DORASTAO SAM ATILI HUNSKOM: Slobodan Stefanović o novoj ulozi u "Beležnici", "Igri sudbine", emisiji "Gastro maestro" ...

JELENA BANjANIN

15. 05. 2022. u 16:46

SLOBODAN Stefanović vešt je na daskama koje život znače koliko i sa onim kuhinjskim. U matičnom Pozorištu na Terazijama postao je ekspert za mjuzikle, a televizijsku publiku oduševio je autorskim kulinarskim emisijama Mr Kitchen i sadašnjom "Gastro Maestro" na TV Doktor.

ДОРАСТАО САМ АТИЛИ ХУНСКОМ: Слободан Стефановић о новој улози у Бележници, Игри судбине, емисији Гастро маестро ...

Foto Saša Mihajlović

Iako je ponikao u mirnoj Vojvodini, krasi ga nemiran, avanturistički duh. Karakter kroti i razigrava ulogama i brojnim putovanjima od Tokija i Balija do Rima i Dubajia. Kad vidi rupu od barem šest-sedam dana između dve predstave, kako kaže, samo ode negde za svoju dušu, pre svega u Novi Sad. Pred kamerama je prvi put zaigrao pre više od dve decenije u filmu "Ona voli Zvezdu", a popularnost je došla sa likom Bojka u seriji "Stižu dolari".

Sledile su "Ljubav i mržnja", "Bela lađa", "Zvezdara", "Vojna akademija", "Mamula", "Sinđelići", "Junaci našeg doba", "Tri muškarca i tetka"... Dok ga na Prvoj gledamo u "Igri sudbine" kao fitnes trenera Džodu, Slobodan priprema novu zanimljivu rolu. U drugoj sezoni "Beležnice profesora Miškovića" tumačiće vođu Huna, silnog Atilu Hunskog.

- Igrao sam u nekim od najpopularnijih serija na našim kanalima, kao što je, recimo, "Igra sudbine", ali to je potpuno drugačije od ovoga što mi je sada ponuđeno kao zadatak.

Reditelj Miroslav Lekić me se setio jer sam ga verovatno podsetio na Atilu Hunskog. Lik iz tako daleke prošlosti do sada nisam igrao. Od istorijskih junaka glumio sam samo Ivana Meštrovića, u RTS-ovoj seriji "Zaboravljeni umovi Srbije". Volim epohu, volim istorijske priče i volim da istražujem. Biće mi zanimljivo, već sam istraživao Atilu Hunskog da vidim šta imamo o njemu, i mislim da će biti izazovno, i svakako nešto novo i drugačije u mojoj karijeri - kaže za "TV novosti" Slobodan Stefanović.

Sa Jelenom Jovičić i Danijelom Kuzmanović u "Igri sudbine", Foto IMDb

Mislite li da ste dorasli tom zadatku jer je u pitanju veliki vojskovođa, veliki vladar i veliki strah i trepet...

- Naravno da sam dorastao. I ja sam veliki dovoljno, tako da mogu... (smeh) To samo govori iskustvo iz mene jer posle dvadeset godina glume znam šta mogu a šta ne. Tako da se ne bojim toga. Znate ono kada ste večno u nečijim očima mlad glumac, a ja sa 44 godine sam daleko od mladog glumca. Nisam glumac koji prihvata sve, tako da ne prihvatam uloge koje mislim da ne mogu da uradim i koje nisu za mene, ili koje nisu dorasle meni. Ovo je uloga koja će me sasvim sigurno ispuniti.

Pojačali ste glumačku ekipu u trećoj sezoni "Igre sudbine". Šta očekuje vašeg junaka Džodu u novim epizodama?

- Žarko Jokanović je uveo nekoliko novih likova, koji su doprineli da ta serija ostane na nivou i najgledanija, čini mi se, ikada. Srećan sam što sam deo ekipe koja tako dobro funkcioniše i radi. Gledaoci su mogli da vide da se svašta dešavalo u teretani, a nešto vrlo zanimljivo će se desiti sa fitnes trenerom Džodom u narednim epizodama.

Bilo mi je najbliže da glumim fitnes trenera, jer, evo, došao sam iz teretane pre petnaest minuta. Lako sam to odigrao, jer sam u teretani svaki dan. Žarko voli da dobro upozna glumca da bi mogao za njega najbolje da napiše. Znajući da sam glumac mjuzikla, napisao mi je baš lepu ulogu.

Radiša Rok i Sandra Bugarski, Foto IMDb

Pominjete teretanu zahvaljujući kojoj ste izmenili fizički izgled, ali to nije jedina promena koja vam se dogodila. Šta je sve bilo potrebno da biste postali to što sada jeste?

- Gledam na svoju transformaciju sa ponosom. Deo je glumačkog i ljudskog odrastanja da prolazite kroz različite faze. Delim svoju karijeru na dve faze - pre kose i posle kose.

Neverovatno je koliko jedna banalnost, sada je tako gledam, kao što je opadanje kose, može da utiče na vašu karijeru, život, sve. Kada sam rešio da obrijem glavu, da mi kosa više nije bitna, da ne želim da mi kosa utiče na život, meni se život promenio. Te godine sam dobio dve serije i glavnu ulogu u pozorištu. Kada se oslobodimo nepotrebnosti i kompleksa koje vučemo, život je lakši i otvarate put za drugo. Radio sam na sebi, išao sam u teretanu, izgradio telo kakvo sam želeo da izgradim. Ali nije to samo fizička, već i mentalna i duhovna transformacija. Široko obrazovanje je veoma bitno za glumca, jer tako može mnogo bolje da odigra različite uloge.

