HAŠKI SUD NEĆE IZDRŽATI TEST VREMENA: Pojedinačne epizode nasilja, kao što su zločini i masakri, same po sebi ne čine genocid

Novosti online

24. 07. 2021. u 18:33

PREMA definiciji UN, genocid označava djela počinjena sa namjerom da se u potpunosti ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.

ХАШКИ СУД НЕЋЕ ИЗДРЖАТИ ТЕСТ ВРЕМЕНА: Појединачне епизоде насиља, као што су злочини и масакри, саме по себи не чине геноцид

Sastanak Nezavisne komisije

Sam pojam genocid, koji je skovao Rafael Lemkin, priznat je od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1948. godine, a definisan je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida 1951. Pojam genocid je potekao iz vremena izvršenja Holokausta tokom Drugog svjetskog rata, da bi ga kasnije, kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti, sankcionisale UN, Ženevska koncencija i Međunarodni sud pravde. Jednom skovan, retroaktivno je brzo dodijeljen određenim istorijskim događajima, poput turskog protjerivanja Jermena tokom Prvog svjetskog rata ili raseljavanja američkih Indijanaca sa prostora Sjedinjenih Američkih Država. Pored toga, danas veliki broj naučnika bez dileme govori i o genocidu nad Srbima u NDH, na čijoj teritoriji je takođe izvršen Holokaust i genocid nad Romima. Jednostavnije rečeno, to je termin koji se povezuje sa namjernim procesom istrebljenja, i u tom smislu, sam po sebi ne podliježe pojedinačnim prestupnicima osim ako nisu dio sporazuma koji njeguje takve planove. Čak i tada, bilo koji manifest koji promoviše istrebljenje ljudske grupe ili njene kulture bez sumnje bi uključivao više pojedinaca.

Sve radnje koje se ne uklapaju u ovu definiciju moraju biti presuđene kao druge vrste ratnih zločina. Shodno tome, pojedinačne epizode nasilja, kao što su zločini ili maskari, same po sebi ne čine genocid, bez obzira na broj žrtava. To je posebno slučaj tokom oružanih sukoba kada se masovno nasilje smatra vojnom nužnošću. Jasno je da je zloupotreba etikete genocid u političke svrhe ili svrhe podsticanja međuetničke ili bilo kakve druge mržnje nesavjesna.

KADA SE GOVORI o genocidu u kontekstu dešavanja u srebreničkoj regiji i presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) neosporno treba kritički posmatrati činjenicu da je Tribunal imao suviše ograničen pogled na događaje iz jula 1995, iako nema naznaka da sudije nisu postupale izuzetno profesionalno i nepristrasno. Međutim, MKSJ nije raspravljao o raznim motivima poput onog da je i srpska strana ponudila razmijenu Srebrenice i Žepe za teritoriju pod kontrolom Srba u i oko Sarajeva, nije se osvrnuo ni na konstantnu vojnu prijetnju koju je predstavljala 28. divizija Armije Republike Bosne i Hercegovine koja je bila stacionirana u Srebrenici u trenutku demilitarizacije od 1993. Ujedno, ni o motivaciji za masakar nije se dovoljno raspravljalo, već je samo prikazano da je Vojska Republike Srpske slijedila jasnu vojnu direktivu da "očisti" to područje od vojne prijetnje oličene u hrvatskoj i muslimanskoj ofanzivi.

Naime, činjenica je da je postojao plan Vojske Republike Srpske da preuzme kontrolu nad teritorijom same enklave Srebrenica, ali logičan zaključak je da je takva akcija bila od vojnog značaja iz više razloga. Već je rečeno da je to područje bilo pod kontrolom naoružanih brigada 28. divizije Armije Republike BiH čije je sjedište bilo u Srebrenici, stoga je jasno da su snage Vojske RS smatrale da treba da imaju kontrolu nad istim. Stalno je postojala prijetnja od naoružane 28. divizije pod komandom Nasera Orića, a jasno je da te trupe nisu samo postizale vojne uspjehe već su počinile i ratne zločine nad srpskim stanovništvom u njihovim selima. Upravo su Direktive 7 i 7/1 VRS donijete zbog prijetećih napada od strane hrvatskih i muslimanskih snaga. Najzad, analizirajući Direktive postaje jasno da je napad na enklavu bio zasnovan na vojnoj nužnosti, odnosno da je glavni cilj bio potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe čime se trebalo spriječiti pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Korišteni metod granatiranja kako bi civili napustili to područje prije nego što se dogodi veliki napad otkriva da nije postojala namjera da se zarobe i ubiju Muslimani. Da je uistinu postojala demilitarizovana enklava Srebrenica pod zaštitom Ujedinjenih nacija, kako je i trebalo biti, takva situacija odgovarala bi rukovodstvu Vojske Republike Srpske, s obzirom na činjenicu da bi im to omogućilo raspoređivanje vojnika na nekom drugom frontu i zasigurno ne bi planirali akciju zauzimanja Srebrenice.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

