doma u doslovnom i prenesenom smislu. Jedan doktorski rad ruskog naučnika dokazuje da se struktura molekula vode u našem organizmu poklapa sa strukturom vode u rodnom kraju. To što se mi izmeštamo je ljudsko, nemamo snagu drveta, ali naši koreni i žilice ostaju u vezi s tom vodom, zemljom, pod istim nebom. Pesnik se i rodi onde gde sriče svoj jezik, i nosi ga sa sobom kao puževku. I upravo ta spiralna kućica, i ono poznato: jezik je kuća bića, meni je najdublji simbol.

Veliki pesnik Ivan V. Lalić je, misleći na vaše kovanice, rekao da ste vi Koderova kći. Šta sve pesnik traži u jeziku?

- U istoj Lalićevoj recenziji (za knjigu "Oro oko grotla") stoji i ovo: "Osnovna pesnička teza (uslovno rečeno) ove knjige jeste da je u sudbini poezije sadržana i mogućnost jedne resakralizacije zadanog sveta - posredstvom jezika, kroz jezik. Znači, sakralizacijom samog jezika. Ima li dubljeg razumevanja, a i snažnije podrške pesnika pesniku. Vera u sakralnu reč, to je ono što nas održava i nadahnjuje. Reč koja pamti i pronosi smisao sveukupnog postanka, opstanka, to je poriv, zalog, lepota svih naših traganja. Ivan V. Lalić ostavio je veliko blago u našoj poeziji.

U vašim novijim knjigama sve veći udeo ima tematika koja se može povezati sa religijskom sferom. Šta današnji pesnik može da pronađe u tom području?

- Pesnik se bavi ljudskom dušom, on neprekidno ispisuje stanje duha, svoje i svoga okruženja: data mu je ta hiperosetljivost. Tematiku i motive bira sam naš puls, sam naš život. Kako dišem, tako pišem - može li pesnik drugačije. Možemo danas čuti o "zatvaranju" u religijsku sferu, ali to je već i samo po sebi apsurd. Upravo je suprotno, reč je o otvaranju i produbljivanju milenijumskog iskustva i nasleđa, odakle dobijamo neuporediv dar: pogled čoveka u sebe i ukrštanje s pogledom bližnjeg, pogled naviše i naniže, pogled unazad i, ujedno, daleko, daleko unapred. Nije li ovaj dar - preduslov za istinsko poniranje, traganje za smislom i svrhom življenja. Ali, nema ubeđivanja ni prisile ako neko odvraća oči, uši i usta kraj izvora žive vode.

Pored pesama pišete i eseje u kojima tumačite i velike pesnike kao što je Miodrag Pavlović. Otkud pesnicima potreba da budu vodiči kroz svetove velikih kolega savremenika?

- Na stranu što je to svetska praksa, moje iskustvo je ovakvo: iste godine kad i Pavlovićevo "Divno čudo" pojavila se i moja prva knjiga. Njegovim spevom ja sam bila ushićena, doživela sam ga kao delo vrhunskog ranga, a sve ono što me je oduševljavalo a u prvi mah se činilo nedokučivim, nagnalo me je da počnem da ga tumačim, najpre sama sebi.

Prvi razgovor s njim bio je presudan: na moje najbitnije zaključke koje sam htela da proverim kod autora, neočekivano je ustao, doneo moju "Klopku za senku", otvorio stranu s pesmom koja počinje rečima "Slutnja prva", pokazao mi njen drugi odeljak koji počinje stihovima "Spi pod nebom sejač/ sne od zemlje taji" i rekao: "E, draga moja, to divno čudo ti si već sažela, evo ovde. Tako da se dobro razumemo!" Takvo ohrabrenje stoji na početku dugogodišnjeg ispisivanja mojih ogleda o Pavlovićevoj poeziji.

Da li vas zabrinjava što se mladi sve više okreću internetu, ostavljajući knjige po strani?

- Zabrinjava me svaka površnost. Knjiga se čita kako treba, uz dubinske prodore, uz aktiviranje svih čula i moždanih vijuga. Tekst sa ekrana (ako je i tekst, jer dominiraju slike, vidno tempirane) prima se tek informativno, ubrzano, uz raznorazne kodne šumove. Vidim i znam da ulazimo u sasvim novo vreme, i da je to već neminovno. Svima nam je taj ulazak u virtuelni svet i privlačan i odbojan. Kao svaki tehnološki novitet, i ovaj je, i te kako, podložan zloupotrebi. Trebalo bi da se tu kao ulaznica podrazumeva ljudska zrelost, čvrsta opredeljenost za dobro. Najbitnije je kako prilazimo, šta biramo.

Dok je čoveka, biće i poezije

U ovom vremenu poremećenih vrednosti, šta može da znači pesnička reč, koji je njen domet i kome je namenjena?

- Potreba za pesničkom reči u kojoj se podrazumevaju ritmika, melodičnost, mudrost, saosećajnost, lepota, istinitost i niz načela na kojima počiva čovečnost, stara je koliko i čovek, i može biti utuljena jedino s njegovim nestankom. Dok je čovekove osećajnosti, žeđi za otkrivanjem smisla u postojanju najmanje stabljike, najskrivenijeg treptaja srca, pesnička reč će dolaziti do senzibilnog uha kome je upućena.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DA LI JE JUTARNJA RAKIJICA OTROV ILI LEK? Stručnjak za toksikologiju razbila mitove (VIDEO)