NEKADA SMO SE VIŠE VOLELI I POŠTOVALI: Olga Odanović, najangažovanija srpska glumica i prvakinja Narodnog pozorišta, o vremenu mladosti...

Vukica Strugar

02. 01. 2023. u 13:00

SVAKO od nas, bar jednom u životu, imao je "svoju" Milevu: radoznalu komšinicu koja kao saksija visi na prozoru sa "pregledom" u radijusu od 180 stepeni. Ne promiče joj ništa - ko ulazi i izlazi iz stana, koga žena vara ili u sitne sate stiže kući...

НЕКАДА СМО СЕ ВИШЕ ВОЛЕЛИ И ПОШТОВАЛИ: Олга Одановић, најангажованија српска глумица и првакиња Народног позоришта, о времену младости...

Foto: I.Marinković

Ali da nije tog svevidećeg oka, mnoge bolesti, tuge, nemaštine i nevolje, ostale bi iza nečijih zatvorenih vrata. Jer, i da hoćete, pored Mileve nikad niste - sami...

Možda je baš u tome tajna izuzetne popularnosti serije "Radio Mileva", u kojoj glavnu ulogu neodoljivo tumači, najangažovanija srpska glumica, Olga Odanović. Prvakinja Narodnog pozorišta, dobitnica gotovo svih nagrada (i naše "Žanka Stokić") podjednako je dobra u svim žanrovima, mada je publika najčešće prepoznaje kao rasnu komičarku.

* Zašto "Radio Mileva" budi tako posebne emocije?

- Podseća na sedamdesete i osamdesete godine, kada je sve bilo drugačije. Ljudi su se iskrenije voleli i brinuli jedni o drugima, s puno bliskosti u komšijskim odnosima - kaže u razgovoru za "Novosti" Olga Odanović. - Odrasla sam u malom mestu, gimnaziju završila u Aleksincu. Nikad nismo zaključavali stan. Subotom i nedeljom ceo ulaz mirisao je na pite i kolače. Komšije bi ih donosile na vrata, a ako niste tu, ulazile su i ostavljale šta su umesile. Ovakvi gestovi celom danu davali su neku toplinu. Bilo je to vreme poverenja i poštovanja. Svako će u seriji naći parče svog života ili sećanja. Sada smo se mnogo otuđili. Ubeđena sam da će kao i "Selo gori", kako prolazi vreme, "Mileva" biti sve gledanija.

Foto: I.Marinković

* Na televiziji ste prvu ulogu imali u "Boljem životu", u epizodi u kojoj Giga vodi žene u Grčku za 8. mart?

- Dobila sam je na kastingu. Bila sam mlada i veoma srećna kad su mi javili da ću je igrati. I to sa Markom Nikolićem, Cecom Bojković, legendama našeg filmskog i pozorišnog života. Meni su se noge odsekle, imala sam toliku tremu i uzbuđenje pred pokojnom Radom Savićević, pa s Mirom Furlan. Predivno iskustvo.

* Rada je bila izuzetna glumica, a nikada nije dobila priznanja koja je zasluživala...

- Bila je božanstvena. Od onih koje je narod izuzetno voleo. Prirodna, kao naturščik. Komedija je, po mom mišljenju, najteži žanr. Pogotovo na televiziji i filmu, kad treba da "pređete" ekran i doprete do gledalaca. Potrebno je mnogo energije, preciznosti i promišljenosti. Čovek se iscrpi i umori, preveliko je to davanje. Svi veliki komičari koje sam upoznala imali su privatno i malu dozu sete, melanholije. Čovek se mnogo umori, otud valjda i ta melanholija...

* Šta glumca (pa i komičara) čini posebnim? Kome ste se na svojim počecima divili? 

- Još na Akademiji pisala sam rad o Nedi Spasojević. Neverovatna osoba i predivna glumica. Veoma sam volela Milenu Dravić i Oliveru Marković, Cecu Bojković i dan-danas obožavam da gledam. Inače, komedija je poseban žanr i za nju morate da imate poseban dar. To nekako odvajam od "opšteg" talenta koji posedujete. U njoj ne možete da se ponavljate, morate da brišete sve što je bilo prošli put i krećete iz početka. Kao iskustvo, čuvam ga u nekim svojim fiokama, ali kad počinjem nešto novo - zaboravim sve prethodno. Seka Sablić je jednom divno rekla: "Nema tu šta, vi morate da postojite." Što znači da ljudi treba da vam veruju i da ste autentični skoro na nivou dokumentarnosti. Jednostavno izgleda, ali nije lako dostići.

* Ima glumaca koji pre početka rada vole da vide kostim, jer im je onda lakše da grade ulogu. Odakle vi krećete?