PLANOVI ZA MASAKR NISU POSTOJALI

MEĐUNARODNI krivični sud za bivšu Jugoslaviju, pored toga je smatarao da je u Srebrenici, bez obzira na njenu malu veličinu, bio smješten značajan dio ukupne muslimanske populacije Bosne i Hercegovine i da je postojala posebna namjera da se uništi zaštićena grupa Muslimana kao takva. Izraz "značajan dio" tumači se tako da se na neopravdan način razvodnjava njegovo originalno značenje. Prema Rafaelu Lemkinu i definiciji genocida, djelimično uništenje mora biti suštinske prirode, u tom smislu da utiče na cjelinu, s obzirom na to da se Ženevska konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida odnosi samo na djela koja su masovnih razmjera. Pravnik koji se među prvima bavio definicijom genocida Nehemaja Robinson takođe je imao ovakav stav, objašnjavajući da izvršilac genocida mora imati namjeru da uništi značajan broj pojedinaca koji su dio ciljane grupe. Tako da se slobodno može konstatovati da ne postoji razlog zašto bi se Konvencija tumačila na bilo koji drugi način. Ako imamo sve ovo u vidu, uslov iz člana 2 Konvencije nije ispunjen jer broj civila i vojnika ubijenih u Srebrenici nije mogao uticati na ukupno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini u smislu njihovog preživljavanja...

Ratko Mladić i Radovan Karadžić

VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE je u nekoliko navrata saopštila svoju odluku o napadu i uništenju enklava, počev od 8. marta 1995. godine, tri mjeseca prije samog napada. Svijet je u tišini prihvatio i očekivao vojno uništenje enklava Srebrenica i Žepa, kao što je detaljno opisano u samom Izvještaju. Stoga, tih mjeseci Srebrenica više nije bila simbol prisustva Muslimana u tom regionu, ali je postala simbol nezainteresovanosti svijeta za njihovo dalje postojanje. Jasno je da se u očima rukovostva Vojske RS, kao i ostatka svijeta, stanovništvo Srebrenice nikako nije moglo smatrati reprezentativnim ili čak značajnim dijelom muslimanskog naroda u Bosni, a samim time nije mogla postojati ni namjera da se uništi značajan dio zaštićene grupe Muslimana. Svijet je ponovo otkrio svoju savjest tek nakon otkrivanja masakara. Međutim, Tribunal ne može povezati napad na Srebrenicu i iseljavanje muslimanskog stanovništva sa masakrima koji su uslijedili nad zarobljenim pripadnicima vojne kolone i vojno sposobnim muškarcima koji su ostali u Potočarima, jer takvi planovi za masakr nisu postojali prije pada enklave i formiranja kolone.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

POSLEDICE RATNIH STRAHOTA

NAKON temeljne istrage Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine, zaključuje se da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte. Iako Komisija ne smatra ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice genocidom, ona uvažava činjenicu da su hiljade ljudi (uglavnom ratnih zarobljenika) ubijene na najstrašniji način i da odgovorne za ove gnusne zločine treba kazniti.

Nalazi Tribunala o genocidu neće izdržati test vremena jer je Komisija uvjerena da se zločini u Srebrenici ne mogu smatrati genocidom... U širem smislu, od presudnog značaja za prevenciju budućih genocida je da se pojam genocida kao zločina nad zločinima ne smije razvodniti. Ako bi se taj termin tako olako koristio, kao u slučaju događaja u Srebrenici tokom jula 1995. godine, na kraju bi postao besmislen. Ako se takvo pravno razumijevanje ostvari u budućnosti, navodi o genocidu postali bi redovni saputnici svake vojske i zajednički za sve sukobe i što je najvažnije nosili bi sa sobom male posljedice.

Istovremeno, oružani sukobi nisu organizovani sportovi za gledaoce sa jasnim pobjednicima i gubitnicima. To su složeni događaji sa trajnim psihološkim implikacijama za sve preživjele. Više je nego jasno da je stanovništo ove regije kao i cijele Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju pripadnost, doživjelo veliku tragediju i novu traumu koja se često nadovezuje na traume iz prethodnih ratova. Posljedice ratih strahota su prisutne kod pripadnika svih strana u sukobu. Neophodno je iznalaziti načine da se te traume adekvatno tretiraju a društvu vraća uzajamno povjerenje i buduće pomirenje između ostalog i kroz primjenu restorativne pravde.

Obeležje muslimanskih žrtava u Donjoj Kamenici / Žrtve muslimanskog terora u Kravici

... U TOM CILJU, fokus mora biti na samim "djelima za koja se optuženi tereti", a ne na pojedinačnim optužnicama sa inherentnom pristrasnošću koja se povezuje sa selektivnim presuđivanjem tužilaštva. Geopolitičke, rasne/etničke i/ili vjerske pristrasnosti znatno se mogu umanjiti usredsređivanjem na događaje za koje se može podići optužnica, a ne samo na pojedinačne optuženike. Ovo nudi bolju procjenu pravne etike, koja je izostala tokom mnogih adversarijalnih postupaka. Štaviše, ishod postupka restorativne socijalne pravde nije ponovno optuživanje ili oslobađanje od odgovornosti, već predstavljanje svih relevantnih činjenica, uključujući i zajedničke strahote rata, posebno građanskih ratova. U skladu s njim istraga treba da se proširi na spoljne (posredničke) sile kojima je sukob smišljeno pogodovao tako što su često direktno ili indirektno pogoršavali faktore koji su produžavali trajanje sukoba. Iznad svega, svi održivi napori za obnavljanje socijalne pravde moraju da uključuju sve države koje su činile bivšu Jugoslaviju.

