''POLJUPCI SMRTI'' U TAJNOJ ARHIVI: Knjiga Slobodana Kljakića o srpskim disidentima i razračunavanjima komunista sa neistomišljenicima

MRŽNjA i podlost prevernika prema dojučerašnjem istomišljeniku nemaju ni mere ni granica - ovom rečenicom Milovana Đilasa, verovatno najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta, Slobodan Kljakić, novinar i publicista, otvara priče o "otpadnicima" od režima, kritičarima i "jereticima", objavljene u knjizi "Srpski disidenti", koju je objavila "Vukotić medija".

Vladimir Mijanović, Vlada Revolucija / Foto Arhiva "Novosti" i "Borbe"

Objašnjavajući šta ovaj pojam znači, Kljakić se poziva na pesnika Matiju Bećkovića, koji 1995. "sa gorkom duhovitošću i nekom vrstom podrazumevajuće hiperbole, karakteristične za njegov poetski govor", piše da je pojam smišljen kako bi se označilo ono za šta do Đilasove pobune nije bilo reči.

Na samom početku knjige konstatuje se da su i dalje zatvoreni arhivi jugoslovenskih i srpskih tajnih službi, javnih tužilaštava i sudova, pa je, samim tim, teško dobiti kompletnu sliku o disidentima u bivšoj državi, posebno o onima koji su možda pristali na "poljubac smrti" sa tadašnjim vlastima. Ovaj "poljubac" najbolje je opisala Eleonora Ruzvelt, nekadašnja prva dama Amerike, u jednom razgovoru sa Vladimirom Dedijerom. Razgovor su vodili 16. oktobra 1948. u hotelu "Krijon", posle rasprave u UN o Deklaraciji o ljudskim pravima.

Matija Bećković i Milovan Đilas / Foto Arhiva "Novosti" i "Borbe"

"Ima kod nas, Anglosaksonaca, jedno opasno sredstvo protiv nekomformista. On se ne ubija nego se primenjuje takozvani kiss od death, poljubac smrti. Sredina ga okruži sa svih strana, laska mu, pa ako nema dovoljno jaku moralnu kičmu i veru u svoj nekonformizam, izgubi se..."

- Nedostupna dokumentacija iz tajnih arhiva očito bi donela mnoga dragocena saznanja, uveren sam i velika iznenađenja - konstatuje autor.

Knjiga obuhvata period od pojave prvih jeretika u hrišćanstvu, preko doba Martina Lutera i evropskih revolucija, sve do boljševizma, staljinizma, trockizma... Naravno, najviše pažnje posvećeno je domaćim "nevernicima" u okviru tadašnje Komunističke partije, i pre i posle Drugog svetskog rata. Pre svega Đilasu, koji je zbog svojih intervjua i zabranjenih knjiga robijao čak tri puta, ne računajući predratne zatvorske dane. Ili Dedijeru, koji je pod pritiscima izgubio sina i emigrirao iz zemlje.

Pominju se, između ostalih, i Vladimir Mijanović, alijas Vlada Revolucija, studentski lider iz buntovne 1968, mladi reditelj Lazar Stojanović i njegov zabranjeni film "Plastični Isus", uhapšeni profesor Pravnog fakulteta Mihailo Đurić, koji je robijao zbog kritike ustavnih amandmana iz 1971, otpuštenih osam nastavnika Filozofskog fakulteta 1975, "beogradska šestorka" koja se našla pred sudom 1984, uz nerazjašnjenu smrt Radomira Radovića, jednog od članova "Otvorenog univerziteta", Gojko Đogo i njegova zabranjena knjiga poezije "Vunena vremena" i mnogi drugi.

Nekadašnja zgrada Studentskog kulturnog centra / Foto Arhiva "Novosti" i "Borbe"

Centar disidentske kulture između 1979. i 1983. bio je Studentski kulturni centar u Beogradu. Kako kaže Kljakić, "u samo predvečerje orvelijanske 1984", tačnije 28. decembra 1983, u zdanju je buknuo katastrofalan požar. Istraga "zbog nedostatka dokaza" nikada nije dovedena do kraja, a proturana je priča da je vatra posledica bačenog opuška na koncertu.

- Nastojanja da se krivica za ovo "paljenje Rajhstaga", kako su događaj okarakterisali general Gojko Nikoliš i ugledni profesor istorije Branko Petranović, prebaci na odgovorna lica SKC, direktora Ljubomira Kljakića, sekretara Milorada Vučelića i glavnog organizatora programa Miodraga Milutinovića, srećom nisu urodila plodom - navodi autor, dodajući da krivci nisu nađeni, ali su razlozi bili očigledni.