- Ja se držim škole i mog profesora Milenka Maričića koji me je naučio da je gluma zanat koji mora da se poštuje. Važno je da imate dara, ali vam je i za zanat dar potreban. Profesor nas je učio da treba da uđemo u način razmišljanja osobe koju igramo, razmislimo kako bismo se ponašali u određenim situacijama. Fizički izgled je na drugom mestu, počinje se od unutrašnje strukture ličnosti. Glumci, generalno, imaju dobru moć zapažanja. Volim da posmatram ljude u prolazu, na letovanju, da sedim i gledam. Odatle crpim inspiraciju. I Mileva je žena iz naroda, pripada velikom miljeu. Ljudi je vole, jer je prepoznaju iz svog okruženja.

* Odrasli ste u Aleksincu, ali ste rođeni u Celju. Mama vam je Slovenka?

- Moj otac je rođen u Lici, bio je rudarski inženjer. Kad je završio škole, zaposlio se u Sloveniji i upoznao moju mamu. Rođena sam 1959, a već 1961. prešli smo u Aleksinac zbog očevog posla. Da nije bilo tako, verovatno bih ostala u Sloveniji i život bi mi išao nekim drugim tokom.

* Prepoznajete li u sebi neke slovenačke mentalitetske osobine?

- Ne. Možda jedino to što sam veoma disciplinovana. Slovenci su veoma odgovorni, posvećeni, poštuju sistem i pravila. Kao Nemci. A mi baš nismo u tom fazonu. Možda me samo odgovornost povezuje sa Slovenijom: nikada nisam kasnila, umem da poštujem drugog i tuđe vreme. Inače, dok mi je majka bila živa, išli smo tamo dva-tri puta godišnje. Slovenci gledaju naše serije i vole naš humor. Imala sam i priliku da u Beogradu radim sa rediteljem Jernejem Lorencijem "Carstvo nebesko". Prošli smo kroz veoma zanimljiv proces. Čudili smo se što je uzeo da radi našu epsku poeziju, kosovski i pretkosovski ciklus. Veoma je otvoren, pa kad smo ga pitali kako se na to odlučio, odgovorio je: "Vi imate sve. Ovo je bogatstvo koje mi nemamo". Eto, nismo ni svesni šta imamo. Ostavljeno nam je u nasleđe mnogo toga, ali nisam sigurna da li smo tome dorasli. Ne umemo da čuvamo svoju arhitekturu, pa mi je drago kad vidim da se obnavljaju fasade na starim zgradama. Bez čuvanja nema ni kulture ni nacionalnog identiteta. A opet, mnogi žele da dođu ovde, da osete dušu i toplinu. Uprkos nekim manjkavostima, najviše volim svoj narod i život u Beogradu.

* Kao i s mestom boravka, moglo se desiti da ostanete u "Buhi" u kom ste proveli osamnaest glumačkih godina?

- Tamo su počeli i Seka Sablić i Gaga Nikolić, ali su brzo otišli. Ja sam ostala dugo i zahvalna sam zbog toga. Naradila sam se svojski, što je veoma važno za mladog glumca. Stekla sam iskustvo i kondiciju, a posle nekoliko godina bila sam angažovana i u svim ostalim pozorištima: od Ateljea, preko Zvezdare, JDP. Zahvaljujući Jagošu Markoviću i "Učenim ženama" počela sam da igram na drugim scenama. "Učene žene" bile su hit u Narodnom pozorištu. Kasnije sam s Jagošem radila još mnogo divnih predstava.

* Da li je vašem glumačkom iskustvu posebno u nečemu doprineo rad u dečjem teatru?

- Kako da ne! U "Buhi" se borite sa decom. Oni vas i remete, mogu da dekoncentrišu. To je dril koji bih preporučila svakom mladom glumcu. Ja sam se u "Buhi" oslobodila, sazrevala i rasla, borila se sa merom u glumi. Zahvalna sam ovom pozorištu jer sam u njemu stekla kondiciju, iskustvo, zrelost, a pre svega, slobodu u glumi. "Buha" mi je u srcu i kad god mogu odem da gledam predstave.

 *U međuvremenu ste ostvarili ozbiljan dramski repertoar koji vas je preporučio za najveće nagrade?

- Nedavno smo u Narodnom igrali jubilarno, pedeseto "Carstvo mraka", u režiji Igora Vuka Torbice. RTS je snimio naše izvođenje. Nažalost, čuli smo da je to poslednje snimanje neke predstave, uopšte... Inače, "Carstvo mraka" jedna je od mojih najomiljenijih predstava. Mnogo smo lepo radili sa Igorom. Žao mi je što nije bio s nama, ali verujem da nas je gledao odnekud... Divan, vanserijski reditelj. Mislim da još dugo nećemo imati takvog. Žao mi je što sam s njim uradila samo jednu predstavu. Bio je veličanstven čovek i umetnik, pamet koja će svima nedostajati.

* U paleti pozorišnih naslova ima li neke "boje" koja vam nedostaje?

- Smatram da je sve bilo kako je i trebalo. Ni za čim ne žalim. Bio je to moj put. Jedino bih poželela da se malo odmorim od komedije i igram u drami. Šta god. Da uđem u druge teme, razmišljanja, metodologiju. Volela bih neki izlet, neko letovanje, u dramski tekst. 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna