Omer ostao kad je bilo najteže
16. 03. 2015. u 13:23
Pukovnik Prentović, bivši Mehićev komandant, za "Novosti": Njegova odluka 1992. bila je poštena, velika, hrabra
Omer Mehić
OMER je bio častan, veliki čovek, profesionalac pilot, neopterećen nacionalizmom ili bilo čime drugim nečasnim. Žalosno je što takvi ljudi žive sa nama i među nama, a mi ih ne primećujemo dok ne nestanu. Ovako za "Novosti", o Omeru Mehiću, prisećajući se zajedničkih mučnih ratnih dana, govori njegov komandant, pukovnik u penziji Srećko Prentović.
Emotivno, ponosan što je poznavao majora avijacije stradalog u nesreći kod Surčina, pukovnik Prentović navodi da ga je Omerova ličnost navela da o njemu progovori iskreno, kako se osećao i kako ga je doživljavao. Od nekadašnjeg saborca oprostio se dirljivim pismom, koje najbolje govori o karakteru i vrlinama nastradalog Mehića.
- To je bio moj ljudski i komandantski dug prema njemu mrtvome - naglasio je u razgovoru za naš list pukovnik Prentović.
Na svom fejsbuk-profilu on je prizvao u sećanje jedan razgovor iz 1992. godine sa, tada mladim poručnikom Mehićem obavljen na tenkodromu Zalužani.
- Pozdrav, komandante, šta ima?
- Uđi, Omere.
Omer Mehić, poručnik, mlad, zdrav, jak, uvek vedar i nasmejan, vrsni i neustrašivi pilot. U letačkom kombinezonu sa patikama na nogama. Nema čizama, ostale tamo negde u Zagrebu, nove nisu stigle. Leti u svojim patikama. Na borbene zadatke, a svaki je borbeni, jer rat je. Puca se na sve strane, ko stigne i odakle stigne.
- Šta se ovo dešava, komandante?
- Raspad sistema, moj Omere, rat. Užas, vidiš sam.
- To me ne brine, to je naš posao. Nego, ovo sa nacionalizmom i prebrojavanjem krvnih zrnaca po tom osnovu...
A prebrojavala su se, baš tih dana, moram da priznam.
- Kaži Omere, šta te muči, ne okolišaj.
- Došao sam da pričamo otvoreno, da se posavetujem. Muči me moje ime. Muči me ovaj raspad, nacionalizam. Dele nas, komandante. Muči me pitanje: ko sam ja i kome pripadam i šta da radim sa sobom?
- Ti si, Omere naš, pripadaš JNA, ovom puku i svojoj eskadrili. A kome svi mi danas pripadamo, ne bih ti znao reći. Drugi odlučuju. Već sutra, neko može reći i meni: ne trebaš nam više, bez obzira na to što se zovem Srećko, a ne Omer. Ostaneš li sa nama delićeš našu sudbinu. Bilo kakvu odluku da doneseš, pozdraviću je. Samo te jedno molim. Ako rešiš da odeš, nemoj da bežiš. To je kukavički. Saopšti svoju odluku i idi kao čovek. Dostojno ćemo te ispratiti, jer ti to zaslužuješ.

Nikada više nismo prozborili nijednu reč na tu temu. A sretali smo se. Zagrlio bi me i poljubio. I uvek mi se obraćao sa komandante, mada mu to više nisam bio.
NE OKREĆI SE
- Slava ti Omere. I veliko hvala. Do neba gde si pripadao i kome si se zauvek vratio. Putuj i ne okreći se - naveo je pukovnik Prentović.
posteno govoreci
16.03.2015. 13:30
suze teku...
Veliki čovek priča o junaku.Svaka čast, da nas je više ovakvih gde bi nam bio kraj.Slava junaku!
Zalosna, a istovremeno i lepa prica o Velikom i postenom coveku. Majore Mehicu, neka Vam je vecna slava.
Je l' moguce da sada ti ljudi nece moci pocivati u miru, vec ce se novine puniti clancima o njima?
@pitanje - tebe niko ne primorava da izigravas redara ovde, ljudi reaguju i iznose svoja misljnja shodno nameni i uslovima ovog portala, inace ih nebi mogao procitati.
Komentari (15)