PLEMENITOST KOJA SE PAMTI: Prota Milan Borota i njegova supruga Ružica odgajili 53 devojčice - ratnu siročad

J. Matijević

14. 02. 2023. u 12:00

DEVEDESETE minulog veka. Strašno doba. Građanski rat plamti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hiljade žrtava, stravična stradanja. Mnogo dečje patnje, suza, straha, strepnje. Hiljade je mališana ratnih siročadi. Preteško, najteže breme rata pritislo je njihova srdašca i duše. Ostali su bez najmilijih, bez najvažnije ljubavi, bez oslonca i podrške.

ПЛЕМЕНИТОСТ КОЈА СЕ ПАМТИ: Прота Милан Борота и његова супруга Ружица одгајили 53 девојчице - ратну сирочад

FOTO: Privatna arhiva

Početkom 1993. godine, 53 unesrećene devojčice kojima je ratni vihor nemilosrdno oduzeo roditelje, stižu u srce Šumadije, u Topolu, gde je uz blagoslov tadašnjeg vladike šumadijskog Save, osnovan Dom za prihvat siročadi sa prostora bivše Jugoslavije. Prota Milan Borota je bio upravnik Doma, a njegova supruga Ružica vaspitačica. Pomagalo joj je još nekoliko žena, a narod davao donacije. "Večernje novosti" su tada pisale:

"Prota Milan Borota i njegova supruga Ružica iz Divostina, kod Kragujevca, imaju pedeset petoro dece! Biološki su roditelji dvojice sinova, a pedeset tri ćerke im je "doneo" ratni vihor na prostoru bivše Jugoslavije. Sve ih, bez razlike, neguju sa istom pažnjom i ljubavlju. Devojčice od pet do 15 godina, koje su ostale bez jednog ili oba roditelja, sa ognjišta razorenih, duša ranjenih, prihvaćene su u Šumadiji. Došle su iz BiH, Hrvatske, Slovenije... Tu, u sirotištu koje je osnovala Crkva, našle su pažnju i ljubav roditeljsku, koju im nesebično pružaju prota Milan i njegova supruga Ružica, ali i drugi dobrotvori. Uspeli su da im rane na duši, nedužnoj, nežnoj, dečjoj - zacele. Školuju ih, izvode na put. One im uzvraćaju istom pažnjom i ljubavlju."

TOPOLA, DIVOSTIN, KRAGUJEVAC

DOM za prihvat siročadi sa prostora nekadašnje SFRJ, najpre je dve godine radio u Topoli, potom je premešten u manastir Divostin kod Kragujevca, a na kraju u sam Kragujevac. Postojao je do 2007, dok nije zbrinuta i poslednja od pedeset i tri devojčice. Poslednja je bila Vida, rodom iz okoline Tešnja. Te godine usvojio ju je jedan bračni par iz Požarevca. 

- Zaista je tako bilo i uvek s ponosom kažem da imam dva sina i 52 ćerke jer je jedna od mojih devojčica prerano otišla, odneo ju je karcinom pluća. Sada, Bogu hvala imam i desetine unučadi. Oni su moje najveće bogatstvo - ponosno i istovremeno s mnogo tuge zbog nedavnog odlaska prote Milana, govori nam Ružica Borota. - Sa većinom njih i dan-danas sam u kontaktu. Čujemo se telefonom ili putem "Vajbera". Jedna ili dve nisu udate, ostale jesu i imaju po dvoje, troje, četvoro ili petoro dece. Žive u Italiji, Londonu, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Mnogo sam ponosna na njih i sve što su u životu postigle.

Dok razgovaramo, na stolu ispred naše sagovornice uz plakete za najplemenitiji podvig koji su od "Večernjih novosti" dobili 2009, otvorene su desetine uspomena: fotografije sa njihovim devojčicama iz raznih prilika i sveska uspomena, kako ga protinica zove, u kojem su ispisane desetine najiskrenijih poruka 53 devojčice, iz vremena kada su ih podizali uz neizmernu, pravu roditeljsku brigu, pažnju i ljubav.

