ŽELEZNIČKA LOZA GRUJIČIĆA SA LAJKOVAČKE PRUGE: Momčilo, Milutin, Borivoje i Milan - četiri generacije porodice rade na železnici

Branko Puzović

30. 04. 2022. u 17:00

STARA izreka "Sve propada, JDŽ nikada!", po svemu sudeći, zainteresovala je početkom 20. veka, kao i mnoge mlade ljude toga doba, Momčila Grujičića da se zaposli u "Jugoslovenskim državnim železnicama".

ЖЕЛЕЗНИЧКА ЛОЗА ГРУЈИЧИЋА СА ЛАЈКОВАЧКЕ ПРУГЕ: Момчило, Милутин, Боривоје и Милан - четири генерације породице раде на железници

Nekadašnja stanica u Lajkovicu sa ložionicom , Foto D. Medenica

Bio je čuvar pruge, odnosno ophodar kako taj posao stručno zovu železničari, a prvu službu dobio je u Demir Kapiji. Posle nekog vremena, premešten je na deonicu od Mlađeva do Iverka, na uzanoj pruzi za Valjevo. Niko tada nije mogao da zna da će u Lajkovcu, na železnici biti zaposlene čak četiri generacije porodice Grujičić! Sa više od stotinu godina radnog staža Grujičići su učestvovali u razvoju železnice tokom prošlog veka.

- Redovno špartajući prugom, što je bila dužnost čuvara, moj deda Momčilo, naočit, u železničkoj uniformi, upoznao je u Divcima svoju buduću suprugu Ljubicu - priseća se Borivoje Grujičić.

Milutin Grujičić , Foto Privatna arhiva

- Imali su četvoro dece, dvoje je umrlo od tuberkuloze, jedan sin nastradao je u Prvom svetskom ratu. I deda Momčilo umro je relativno mlad. Moj otac Milutin, bio je najmlađi, išao je u školu u Beograd, ali kad je počeo Drugi svetski rat vratio se kući, a po oslobođenju završio je Valjevsku gimnaziju, upisao Građevinski fakultet u Beogradu.

Od studija je morao da odustane, jer je majka udovica bez naročitih prihoda, pa se, da bi obezbedio egzistenciju, zaposlio kao službenik u lajkovačkoj železničkoj Ložionici.

Tako se, veli Borivoje, železnička loza Grujičića, sticajem okolnosti, nastavila. Milutin je u vreme neposredno posle Drugog svetskog rata bio među najškolovanijima u Lajkovcu, pa je lako dobio posao u administraciji Ložionice, sa stotinama zaposlenih, koja je bila "srce" poznate železničke varošice, jedne od najvećih raskrsnica uzane pruge obe bivše Jugoslavije. Milutin je ceo radni vek proveo u Ložionici, penzionisan je početkom devete decenije prošlog veka, a preminuo nekolkiko godina kasnije.

Foto Privatna arhiva

- Baš u vreme kad sam završio srednju elektrotehničku školu 1972. godine objavljen je konkurs da "Jugoslovenske železnice" traže mašinovođe elektrovuče koja je tada tek uspostavljana - priseća se Borivoje.

- Iako još nisam služio vojsku, primljen sam bez problema, konkursna komisija nije se dvoumila, jer su Lajkovčani oduvek bili najbolje mašinovođe. Uostalom, od svih zanimanja u Lajkovcu je uvek bilo najviše mašinovođa, naročito za vreme uzane pruge. Plate su bile odlične.

Bio je Borivoje najmlađi mašinovođa na električnim lokomotivama u "Jugoslovenskim železnicama", vozio za Zagreb, Niš. U međuvremenu, završio je Višu železničku školu i 25 godina, do penzionisanja, bio je šef Vuče vozova u Lajkovcu. Bio je i izvanredan fudbaler, golgeter i dugogodišnji kapiten i predsednik FK Železničar, u kom je postigao više od 350 golova. U anketi lista "Napred" proglašen je za najboljeg fudbalera valjevskog kraja u sezoni 1982/1983. godina.

- Nisam se školovao za buduće zvanje železničara, po struci sam diplomirani ekonomista, ali čim se ukazala šansa za zaposlenje u "porodičnoj firmi" ni trenutka nije bilo oklevanja - kaže najmlađi, četvrta generacija na železnici, Borivojev sin Milan Grujičić.

- Odrastao sam blizu pruge Beograd-Bar, često putovao vozovima uz druženja sa meni poznatim ljudima sa železnice. Kao dečak često sam dolazio kod oca na posao, gde sam uz opušteniju radnu atmosferu zamišljao buduće zaposlenje na železnici.

Milan Grujičić, Foto Privatna arhiva

Milan se na železnici zaposlio početkom 2011. godine. Nakon podele na više preduzeća, radi u "Infrastrukturi železnica Srbije", u Beogradu, u Sektoru za nekretnine, načelnik je Odeljenja za zaštitu železničke infrastrukture.

- Železnicu sam odabrao i zbog čestih sportskih nadmetanja, vitrine u kancelariji mog oca, dok je bio šef Vuče vozova u Lajkovcu, bile su pune pehara - kaže Milan.

- Oduvek sam se bavio fudbalom, kasnije i tenisom, pa su me sportska takmičenja veoma privlačila. Sada, nažalost, nema toliko sportskih manifestacija na železnici, obim posla se povećao, vreme u kom radim ne podseća mnogo na doba koje sam zapamtio kao dečak i momak. Oženjen sam, imam sina Filipa i ćerku Juliju. Filip je još mali, zasada ne pokazuje interesovanje da bi, možda, nastavio tradiciju železničarstva u porodici Grujičić. Mada, nikad se ne zna.

Foto V. Jagodić

SAČUVATI DUH ŽELEZNICE

Železnica je osnovala Lajkovac, mnogima je, kao i mojoj porodici uostalom, dala posao, mnoge odškolovala - kaže Borivoje.

- Bio bi veliki greh i sramota da varošica koja je ušla i u pesmu "Ide Mile lajkovačkom prugom" zaboravi železnicu, ne očuva prepoznatljivi, jedinstveni železnički duh. Da ne bude kao što je u svom romanu "Lajkovačka pruga" naš sugrađanin, čuveni pisac, nedavno preminuli Radovan Beli Marković, napisao: "Vozovi koji su prošli sad su daleko, u stotoj stanici odavde, čekaju na otpad i kasaciju. Vratiće se jednog dana, tamo nekima, pretopljeni u šerpe i čajnike".

Borivoje Grujičić sa unukom, Foto V. Jagodić

SOLIDARNI

Železničari su oduvek bili kao jedna velika porodica - kaže Borivoje.

- Uvek solidarni, spremni da jedni drugima pomognu, družili su se železničari iz svih krajeva bivše Jugoslavije. "Jugoslovenske železnice" bile su nekad veoma ozbiljno državno preduzeće, okosnica privrede i saobraćaja. Siguran sam, da su se železničari pitali, Jugoslavija se nikada ne bi raspala.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri