FILMSKA KRITIKA - ELEGIJA U GRLU: "Čekajući Handkea", režija Goran Radovanović, Srbija, 2021. godine

Božidar Zečević

08. 03. 2022. u 15:46

PEDESETI Fest završen je potresnim dokumenarcem o neostvarenoj poseti Petera Handkea Velikoj Hoči, okruženoj božanskim vinogradima, gde je pisao jedan od svojih čuvenih eseja.

ФИЛМСКА КРИТИКА - ЕЛЕГИЈА У ГРЛУ:  Чекајући Хандкеа, режија Горан Радовановић, Србија, 2021. године

Scena iz filma "Čekajući Handkea", Foto Fest

Potpuno izolovani i prepušteni sebi samima, Srbi iz ovog "Bisera Metohije" želeli su da spomen- -pločom obeleže kuću u kojoj je Handke živeo i radio, on se pakovao na put i sve je bilo spremno za ovaj događaj kad su vlasti Prištine zabranile dolazak jednom velikom piscu da ne bi svojim prisustvom ugrozio nepostojeći suverenitet nepostojeće države. Jedno evro-američko niko i ništa na drevnom tlu Srbije zabranilo je jednom nobelovcu pristup njegovoj inspiraciji, sprečilo njegov ponovni susret sa ljudima koje je ovekovečio, sve na očigled te iste svetske kulture koja ga je ovenčala svojim najvišim priznanjem!

Reditelj Radovanović proveo je sa meštanima Hoče godinu dana u čekanju Handkea, snimao kako se božanski vinograd obrezuje, zri i rađa kao simbol protoka mitskog vremena, kako teče pesma o bajnom Orahovcu i blagu kojim je Bog obdario ovaj komad raja na zemlji svime osim - slobodom. Tu elegiju o otetoj slobodi pevaju tri devojčice i stari harmonikaš-pesnik, dok se tuga i nesnosna gorčina skupljaju pod grlom, a osećanja sustižu. Sredstvima filma Radovanović postiže cilj ove umetnosti: stvoriti i podići emocije da bi se doseglo poetsko i ljudsko.

Foto Promo

Cilj je ostvaren čisto filmskim znacima, svedenim na kompoziciju, pokret i vajanje u vremenu, što je sublimacija Tarkovskog. Ne pamtim kada sam na delu video čistiji i svedeniji filmski jezik.

Foto Fest

Da jezik, a ne govor, jer je u pitanju kod jednog širokog simboličkog konteksta u kome je sadržana sva tragedija doba. Sve to bez dijaloga, sa krhotinama verbalnog, bez žanrovskih trikova, bez klasične dramaturgije uopšte, bez pokušaja igre, sa godišnjim dobima kao glumcima. Večni simboli su gotovo nadohvat ruke: vinograd kao zalog ljudskog trajanja, njegova vanvremena, biblijska značenja i dve generacije koje obdelavaju kolevku kulture pod Araratom. Otac i sin Velike Hoče režu svoju blagodat i čekaju velikog pisca u potpunoj tišini mitskog "dovek".

Goran Radovanović, Foto Tanjug

Na drugoj strani su znaci doba u vezi sa svemirom i korenima. Jedina veza naših Jafetida sa Handkeom je mobilni telefon, ali se njegov signal neprestano gubi ili namerno ometa. Sigurno se može uspostaviti jedino sa uzvišenja gde stoji prastara crkva Sv. Jovana Preteče, pokrivena kamenim pločama, koje ko zna koliko odolevaju hodu vremena. U crkvi hijeratski sveci iskopanih očiju, slušaju uporno dozivanje kroz semantičke šumove našeg doba. Područje bez signala, indeed. Ali moći čudotvorne crkvice vraćaju vezu i nadu. Na delu je božanska epifanija za koju su ljudske nedaće sitnica. Nju nikada neće prekinuti zemaljske sile, što svakom utrošenom sekundom tvrdi i ovaj mali film velike snage. Prosto je neverovatno kako se u festivalskim žirijima, i otkud, nađu uglavnom ljudi bez ikakvog osećanja za film, što se potvrđuje i ovom prilikom.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!