ЛЕГЕНДАРНА планина Цер, на којој се одиграла чувена Церска битка, у августу 1914. године, када су српски јунаци, предвођени војводом Степом Степановићем, извојевали прву велику савезничку победу у Првом светском рату, све је атрактивнија и занимљивија и за туристе и за поштоваоце српких родољуба, којима је подигнут споменик у селу Текериш на ком пише - Ваша дела су бесмртна.
Ne znam u koju vrstu turizma bi se mogla svrstati ova velika "ofanziva" u Pocerini od strane drzave i resornih ministarstava? U redu nega tradicije i cuvanje od zaborava. Jedan osvrt na zivot obicnih ljudi, govorim o zivotu ljudi u Pocerini s ove strane, sabacke. Sela u tzv. gornjoj Pocerini, uglavnom su prazna, preostao je stariji zivalj. Mladi odlaze u vece centre, ili inostranstvo. Uslovi za rad na zemlji prilicno su teski. Kraj je za razliku od nekih drugih krajeva Srbije, aridan, oskudan u vodi. Bunari se kopaju od nekoliko desetina pa do stotinu i vise metara, cesto bez rezultata. Bez nadjene vode. Sto je dodatni razlog napustanja ovih krajeva, primer sela Desic, Grusic, Radovasnica, Dvoriste, Milosevac... O putnoj infrastrukturi ne vredi trositi reci, o nekim ozbiljnijim privrednim aktivnostima ni govora, ako se izuzmu, hladnjace za otkup sezonskog voca, nekog ozbiljnog privrednog objekta nema. Tu mislim na pogone za preradu voca i povrca jer kraj ima prirodne preduslove. U Pocerini takvog objekta nije bilo u novijoj istoriji, kako u vreme komunistickog rezima, tako i post komunistickog a svi su izgledi da ga jos za dugo nece biti. Zato da se vratim naslovu ovog priloga, mozda je zivnula planina Cer, Pocerina jos uvek spava dubokim snom.
Коментари (2)