SNAGA SLOVENSKE CIVILIZACIJE NE MOŽE SE UNIŠTITI: Ivana Žigon, posle više od decenije, vratila se na matičnu scenu Narodnog pozorišta

Vukica Strugar

20. 03. 2022. u 09:48

ČESTO se događa da ko naizgled gubi - zapravo dobija. Poput vode zaustavljene branom, čija se snaga akumulira da bi proizvela svetlost, tako je slično i sa umetničkom energijom. Možda upravo zato što su postojale mnoge prepreke, između ostalog, da kao prvakinja Drame igram u predstavama Narodnog pozorišta, ja sam kao i moj otac (koji nije dobio ulogu u JDP od 1970, pa sve do 2005. godine) - počela da režiram.

СНАГА СЛОВЕНСКЕ ЦИВИЛИЗАЦИЈЕ НЕ МОЖЕ СЕ УНИШТИТИ: Ивана Жигон, после више од деценије, вратила се на матичну сцену Народног позоришта

Ivana Žigon kao pesnikinja Širan Širazi / Foto Privatna arhiva

Ovim rečima Ivana Žigon objašnjava kako i čime je ispunila dug "sušni" period glumačkog odsustvovanja. Jer, između njene poslednje premijere, Nušićevog "Dr" u režiji Jagoša Markovića i nedavnog povratka na matičnu scenu sa ulogom pesnikinje Širan Širazi u predstavi "Iranska konferencija", s rediteljskim potpisom Ivane Vujić - prošlo je više od decenije. Šta se dešavalo u međuvremenu?

- Ostvarila sam svoj san da upravo na Velikoj sceni Narodnog pozorišta režiram predstavu "Njegoš nebom osijani", blagoslovom patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija. I tada glumim sa Bojanom Peković njegove vile nebesnice, i njegove luče svetlosnice... Bilo je i novih žanrova, istorijskih i duhovnih spektakala, koje sam režirala i u njima igrala, a u kojima je učestvovalo i po 200 umetnika, na čelu sa ruskim glumcima Nikitom Mihalkovom i Nikolajem Burljajevom. Ali, i sa velikim srpskim glumcima koji su, nažalost, u njima odigrali svoje poslednje uloge: Mišom Janketićem, Jelenom Žigon, Tikom Arsićem, Miodragom Radovanovićem Mrgudom, i to pred prepunim Sava centrom.

Ivana je na Sceni "Raša Plaović" igrala i multimedijalno poetsko ostvarenje, posvećeno Desanki Maksimović. Sada se, kako kaže, zvanično vratila na poziv Ivane Vujić i nacionalnog teatra.

- Taj poziv premostio je mnoge nesporazume i nepravde, ponajviše zato jer je Ivana dugo mislila koja je to uloga krojena baš po mojoj meri. Inspiracija piscu Ivanu Viripajevu bila je ptica feniks, a nije tajna da sam ja uspevala volšebno da se dižem nekoliko puta iz velikih iskušenja. Tim pre, ovaj povratak doživljavam kao "drugi udah" - "vtoroe dihanije", kako to divno kažu naša braća Rusi. Taj izraz objašnjava ono stanje kad se umoriš pri dugom trčanju, ali ipak ne odustaješ nastavljajući uprkos iscrpljenosti. I odjednom dobiješ novu snagu i elan. Rečju, nisam odustala na putu svog umetničkog "triatlona".

Kako kaže, iako se u ovoj predstavi radnja odvija "u današnje surovo i prozaično vreme i to još u Danskoj (koju je Šekspir nazvao tamnicom)", igrajući Iranku imala je privilegiju da svoju inspiraciju pronađe u epu persijskog pesnika Atara "Govor ptica" iz 12. veka.

- Ta uloga pesnikinje legla mi je na dušu jer se otela piscu iz snažnog osećaja da upravo oni ljudi i narodi koji su sačuvali svoj mit mogu opustelom čoveku potrošačke civilizacije pružiti "dodir sa vaseljenom". Viripajev ima jasnu viziju da mit nije bajka, već putokaz na putu našeg opstanka... Zapevati na persijskom i zaigrati njihov ritualni ples "Sama" (koji po svojoj simbolici predstavlja potragu za svetlošću), na kontrastu tame do kog nas je dovela materijalistička civilizacija - dovodi do drhtaja celog mog bića. Ceo svoj umetnički život posvetila sam tom putu.

Po iranskom kalendaru, Nova godina počinje na prvi dan proleća. Proslavlja se već četiri hiljade godina, a njihov kalendar se smatra jednim od najstarijih i najtačnijih na svetu. To je još jedna simbolična nit koju je svojom ulogom isplela naša glumica:

- Irancima na trpezi 20. marta stoji proklijala pšenica kao i nama za Božić, ali i jaje kao simbol kosmičkog početka bez kraja. Vaskrsava ovog proleća u meni i bunt protiv svih nepravdi i želja za istinom, gađenje od otrova iz bioloških laboratorija, ali i otrova onih duhovnih. Ovog bolnog proleća svedoci smo da se ipak ne može uništiti snaga slovenske civilizacije, jer dok se zabranjuje Dostojevski, u Napulju se slikaju murali s njegovim likom. Davno nam je postalo jasno da kroz stradanje i razapinjanje zapravo uvek iznova vaskrsavamo!

Ivana i Jelena Žigon na iranskoj Novoj godini / Foto Privatna arhiva

Zbog svega ovoga, kako kaže, Ivana uživa na kraju "Iranske konferencije" dok pevam pesmu o blaženstvu duše među zvezdama:

- Dobila sam veliku čast i pravo da pevam pesmu "Krik zvezda" od sina velikog kompozitora Homojune Khoram, a preko izuzetne iranske pesnikinje Soudabeh Babagap koja je bila moj mentor u radu na persijskom jeziku i kulturi. Zahvalna sam joj za sve što sam postigla. A da je mit "dodir sa vaseljenom" (kako kaže pisac), i da se sve stare civilizacije grle i dodiruju na samom izvoru, potvrđuje i fotografija pesnikinje Soudabeh Babagap sa mojom majkom Jelenom, koju sam upoznala - upravo na Sceni "Raša Plaović", gde sad glumim iransku pesnikinju Širin Širazi. Vredelo je čekati, jer umetnost je magija i nasušna potreba da se hoda uspravan ispod zvezda. Samo nikad ne smeš prestati u to da veruješ.

GLOBUS KAO MASLAČAK

- ZADIVLjENA sam što Iranski kulturni centar u Beogradu ima već 150 prevedenih i objavljenih naslova, neprocenjivih poetskih i filozofskih dela na srpskom jeziku. U vreme kad globus deluje kao maslačak u rukama grupe huligana, za mene je bilo lekovito pridržati se za nešto tako sveto i neuništivo kao što je poezija jednog Hafiza, Rumija, Hajama, Atara - ističe Ivana Žigon.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!