ŠAMARANJE POEZIJE DANAŠNJI RUTUAL: Duško Novaković, povodom priznanja za ukupno pesničko delo

Dragan Bogutović

29. 03. 2022. u 14:00

VEOMA visoko mesto Duška Novakovića (1948) u savremenom srpskom pesništvu potvrđeno je i "overeno" mnogobrojnim nagradama, gotovo da ih je koliko i zbirki koje je objavio.

ШАМАРАЊЕ ПОЕЗИЈЕ ДАНАШЊИ РУТУАЛ: Душко Новаковић, поводом признања за укупно песничко дело

Foto I. Marinković

Među njima su "Milan Rakić", "Branko Miljković", "Vasko Popa", "Đura Jakšić", "Desanka Maksimović", "Disova nagrada", "Zmajeva nagrada", "Venac Laze Kostića", "Velika bazjaška povelja". Tom obilju priznanja, nedavno je pridružena i nagrada Podruma Radovanović za ukupno pesničko delo.

Životne prilike vezane za njegove roditelje uticale su na njegovo turbulentno odrastanje i školovanje na relaciji Crna Gora - Makedonija - Srbija. Otac Nikola iz Strumice bio je pilot Engleskog ratnog vazduhoplovstva (RAF) i zatočenik staljinističkog logora u Žilavi (Rumunija), a majka Ksenija Cicvarić Bracović iz Podgorice - nadaleko poznata interpretatorka narodnih pesama. Inače, priznanje iz Podruma podrazumeva i 200 litara prvoklasnog vina koje pesnik ovih dana nesebično deli prijateljima i sabraći po peru.

Na pesničkoj sceni prisutni ste više od pola veka. Koliko ste se za to vreme menjali, jer su vaše zbirke što se stilske matrice tiče prilično raznolike?

- Svaka rekapitulacija nečije poezije pa i moje uvek može da sklizne na jako osetljiv teren valjanosti iskazanog alibija. Nije mi daleko od srca onaj iskaz Josipa Brodskog, da ponekad takvi osvrti na poziju bivaju skopčani sa "povratkom na mesto zločina", iz hiljadu razloga, a dovoljan je samo onaj jedan, da vreme, kao takvo, nikad iz ruku ne ispušta gumicu za brisanje, čak i kad poezija misli da može naći sigurno pribežište u snovima pesnika. Još uvek mi nije jasno odakle potiče ta zagonetnost pesničkog čina, do te mere enigmatična i u dobu u kome živimo i u kojem su mnoge civilizacijske vrednosti doživele fijasko, pa i to da se šamaranje poezije izvodi kao svakodenevni rutual. Na mene su uticali svi neošamareni pesnici, a posebno oni koje je pratio eho Crnih samoglasnika.

Pišete oštre stihove, ironične, pune sarkazma. Na koga ste "ljuti"?

- I u tome, začudićete se, vidim i doživljavam onaj drugi oblik lepote, zvani istina. Kao intuitivnu logiku s puno pronicljivih opažaja i saznatljivosti, kao uzdizanje iznad sumnje koja niče jedino iz svetlosti uma, po Dekartu, a po Šopenhaueru kao živi opažaj u igri života. Uveren sam da se aksiomatičnost poezije održava najviše zahvaljujući kombinacijama mnogih jezičkih fundusa. Jezik je javno mnenje pesničke duše.

Konstituiše i moju, kakva god da je, a svakako nije bez oduševljenja za praskozorjem, za tom imenicom koja slovi kao jedna od najlepših u srpskom jeziku.

Šta može poezija s obzirom na sve što se događa i preti da preraste u opštu kataklizmičnu sliku naše planete?

- Može još uvek da se osloni na verovanje u čudo, na pretvaranje vode u vino, na prelazak slepaca u jasnovide, obogaljenih i osakaćenih u zdrave. Ključna reč za nešto takvo je sudbina, bez obzira što je čovek, još od starih Grka, u poređenju sa postojanjem sveta, trenutan. Ali i kao takav on je njen tok. Dakle imanentan kretanju. A ako u tom kretanju čovek dobije zadatak da bdije nad hartijom, eto prilike da raščišćava i one pojave koje mogu biti fatalne za njegov opstanak i opstanak njegove dece. Podsetimo se početka jedne pesme Miodraga Pavlovića a glasi "Ja imam nade za" ili stiha engleskog pesnika Dilana Tomasa "I nikad smrt neće imati potpunu vlast".

Poslednjih nekoliko pesama posvetili ste vinu...

- Taj anakreontski duh u mojoj poeziji spontano se odvijao. Bio je žešći u mladosti i znao je da brljavi i pravi od mene veselog budalu. I meni su bandere podmetale nogu, a umesto lepih serenada ispod balkona neke lepotice u jednoj varoši na jugu tadašnje Jugoslavije, iz mene je izbijalo riganje, mumlanje, izvikivanje imena voljene, molbe da rasplete kosu kako bih se uzverao po njoj i pao u njen zagrljaj. Ili zaspao.

Knjiga se opire

U kojoj meri sistemi moderne tehnologije i informatike utiču na odnos prema poeziji, na čitanost?

- Drevni vitalizam knjige još uvek se opire ambicijama novih tehnologija da je pretvore u ekran na računaru, da joj oduzmu onu božansko svojstvo da je ona koren, da je ona stablo, da je ona grana, a na grani list koji obavlja neuništivi proces fotosinteze u kome se oslobađa čist vazduh, kako bi spašavali naša prilično razorena pluća od kojekakvih zagađivača i izbegli povratak disanja na škrge. Majko moja!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!