SVET JE SMETLIŠTE LAŽNIH PREDSTAVA: Intervju - Slobodan Mandić, pisac

Dragan Bogutović

12. 02. 2023. u 16:33

PRE nekoliko meseci za roman Regina Panonia, u izdanju "Agore", Slobodan Mandić (1947) dobio je nagradu "Svetozar Ćorović", a pre koji dan i priznanje "Branko Ćopić".

СВЕТ ЈЕ СМЕТЛИШТЕ ЛАЖНИХ ПРЕДСТАВА: Интервју - Слободан Мандић, писац

Foto Privatna arhiva

Za nepunih pet decenija, koliko je na književnoj sceni, objavio je 10 romana, tri knjige pripovedaka, nekoliko knjiga eseja i publicistike koji su mu doneli i nagrade "Danko Popović, beskrajni plavi krug" i "Isidora Sekulić".

Godinama je radio kao novinar u Zrenjaninu, a sada živi povučeno u rodnom banatskom selu Sutjeska. Celokupan njegov književni opus, međutim, vezan je ne samo za ovaj kraj, već i za Hercegovinu, o čemu za "Novosti" kaže:

- Rođen sam i odrastao u banatskoj kući hercegovačkih kolonista, koju nikada nisam napustio. Sada, ona postoji još samo u mome sećanju, i u jednoj pesmi Đorđa Sladoja; pesnik ju je, stihom sagrađenu, izveo izvan vremena i prolaznosti, za šta sam mu neizmerno zahvalan: kada klonem u njoj se povratim.

A kao čitalac, i kao onaj koji piše, kod Ćopića sam prepoznao dve teme koje su i moja opsesija, i još uvek me neprekidno nadahnjuju: detinjstvo i kolonizacija. Veliki pokret naroda nazvan kolonizacija, kada su posle Drugog svetskog rata i oslobođenja stotina hiljada porodica podignute sa svojih ognjišta i preseljene u Panoniju, jeste tema koju je upravo ovaj pisac uveo u srpsku književnost (i to baš prateći doseljavanje gorštaka u Banat). Te dve teme kod mene su se sastavile; kolonizaciju, njen učinak ili posledice, posmatrao sam detinjim očima uživo, u njima odrastao. U Sutjesci jedni pored drugih nastanili su se kolonisti iz Hercegovine, i oni iz Ćopićeve Bosanske Krupe, potom i Dalmatinci. Sve je bilo deo istog sveta koji je zauvek ostao naš.

Foto Privatna arhiva

Zašto ste se odlučili na život u banatskom selu?

- To je dug mome detinjstvu. Osećao sam potrebu da taj svet sačuvam, a činilo mi se da je za to neophodno sačuvati njegov ambijent: u njemu se zadržati. U ime toga, mnogo čega ću se tokom godina odreći počev od stanova i poslova u gradovima. Tek posle ću uvideti da sam mogao otići i preko sedam časovnih zona (kod mog prijatelja iz osnovne, koji živi u Njujorku), i da bih bio jednako udaljen od prostora svog detinjstva, koji više ni ovde gde sam ostao ne postoji. I naš pašnjak, nekada igralište, sada je potopljen, preveden u ribnjak, ali ni pruge više nema: nedavno su počupali i šine i pragove (sada više zaneseni dečaci, ako ih ovde bude, onih koji od kuće beže kao mi nekada, neće imati kuda da u svet odu). I moj banatski zavičaj, kao i onaj prethodni, hercegovački, ostaje još samo u pamćenju; sve manje je to realno područje, sve više zemlja iz snova i predanja. Ali, ponovio bih svako svoje odustajanje; vezan sam za mesta na kojima sam snevao, gde smo snevali.

U romanu su svoje mesto dobili vaše detinjstvo i gimnazijski dani u Zrenjaninu...

- Kroz to osetljivo i strepnjama izloženo razdoblje, nazvano doba Gaudeamusa, prolazilo se uz plejadu vrsnih profesora: Luka, Janiček, Mihić, Dudi; nekih od njih sećam se ovom knjigom. Putovali smo vozom punim mladosti; noći su bile tihe, mogao se čuti slavuj, verovatno ih i sada ima. Sa školskog razglasa razlegalo se opominjuće: "To su bili dani". Odjednom, nema više ni pruge ni vozova, devastiranje postaje domaća reč.