Izvještaj koji se ovdje podnosi rezultat je marljivog i intenzivnog rada nezavisne Komisije, u trajanju od otprilike godine i po, a čiji članovi su bili objektivni eksperti, predstavnici sedam zemalja, koji su žarko željeli da dođu do istorijskih činjenica i čisto istorijske istine. Niko od članova Komisije nije imao predrasude ni prema jednoj od strana iz konflikta, niti je i jedan imao neke konkretne ideje u vezi sa prirodom i pozadinom konflikta.

NALAZI PREDSTAVLJENI u Izvještaju ojačali su mišljenje Komisije da je bilo njeno pravo i dužnost da ponovo istraži pitanja sa različitih aspekata i da je naučni pristup Komisije doprinio boljem razumijevanju događaja, istorijskog i političkog konteksta i jačine dokaza predočenih sudovima.

Do sada je bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili. Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio. Štaviše, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji. Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno četiri do pet hiljada pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Međutim, pogubljenje 2.500-3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

SAKRIVANJE ISTORIJSKIH DETALJA

NE može se utvrditi, međutim, da su ta ubistva počinjena sa bilo kojom drugom namjerom, osim da se eliminiše vojna prijetnja u periodu nakon vojnog napada hrvatskih i muslimanskih snaga na srpsku teritoriju (operacija "Oluja"). Što se tiče postojanja posebne namere da se uništi zaštićena grupa, nalazi MKSJ nisu konačni. Komisija nije uspela da identifikuje niti jedan slučaj u kojem su sudije MKSJ-a raspravljale o bilo kojem drugom motivu za ubistvo, osim o genocidu. Vijeća MKSJ nisu nijednom raspravljala o činjenici da su Srbi pretrpili genocid koji su počinili Hrvati uz pomoć Muslimana tokom Drugog svjetskog rata i da su Srbi u više od 150 naselja u i oko srebreničke regije pretrpili brutalne napade i etničko čišćenje od strane muslimanskih snaga u 1992. i 1993, pa čak i 1995. Protumačila je masakre u srebreničkoj regiji kao otvorenu poruku poslatu svim muslimanima u Bosni da ih čeka ista sudbina. Komisija je pokazala da nema dokaza o takvoj namjeri.

Imajući u vidu raznolikost različitih konteksta, postalo je jasno da se ne može dati tačan broj različitih načina smrti; stoga smo pokušali da damo što tačnije procjene. Komisija smatra da se, u skladu sa svim činjenicama iz njenog istraživanja, pojam "genocid" ne može korisiti za opisivanje tih tragičnih događaja.

KOMISIJA JE SVJESNA da su ranije komisije došle do drugačijih zaključaka, međutim, samo su činjenice bile te koje su diktirale rezultate Izvještaja koji se ovdje podnosi, te se iz tog razloga može konstatovati da svi članovi konačne rezultate smatraju čvrstim, objektivnim, tačnim sa istorijskog aspekta, te preciznom analizom. Komisija je uložila sve napore i energiju kako bi došla do istorijskih činjenica. Članovi Komisije intenzivno su radili na istraživanju tragičnih događaja i autentičnoj analizi istih.

Predstavnici Unprofora pokušavaju da umire narod u Srebrenici

Komisija se sastojala od različitih eksperata iz više zemalja koji su predstavljali razne kulture i mentalitete. Prirodno je, iz tog razloga, da su tokom njenog rada, članovi imali neke rasprave i dileme. Ipak, Izvještaj su takvog kakav jeste potpisali svi njeni članovi, koji se u potpunosti slažu sa finalnim zaključcima istog. Izvještaj predstavlja cilj članova Komisije da razotkriju činjenice iza konflikta u Srebrenici i sklone paravan koji je sakrivao neke od istorijskih detalja u vezi sa tim istim konfliktom. Izvještaj je jedan pristojan i autentičan dokument bez predrasuda u njemu.

Završni Izvještaj Komisije trebao bi pomoći u suočavanju s prošlošću, dovede do jačanja povjerenja i tolerancije među narodima Bosne i Hercegovine i olakša konačno pomirenje i suživot svih sadašnjih i budućih generacija. Komisija nije imala za cilj da marginalizuje ili umanji patnju bilo kojeg naroda; upravo suprotno, njeni članovi izrazili su svoje najdublje poštovanje i saosjećanje sa svim žrtvama iz svih kulturnih i etničkih grupa koje su tragično izgubile život u razaranjima tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Komisija je nastojala da do istine dođe objektivnim ispitivanjem činjenica u vezi sa događajima iz oružanog sukoba na ovom području i primjenom neselektivnog postupka restorativne pravde, vjerujući da se samo na taj način može patnja ljudi smjestiti u kontekst i na kraju dovesti do pomirenja i dijaloga.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)