Jeste li ispunili najvažnije ciljeve ili nečemu tek stremite?

- Kao klinac imao sam dva cilja. Kada sam imao 12 godina, znao sam da želim da upišem Karlovačku gimnaziju i da posle toga upišem glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a kod Vide Ognjenović se zadesilo da sam upisao. To su dva cilja za koje znam. U svemu se trudim da sve radim sa odgovornošću, predanošću i ljubavlju.

Trebalo bi da sledimo svoj instinkt i ono što će nas da učini srećnim. Mene interesuje moj posao, ispunjavaju me putovanja i porodica.

Igrali ste uz Seku Sablić, a ona nije jedina zvezda sa kojom ste bili u kadru. Po čemu takve zvezde pamtite? Po nekom savetu?

- Posle 20 godina glume ne očekujem savete koji će mi promeniti karijeru. Ustalio sam svoj stil. Ne delim glumce na zvezde i ostale, već na ljude i neljude. Što se tiče konkretno Seke Sablić, ona je divna žena. Uvek lepo sarađujemo, veliki je profesionalac. Uvek je prva na setu, prva na šminkanju, uvek će doći potpuno spremna, uvek će znati tekst. Zato je velika zvezda. Jedini veliki problem koji imam sa njom jeste što se u kadru često jedva uzdržim od smeha. Morate da se grizete za usnu da biste izdržali u kadru sa Sekom.

"Tri muškarca i tetka", Foto Promo

A velika trema koju ste imali pri susretu sa Mirom Banjac i Draganom Nikolićem?

- Radili smo na filmu "Ona voli Zvezdu", pre dvadeset godina, i sreo sam se sa divnom, velikom Mirom Banjac, mojom Novosađankom, i Draganom Nikolićem. Došao sam na set, ja "seljače" iz Veternika, tek sam završio treću godinu Akademije, a trebalo je da upoznam velike glumce kao što su njih dvoje. Sećam se da sam pričao sa Draganom Nikolićem, bio je u nekom belom odelu sa šeširom, gospodin čovek, i video sam pravu auru oko njega, veliku harizmu velikog glumca. Značilo mi je tako mladom da radim sa velikim glumcima tog vremena. Lepo je što ste me podsetili, bili su to zaista lepi dani.

Sada vodite "Gastro maestro", a u vašim emisijama skuvali ste preko dve hiljade jela. Imate li nekad problem sa inspiracijom?

- Nemam, jer se receptima bavim svakodnevno. Imam "Instagram" nalog Gastroglumac, na kojem skoro svakodnevno objavljujem video recepte, pa sam stalno u potrazi za zdravijim receptima, koje malo prepravim po svojoj meri. Za razliku od Gastroglumca, gde imam brze recepte, koje ljudi mogu da pripreme za pet minuta, "Gastro maestro" je dnevna polusatna emisija, pa se trudim da napravim nešto poput nedeljnog ručka. Emisija je koncipirana tako da od gosta, koji može da bude i profesionalni kuvar i sportista, pevačica ili glumac, zavisi šta ćemo ponuditi na meniju. TV kulinarstvo prvenstveno mora da bude zanimljivo gledaocima. Ljudi vole da gledaju kako se nešto krčka. Neverovatno je, ali je najgledanije kada seckate luk ili papriku.

Foto Zorana Đorđević

Koliko je kulinarstvo blizu umetnosti?

- Ono jeste umetnost, pogotovo ako ste vi taj koji izrađuje recepte. Umetnost je sastaviti različite namirnice na način koji će se konzumentu svideti. Umetnost je servirati na tanjiru nešto što će da izazove emociju kod čoveka. Kao i u svakoj drugoj umetnosti, kulinarstvo mora da izazove emociju. Tako je i sa arhitekturom, glumom, bilo čime. Ako nema emocije, nešto niste dobro uradili.

GORDON REMZI BOLjI OD DžEJMIJA OLIVERA

POŠTO ste svetski putnik, da li ste posetili restorane poznatih TV kuvara? Šta biste preporučili našim čitaocima?

- Po svetu sam bio u raznim restoranima velikih kuvara, kao što su Gordon Remzi ili Džejmi Oliver. Gordon Remzi ima prihvatljive cene, u Singapuru sam za tridesetak dolara jeo čitav meni, a restorani Džejmija Olivera mi se nisu svideli. Ni u Londonu ni na Baliju nisam bio zadovoljan Džejmijevim restoranom, jer su burger i pomfrit koštali tridesetak funti, a nisu bili toliko dobri da bi opravdali cenu. To što su izvikani na televiziji, ne znači da je njihova hrana jako dobra. Uvek preporučujem restorane sa autorskim jelima (signature dishes). Svuda po svetu imate šefove sa "Mišlenovim" zvezdicama koji prave super hranu. U Tokiju sam u restoranu sa "Mišlenovom" zvezdicom za pet evra jeo fantastičnu piletinu. Sve je pitanje informisanosti. Ne morate da platite skupo da biste jeli kvalitetno po svetu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!