Vaš pripovedač u romanu počinje da se ostvaruje tek kada ostane bez posla, bez karijere, što je naizgled paradoksalno?

- Moji likovi pokušavaju da uhvate, čuju, prepoznaju onaj unutarnji glas koji čoveka upozorava da ne zaboravi šta mu je pozvanje, da ne smetne s uma da živi, to nastojanje je zapravo linija dugog i nezavršivog procesa zrenja. Na tom putu posebno mesto pripada takozvanom terminalnom doživljaju: onome koji potresa čoveka do dna bića, pomažući mu da dosegne nove nivoe zrelosti; posle istinskog buđenja (za pripovedača u romanu je to čas propadanja bekstva od kuće) sve se ukazuje u novom svetlu, i od istih elemenata sazdaje se nova egzistencija. Kliktaj čiste radosti ljudi više nisu u stanju da raspoznaju; uvek sude samo po sebi, svet je postao sabiralište lažnih predstava. Ispostavlja se da su za mog pripovedača najvažniji događaji bili oni njegovi postupci koji su drugima redom do jednoga izgledali kao promašaji: bekstva, otkazi, padovi i povrede, život na margini.

Vaša poslednja tri romana kao da se oslanjaju jedan na drugi?

- Pisac mora iz stvarnosti izvući niti koje u njoj počivaju neprimećene, kako bi sve, umesto slučajno i proizvoljno poređanih slika, prizora, događaja, dobilo izgled dublje povezanosti koja je tu i kada je ne uočavamo. Trilogija je okvir iz koga se knjige mogu bolje sagledati kao celina, kako su i zamišljene, detalji dobijaju smisao svojim mestom u okviru celine, uspostavlja se korespodencija fragmenata, motiva, slika, da područje neupadljivih analogija dođe do izraza. Taj tok, neprekidnost koja teče iz knjige u knjigu, bio bi smisao ciklusa.

ZA SEBE ĆU IZMISLITI SVOJ ŽIVOT!

Na čemu sada radite?

- Ne mislim da je dobro govoriti o planovima (obično se ne ostvaruju, naročito ako se razglase). No, mogu reći da odavno želim, povremeno i pokušavam, da napišem autobiografsku prozu, možda autofikciju, što je samo forma (koja mi iz nekih razloga odgovara); međutim, u svakom pokušaju pero mi odstupi u roman. Kao da postoji svest o prisustvu nekoga ko mi preko ramena zaviruje u tekst koji pišem, ona svest o ocu, što me tera na izvesna odstupanja od sebe, u nagodbu i sa njim i sa sobom. Tada valja odustati, kako ne bih postao jedan od onih koji ne pišu sami. Ovde bih, za kontru, parafrazirao jednu rečenicu Branka Ćopića: "Ja ću za sebe izmisliti svoj život!" (Pa neka zaviruju.) Možda sada uspem.

DRUGOVAO SA NENADIĆEM, VIŠNjIĆEM, BRATIĆEM...

Živite na selu, ali ipak uspevate da održavate književnu komunikaciju, posebno dugo ste drugovali sa Milanom Nenadićem?

- Moja književna prijateljstva - Miroslav Josić Višnjić, Sava Babić, Radoslav Bratić, Jon Miloš, Milan Nenadić - (da ne pominjemo ona u toku) su izgleda doživotna. Sa Milanom sam se družio od studentskih dana, naročito u Zrenjaninu, Sečnju, Temišvaru, u Konstanci, sve do njegovog i Ileaninog tragičnog odlaska. Uspostavljali smo i negovali književnu saradnju Srednjobanatskog okruga i Temišvarske filijale pisaca, tri decenije održavali "Susrete pisaca sa granice" i pripremali dvojezični časopis "Ogledalo-oglinda". Sa njim je i odlazak u kafanu dobijao smisao. Milan je jedan od svega nekolika razloga što svoje godine u Zrenjaninu ne smatram izgubljenim. Ponekad sam sklon da pomislim kako će se Zrenjanin jednom setiti da obeleži to da je u njemu stvarao ovaj veliki pesnik.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŠEŠELJ NIJE ZNAO O ČEMU SE RADI: Kruna u programu uživo ustala i došla do lidera radikala (VIDEO)