- Tražila sam da mi pišu kad žele i šta žele. Pogledajte šta mi je napisala Željka: "Posebno želim da se zahvalim teta Ružici. Bila mi je druga majka. Naučila me je mnogo čemu što je dobro za mene i što će mi značiti u životu". A, vidite samo kako je pisala moja Aleksandra: "Kao da je juče bilo kad sam došla u Dom. U početku Dom, a sada je moja druga kuća". Čuvam sve uspomene od njih. Često ih gledam, prelistavam, plačem, nasmejem se... Mnogo ih volim. I Milan ih je mnogo voleo, i episkop Sava. Kad ga je Milan poslednji put odvezao u bolnicu na lečenje vladika ga je na rastanku uhvatio za ruku i rekao mu: "Čuvaj mi moje devojčice" - setno priča protinica.

I TIŠINA JE SADA DRUGAČIJA

MOJ suprug, prota Milan, upokojio se u 76. godini, 15. septembra prošle godine. Šest naših devojčica je došlo na sahranu: jedna je došla iz Splita sa mužem i detetom, a ostale iz Teslića i Borova Sela. Njihov dolazak mnogo je značio i našim sinovima Branislavu i Aleksandru i meni. A ja, ja od odlaska mog supruga tugujem, beskrajno mi je teško, svaki dan odlazim na njegov grob. Sve je drugačije. I tišina je sada drugačija otkad njega nema - uplakana, pričala nam je protinica Borota. 

Najteže je bilo, kaže nam, prve dve-tri godine po osnivanju Doma:

- One nisu imale najvažnije u životu, roditelje, i mi smo toga bili svesni. Samo ljubav je mogla da ih podigne. Pažljivo smo prilazili svakoj, zalazili do najskrivenijih mesta njihove duše. Kad su došle, najmlađa Milanka imala je samo pet godina, a najstarija Snežana 15. Trebalo ih je sve razumeti, približiti im se, steći njihovo poverenje. Prve dve godine gotovo da nisam spavala. Imala sam fotelju pored njihove spavaone i tu sam spavala. Trzala sam se na svaki njihov pokret i šum. Tešila ih. Tanani san im je bezbroj tajni i tuge skrivao. Sećam se starije devojčice su ranije ustajale, zbog obaveza u školi. Jedne večeri Vesna iz Teslića zamolila me je da i nju ranije probudim. "Zašto, dušo?", upitala sam je, a ona mi je odgovorila: "Probudite me u zoru, da plačem. Tada sam, nekako, sa mojim tatom." Sve nas je rasplakala. Imala je, tada, samo osam godina, a zapamtila je sve strahote rata.

ZAUVEK HVALA "NOVOSTIMA" 

ČUVAM obe plakete za najplemenitiji podvig godine, i Milanovu i moju, koje smo 2009. dobili od "Večernjih novosti". Tim priznanjima oboje ste nas uzdigli, priuštili nam veliko zadovoljstvo. Svečanost je bila veličanstvena. Sećam se da sam bila veoma uzbuđena, pod velikom tremom, pa me prota dok smo prilazili da primimo plakete držao za ruku. Njemu je uručio Manjo Vukotić, tadašnji direktor i glavni urednik vaše kuće, a meni akademik Matija Bećković. Zauvek hvala "Novostima", taj dan pamtiću dok živim - kazala nam je Ružica Borota. 

Pamti protinica i mnogo lepih trenutaka. Uveče bi crtala sa njima, učila, radila domaće. Volela je kad bi je devojčice češljale, pravile frizuru. Bdela je nad njima neprestano.

- Kako su stasavale, postajale punoletne i završavale srednju školu odlazile su u novi život. Išli smo im na svadbe. Našoj Sandri u Bosnu, sa još sedam devojčica koje su bile sa nama. Kad me je njen svekar oslovio "prijo", srce je htelo da mi prepukne. Plačući, rekla sam mu: "Vaša prija je pod zemljom", a on meni kaže: "Vi ste je odgajili kao prava majka, zato ste moja prija." Samo nek su mi srećne i zdrave da svojoj deci budu dobri roditelji, a meni je srce puno uvek kad mislim na njih - rekla nam je Ružica.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

UČINIĆEMO SVE DA SE KAO ZEMLJA UZDIGNEMO POSLE OVOG UŽASA Vučić položio cveće u školi Vladislav Ribnikar (FOTO)