STUDENTSKI OTPOR DOLAZI SA LEVICE: Mladi ljudi posle rata kritički su preispitivali društvene procese

Ivan Miladinović

11. 12. 2020. u 17:14

LIBERALIZACIJA društva, naročito u sferi kulture, od početka pedesetih otvorila je prostor za delovanje kritičke inteligencije u univerzitetskim sredinama.

СТУДЕНТСКИ ОТПОР ДОЛАЗИ СА ЛЕВИЦЕ: Млади људи после рата критички су преиспитивали друштвене процесе

Foto arhiva

Duh slobode i kritičke misli nepovratno je pušten iz boce. Ideološki većina studentskih lidera bila je zadojena idejama filozofa nove levice. Studenti su pod uticajem teza Herberta Markuzea da je radnička klasa u kapitalizmu i šire prevaziđena kao noseći subjekt revolucionarne akcije i da ne "poseduje potrebnu političku klasnu svest budući da je suviše integrisana u sistem". Revolucionarna delatnost, po Markuzeu, pada na leđa studenata i inteligencije, koji se nisu sasvim integrisali i poseduju političku svest - "revolucionarni subjekt za sebe", koji treba da posluži kao katalizator šireg društvenog bunta i radničke klase -"revolucionarni subjekt po sebi". U duhu vremena mogle su se čuti parole o pacifizmu, razoružanju, borbe protiv potrošačkog društva, demokratizacije društva i Univerziteta itd. Generacijski posmatrano, radilo se o mladim ljudima koji su stasali posle rata i koji kritički preispituju društvene procese. Ne bi trebalo zaboraviti i opšti fenomen pobune prekobrojne "bejbi bum" generacije koja je pristizala na fakultete pod uticajem raznolikih kulturoloških faktora, pre svega masovne kulture, odnosno rokenrola.

PROLEĆNI PROTESTI

U PROLEĆE 1968. najavljene su demonstracije povodom posete komandanta Šeste flote SAD Dubrovniku (6. aprila 1968), a održane su i pred otpravništvom SR Nemačke povodom donošenja Zakona o vanrednom stanju uperenom protiv studentske levice (11. maja 1968). Studenti Filozofskog fakulteta protestovali su i aprila 1968. protiv nasilja prema studentima u Poljskoj. Tome se usprotivio Univerzitetski odbor, zbog toga što je akcija sprovedena bez odobrenja višeg foruma.

I U BEOGRADU, kao i u drugim zemljama, nemiri su počeli u vidu socijalnih zahteva, sukoba studenata i univerzitetske vlasti, pa su prerasli u širi sukob dela inteligencije i ideološko-Političkog aparata, oko slobode stvaralaštva i političkih sloboda. Akademski građani koriste relativnu liberalizaciju režima, prividno nastalu posle Brionskog plenuma i smene Aleksandra Rankovića, pre svega u kulturi i medijima, za kritičko sagledavanje društvene stvarnosti i po prvi put javno manifestuju, demonstracijama i štrajkovima, svoja nezadovoljstva. Na sceni u i novi centri otpora, legalne i ilegalne studentske organizacije, udruženja književnika, pojedine kulturne i naučne institucije. Kritika i otpor dolaze sa pozicija levice ili bar uvijene u marksistički diskurs, a intenzitet delovanja je sve izraženiji uoči studentskih demonstracija u Beogradu 1968. godine.

Protest beogradskih studenata,Foto arhiva

Lideri i većina studenta je zadojena idejama filozofa nove levice. U jugoslovenskom slučaju, u pojedinim sredinama socijalni, emancipatorski i humanistički zahtevi mladih su gurnuti u stranu pred nacionalnim ili separatističkim stremljenjima, pre svega u Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji, a dobrim delom i u Sloveniji. Prva masovnija gibanja, nedovoljno jasno artikulisana među studentskom omladinom posle rata došla su na pragu perioda liberalizacije i izgradnje samoupravne demokratije.

DR MILORAD EKMEDžIĆ: IZGUBLjENA PERSPEKTIVA

"Ne radi se samo o otpuštanju radnika u fabrikama, o štrajkovima, iako baš to najviše podstiče na uzbunu. Po mom mišljenju, mnogo je značajnije da je u poslednje vrijeme izgubljena perspektiva buduće izgradnje cijelog društva". ("Filozofija", Beograd, br. 67/4).

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!