U SKC se tih godina dolazilo kao "u hram slobode", u kom je negovano slobodno umetničko stvaralaštvo i kritičko mišljenje kroz filmske programe, tribine, izložbe konceptualnih umetnika, spektakularne pozorišne predstave Ljubiše Ristića i drugih. Tokom 1983. čak 650.000 posetilaca pratilo je programe SKC, a prihodi su dostigli četrdeset ondašnjih miliona dinara, što je garantovalo visok stepen samostalnosti.

Milorad Vučelić, Danilo Lazović, Slobodan Aligrudić, Ljubomir Kljakić / Foto Arhiva "Novosti" i "Borbe"

Nekoliko je kapi koje su kod vlasti "prelile čašu". Recimo, prikazivanje ciklusa filmova crnog talasa, među kojima su "Zaseda" Živojina Pavlovića i ostvarenja Dušana Makavejeva. Zatim predstava "Golubnjača", Jovana Radulovića, u dramaturgiji Borislava Mihajlovića Mihiza i režiji Dejana Mijača, prethodno zabranjena u Novom Sadu. Pa, dramatizacija čuvene memoarske knjige Gojka Nikoliša "Korijen, stablo, pavetina", u režiji Vide Ognjenović, "Reče mi jedan čoek" Matije Bećkovića, u izvođenju Petra Božovića i "Tren 2", u režiji Jovice Pavića, prema romanu Antonija Isakovića o Golom otoku. Prema rečima Milorada Vučelića, "bila je to najblistvija glumačka podela koja je ikada izašla na scenu: Slobodan Aligrudić, Zoran Radmilović, Petar Božović, Danilo Lazović, Petar Banićević, Branislav Ciga Jeremić, Miloš Žutić, Ljiljana Dragutinović".

Sve su to bili razlozi zbog kojih je SKC - izgoreo.

Kljakić se bavi i nekim zanimljivim imenima koja su odavno zaboravljena i interesantnim događajima za koje se malo zna. Među njima je incident iz kafane "Sloboda" na Slaviji, 1920. godine, kada tadašnji poručnik Dragoljub Draža Mihailović brani, preteći okupljenima pištoljem, svog ratnog druga, poručnika Stevana Bohunickog jer nazdravlja Rusiji, komunizmu, Plehanovu i Maksimu Gorkom. Sredinom 1930-ih Mihailović će započeti saradnju i sa sovjetskom vojnom službom GRU.

NOVINAR ZAVRŠIO U LUDNICI

KLjAKIĆ se osvrće i na zaboravljen slučaj novinara Vladimira Markovića iz Beograda, žrtvu zloupotrebe psihijatrije i medicine u političke svrhe. Buru u javnosti podigli su 1978. Markovićevi razgovori sa Franjom Tuđmanom u Zagrebu, a zatim sa slovenačkim pesnikom Edvardom Kocbekom i Nevom Miklavčič u Ljubljani. Intervjui su objavljeni u Njujorku i Londonu, a Markoviću je ovde izrečena mera obaveznog psihijatrijskog lečenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa. Proveo je tri godine na neuropsihijatrijskom odeljenju zatvora u Bačvanskoj, u Beogradu.

Scena iz filma "Plastični Isus" i reditelj Lazar Stojanović / Foto Arhiva "Novosti" i "Borbe"

NA TITA POKUŠANO 57 ATENTATA

POSEBNO je zanimljivo da je tokom celog sukoba sa sovjetskom vrhuškom Tito imao kontakte sa čuvenim egzekutorom Lavrentijem Berijom, koji ga je upozorio na pokušaj atentata. General-major Kosa Marijan F. Kranjc, na koga se Kljakić poziva, otkrio je u tajnim arhivama da je protiv Tita od 1928. do smrti 1980. organizovano 18 zavera i čak 57 atentata. Iza devet zavera su stajali Sovjeti, iza šest faktori sa Zapada, a iza tri domaći akteri. Od ukupnog broja zavera i atentata, sa Zapada je preko pripadnika ustaške i četničke emigracije podstaknuto 34.

Preporučujemo

Društvo

1 1

ISTORIJSKI DODATAK - SUDANIJE BRANKA ĆOPIĆA: Najčitaniji posleratni pisac je bio pod budnim okom UDBE

20. 11. 2021. u 17:14

Društvo

0 2

ISTORIJSKI DODATAK - SUDIJE ZA PREKRŠAJE U LITERATURI: Pomeranje pozornice obračuna Saveza komunista sa književnim glasilima

19. 11. 2021. u 17:14

Društvo

0 2

ISTORIJSKI DODATAK - KO TO PEVA O ANĐELIMA I MUZAMA: Kako je Gradski komitet SK Beograda disciplinovao književnike

18. 11. 2021. u 17:14

Društvo

1 1

ISTORIJSKI DODATAK - ŽEĐ ZA SKIDANjEM OKOVA DOGMATIZMA: Protivrečni događaji u posleratnom književnom životu u Srbiji

17. 11. 2021. u 17:14

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije